ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1998
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Format: 21x14
Broj stranica: 175
Uvez: meki
Godina izdanja: 1998
Izdavač: Bemust, Zenica
Preveo(la): Azra Saračević

Predgovor engleskom izdanju

Ima mnogo knjiga koje se bave ovim pitanjem - sa pozitivnog i negativnog stajalista, ali nikad neutralnog, cak i kad imaju takve pretenzije - i nesumnjivo ce ih jos biti. Ali sada, kad jedan od vodecih intelektualaca Francuske daje znacajan doprinos rasvjetljavanju ovog pitanja, pravo je da se njegova knjiga ucini dostupnom na engleskom jeziku.

Roger Garaudy se ne priklanja neutralnosti. On, naime, vjeruje da se drzavstvo Izraela - njegovo cuveno pravo na postojanje, koje bi palestinski Arapi trebalo da priznaju - zasniva na ogromnoj prijevari. On kaze: `Izrael ne posjeduje legitimitet - ni historijski, ni biblijski, ni pravni - u pogledu prostora na kojem je osnovan`. Za njega je politicki cionizam, koji je roden jedva prije jednog stoljeca sa pojavom Theodora Herzla i njegove knjige `Der Judenstat` - (`Zidovska drzava`), ne samo iskrivljavanje istine nego i izdaja vjerskog cionizma i istinskog duhovnog poslanstva judaizma, kojeg Garaudy velica. Bilo bezocno ili iskreno, ali uvijek nemilosrdno, sljedbenici Herzla iskoriscavali su ono sto Garaudy zove `historijsktm mitom` i `biblijskom izlikom` za zaposjedanje Palestine i izgon njenog stanovnistva.

Sjecam se da sam jednom pitao jednog istaknutog izraelskog diplomatu i ucenjaka na cemu se, po njegovom misljenju zasniva izraelska diplomacija. Odgovorio je: `Vrlo jednostavno. Na Starom zavjetu!` Cinjenica da je on sam, poput Herzla, bio ubijedjeni ateist ili, recimo, pretpostavka da je izraelsku diplomaciju trebalo provoditi, primjerice, negdje medju Hindusima ili neznaboscima, koji nemaju nikakvog posebnog obzira prema Starom Zavjetu, nije ga se dojmila kao poteskoca. Golda Meir je rjesila cijelokupni problem kad je, svojom uobicajenom zustrinom, kazala: `Ova zemlja postoji kao rezultat obecanja koje nam je dao sam Bog. Bilo bi smijesno traziti priznanje njene legitimnosti`. Roger Garaudy ne prihvata ovakve tvrdnje. On dokazuje da imamo pravo da se pitamo je li to zaista bilo Bozija volja, buduci da nam je Njegove zapovijesti prenoslo, cesto na kontradlktoran i neubjedljiv nacin, upravo narod koji polaze pravo da bude nasljednik Njegove oporuke. Osim toga, i uz pretpostavku da je Bog i uistinu dao takvo obecanje, Garaudy sumnja da su oni koji i danas vladaju Palestinom pravi nasljednici. Stoga se bavi analizom ne samo `biblijskog mita` nego i onog sto on naziva `mitom historijskih prava`.

Argumenti u tom smislu predocavani su i ranije, ali, po mom misljenju, nikad toliko uvjerljivo. Stil rasprave je polemican i ponekad zestok, ali uvijek racionalan. Rasprava ce kod nekih, zasigurno, izazvati srdzbu, no zavrjeduje razborit odgovor. Nista manji gnjev nece proizvesti ni tvrdnja da su `cionizam i antisemitizam u neku ruku braca blizanci`. Bilo bi tesko osporavati postojanje objektivnih veza medu njima, jer i cionizam i antisemitizam imaju korijene u vjerovanju da je asimilacija Zidova u nezidovska drustva nepozeljna i u krajnjem slucaju nemoguca. Sumnju u ovu vezu lahko ce pobiti uvod u Nirnberske nacisticke zakone o rasama iz 1935.: `Da Zidovi imaju vlastitu drzavu koja bi vecini njihovog naroda znacila domovinu, zidovsko pitanje bi jos danas bilo rijeseno, pa cak i za njih same. Strastveni cionisti se ni najmanje ne protive osnovnim postavkama Nirnberskih zakona, jer znaju da su ovi zakoni ispravno rjesenje za zidovski narod`. Bilo bi apsurdno poricati da neki od danasnjih antisemita uzimaju Izrael za metu iz mrznje. Medjutim, mnogi od nas oduvijek su bili uvjerenja da bi, na kraju krajeva, drzava Izrael prije povecala nego smanjila antisemitizam u svijetu. Nakon invazije na Liban, moze li se reci da nismo u pravu?

Uz logicnost i jasnocu Garaudyevog argumenta postoji jos jedan razlog zbog kojeg ce ova knjiga imati osvjezavajucu privlacnost za citaoce engleskog govornog podrucja. Ma koliko davno da su ucili o Pismima i ma koje vjere bili, na njih je ostavila uticaja protestantska privrzenost Starom zavjetu, tako da lahko mogu postati skloni brkanju modernog cionistickog pokreta s ispunjenjem prorocanstva. Ovo se manifestiralo i u neobicnoj tvrdnji Arthura Balfoura, 1919., da `cionizam, bilo to dobro ili lose, tacno ili pogresno, ima korjene u drevnoj tradiciji, sadasnjim potrebama i buducim nadama, sto je od znatno dubljeg znacaja od zelja i predubjedenja 700.000 Arapa koji sada naseljavaju tu starodrevnu zemlju (tj. Palestinu)`. I Jimmy Carter je rekao nesto vrlo slicno kad je, 60 godina kasnije, u izraelskom Knesetu izjavio da je odnos izmedu SAD i Izraela `neunistiv, jer se zasniva na svijesti, moralu, religiji i vjerovanju samog americkog naroda...`.

Roger Garaudy je bastinik razlicitih tradicija. Za njega su pitanja koja je pokrenula afera Dreyfus jos ziva stvarnost. On prihvata zdravo za gotovo da biti Dreyfusov protivnik - to jest biti rasist i vjerski zatucan covjek koji osuduje zidovski uticaj na francusko drustvo - znaci biti pobornik politickog cionizma. Prema vlastitom svjedocenju (Le Monde, 30. jula 1983.) prihvatio je krscanstvo i postao clanom Komunisticke partije Francuske 1933. godine, u vrijeme kad je Hitler stupio na vlast. Pristupanje vjeri i Komunistickoj partiji svoje zemlje za njega nije bilo ni najmanje kontradiktorno. U svijetu `apsurdnosti i uzasa` kroz privrzenost vjeri bio je u stanju ponovo pronaci smisao u vlastitom zivotu i historiji, ali je osjecao manjkavost crkvene drustvene doktrine `koja nije omogucavala prevazilazenje ovozemaljskih kontradiktornosti u postojecem poretku`. U to vrijeme se cinilo da je komunisticka partija najodlucniji protivnik kapitalizma i nacizma. Danas smatra jednako prirodnim da je bilo normalno da, uz svoje dugotrajno interesovanje za arapsko-islamsku civilizaciju nadje mir i upotpunjenje u islamu, univerzalnoj vjeri koja Mojsija i Isusa ubraja u svoje vjerovjesnike, i u kojoj, po rijecima Garaudya, `nema podvojenosti izmedju nauke, razuma i objave`.

Garaudyev zivot, ispunjen borbom protiv zapadnog politickog i kulturnog imperijalizma, rasizma i nacionalistickog ekstremizma, doveo ga je do ove javne optuzbe politickog cionizma u svim njegovim proslim i sadasnjim manifestacijama. Ova rasprava zaista zasluzuje paznju.

(Peter Mansfield)

Uvod

Ova rasprava se bavi `zabranjenom` temom: cionizmom i drzavom Izrael. U Francuskoj se moze kritikovati katolicka dogma ili marksizam, napadati ateizam ili nacionalizam, osudivati rezimi Sovjetskog Saveza, SAD ili Juzne Afrike, propovijedati anarhija ili monarhizam bez posebnih rizika, osim uobicajenog polemiziranja koje se moze zavrsiti i opovrgavanjem autorovih postavki. Ako se, medutim, pristupi analiziranju cionizma zakoracuje se u sasvim drukciji svijet. Iz domena literature prelazi se u domen sudova pravde. Na temelju jednog zakona od 29 jula 1881 godine, koji vrlo ispravno, zabranjuje klevetanje bilo koje osobe na temelju njene pripadnosti odredenoj etnickoj grupi, naciji, rasi ili religiji, svaka kritika drzave Izrael i politickog cionizma na kojem pociva izlaze vas gonjenju.

Zbog korjenite kritike Drzave Izraela - pod `korjenitom` ne mislim na kritiku pojedinacnih radnji, pa cak ni kriminalnih, nego na unutrasnju logiku jedne drzave koja se temelji na nacelima politickog cionizma - bit cete smjesta tretirani kao `nacist`, sto ce vam zivot dovesti u opasnost. Autor ove rasprave moze posvjedociti ovu cinjenicu, buduci da je iz navedenog razloga osobno dozivio proganjanje, optuzbu za `nacizam` i prijetnju smrcu. [1] [1]

Kakvim mehanizmom je bilo moguce da se stremljenja politickog cionizma stave u ravan vjerskih ratova? Pomocu raznih amalgama, pomjeranja znacenja i supstitucija kojima je Begin dao zeleno svjetlo kad je izrekao slogan: `Ne postoji nikakva razlika izmedju antiizraelizma, anticionizma i antisemitizma`, Ovaj slogan odmah su prihvatili i izorkestrirali sirom svijeta vodje Svjetske cionisticke organizacije [2] [2]

Prije nego se latimo ispitivanja ideologije i prakse politickog cionizma, potrebno je da iz strogo razloga koji su navedeni, utvrdimo predmet nase kritike definiranjem i podvlacenjem razlike izmedju vjerskog cionizma i politickog cionizma, izmedju cionizma i judaizma, te izmedu biblijskog Izraela i cionisticke Drzave Izrael.



[1] =`Ne radi se ovdje ni o cemu novom.

Velecasni A.C. Forrest u knjizi The Unholy Land (Toronto i Montreal, MacLelland Stewart, 1971.) prica kako je, nakon sto su mu prezbiterijanske crkve povjerile da pripremi izvjestaj o palestinskim izbjeglicama, vrativsi se sa dokazima u vidu fotografija da su Izraelci upotrebljavali napalm-bombe, primio sljedece prijateljsko upozorenje anticionistickog zidovskog vodje Billa Gottlieba:

Ukoliko moje pretpostavke nisu pogresne, doci ce do javne povike cionista i mozete biti spremni na sve vrste klevetnickih optuzbi (str. 39)

Od slucaja Forrest do parnica pokrenutih protiv Georgesa Montarona (Temoignage Cretien), Jacquea Fauveta iz Le Mondea i mene, metodi se nisu promijenili.`>

[2] U Nacionalnom komitetu Medunarodne lige protiv rasizma i antisemitizma M. Andre Monteil je donekle parafrazirao Beginov slogan: Anticionizam, rekao je, jest `utjelovljenje antisemitizma`.

Moderni antisemitizam je nasao respektabilniji nacin izrazavanja:

jednostavno, nije moguce biti antisemitski raspolozen jer je rijec o anticionizmu (Le Monde, 16 nov. 1982). Poslije cemo razmotriti razlog ove mimez
*************************
Pitanjem Palestine i njene historije bavili su se mnogi svjetski umovi. Jedan od njih je i poznati francuski mislilac i filozof Rože Garodi (Roger Garaudy). Rezime svojih istraživanja iznio je u knjizi Slučaj Izrael – studij političkog cionizma, gdje ističe da se, posmatrajući slabašne tragove o Izraelu koje nalazimo u historijama drugih naroda, mogu izvesti dva zaključka.

Prvo, židovskom narodu u Palestini nije moguće pripisati “pravo prvog osvajača” kao “historijsko pravo”. To zbog toga što su židovska plemena kada su, s talasom Aramejaca, stigla u Palestinu, tamo zatekla domaće Kanite, Hitite (oko Hebrona, čiji su oni bili osnivači), Amonite (oko Amana), Moabite (istočno od Mrtvog mora) i Edomite (na jugositoku). Istovremeno, s Egejskog mora stizao je još jedan narod - Filistejci, koji su se nastanili između Mount-Carmela i pustinje. Stoga, oni koji se danas nazivaju Palestincima ne vode porijeklo samo od Arapa. Palestinci vode porijeklo od domaćih Kanita koji su nastanjivali Palestinu još prije pet hiljada godina (tj. od početka historijske epohe), Filistejaca (koji su zemlji dali ime Palestina, na arapskom Filastin), ali i od Perzijanaca, Grka, Rimljana, Arapa i Turaka, koji su poslije Babilonaca, Hitita i Egipćana, uzastopno osvajali zemlju. “Prvi osvajači” zemlje su oni Palestinci koji je nastanjuju od početka same historije.

Drugi zaključak koji se nameće iz historije Palestine je to da su Hebreji, kad su stigli iz Egipta u 13. stoljeću prije nove ere i naselili se u Palestini, bilo postepenim prodiranjem ili osvajanjem, zapravo bili samo jedan od osvajačkih naroda, u koje se ubrajaju Babilonci, Hititi, Egipćani, Perzijanci, Rimljani, Arapi, Turci, Britanci
Hamas Gaza Zapadna obala Hitler Cionizam Protokoli Sionskih Mudraca Kula stražara Čarls menson istarhov...