pregleda
12 majmuna / 12 Monkeys, 1995 g.
| Cena: |
| Želi ovaj predmet: | 3 |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.
Pozitivne: 14512
Tema: Film
Tip: Plakat
Stanje kao na fotografijma !
50cm x 70cm
Originalan filmski plakat
12 majmuna (eng. 12 Monkeys) američki je znanstveno-fantastični film iz 1995. godine kojeg je režirao Terry Gilliam, a koji je zapravo prerada kratkog igranog filma La jetée autora Chrisa Markera iz 1962. godine. U filmu su glavne uloge ostvarili Bruce Willis, Madeleine Stowe, Brad Pitt i Christopher Plummer.
Nakon što je kompanija Universal Pictures otkupila prava na preradu kratkog filma La Jetée u dugometražni, David i Janet Peoples dobili su zadatak napisati scenarij. Pod redateljskom palicom Terryja Gilliama, kompanija Universal odobrila je budžet od 29 i pol milijuna dolara, a snimanje je trajalo od veljače do svibnja 1995. godine većinom u Philadelphiji i Baltimoreu gdje se radnja filma i događa.
Glavni lik priče je James Cole, robijaš kojeg znanstvenici iz budućnosti šalju u prošlost kako bi istražio okolnosti koje su dovele do širenja smrtonosnog virusa koji je pobio gotovo cijelo čovječanstvo. Osim putovanjem kroz vrijeme, film se bavi i temama fatalizma, odnosa zbilja i iluzije te kritikom moderne znanosti, a posebno psihijatrije koja je prikazana kao nehumana i nepravedna prema pojedincima koji su proglašeni umobolnim. Također je uočljiva i kritika potrošačkog društva.
Film je dobio uglavnom pozitivne kritike, a u svijetu je zaradio ukupno 168.400.000 dolara. Brad Pitt je za svoju ulogu nominiran za prestižnu nagradu Oscar u kategoriji najboljeg sporednog glumca, a osvojio je nagradu Zlatni globus u istoj kategoriji. Sam film također je osvojio i bio nominiran u nekoliko kategorija za nagrade Saturn.
Glumačka postava
Bruce Willis kao James Cole
Madeleine Stowe kao Kathryn Railly
Brad Pitt kao Jeffrey Goines
Christopher Plummer kao Dr. Goines
Jon Seda kao Jose
Christopher Meloni kao poručnik Halperin
David Morse kao Dr. Peters
Frank Gorshin kao Dr. Fletcher
Vernon Campbell kao Tiny
Lisa Gay Hamilton kao Teddy
Bob Adrian kao geolog
Simon Jones kao zoolog
Carol Florence kao astrofizičar/Jones
Bill Raymond kao mikrobiolog
Thomas Roy kao propovjednik na ulici
Ideja o filmu 12 majmuna potekla je od izvršnog producenta Roberta Kosberga koji je bio obožavatelj francuskog kratkog igranog filma La jetée iz 1962. godine. Upravo je Kosberg nagovorio redatelja Chrisa Markera da mu dopusti da ideju prezentira kompaniji Universal Pictures, jer je smatrao da je francuski kratki film odličan temelj za snimanje dugometražnog znanstveno-fantastičnog uratka. Universal je s negodovanjem pristao na otkup prava za remake te unajmio Davida i Janet Peoples da napišu scenarij.[3] Producent Charles Roven odabrao je Terryja Gilliama za režiju, jer je vjerovao da je njegov stil savršen za nelinearnu naraciju filma 12 majmuna i podzaplet s putovanjem kroz vrijeme.[4] Gilliam, koji je baš u to vrijeme odustao od filmske adaptacije A Tale of Two Cities pristao je na režiju filma.[5] Osim toga, 12 majmuna ostao je upamćen i kao drugi film za koji Gilliam nije napisao scenarij niti sudjelovao u njegovom stvaranju. Iako preferira režirati vlastite scenarije, oduševio ga je `intrigantan i inteligentan scenarij autora Peoplesa. Priča je uznemirujuća. Bavi se vremenom, ludilom i percepcijom onoga što svijet jest i nije. To je studija ludila i snova, smrti i ponovnog rađanja smještena u svijet koji se raspada.`[4]
Kompaniji Universal trebalo je duže nego što se očekivalo da odobri film premda je Gilliam već imao dvije zvijezde u njemu (Brucea Willisa i Brada Pitta) te odobren budžet od 29 i pol milijuna dolara (zapravo mali iznos za holivudski znanstveno-fantastični film). Universalova produkcija filma Vodeni svijet uvelike je utjecala na tu odluku, budući je potonji film propao na kino blagajnama. Kako bi dobio odobrenje za početak produkcije filma 12 majmuna, Gilliam je uvjerio Willisa da smanji svoju uobičajenu plaću.[6] Zbog striktnih Universalovih produkcijskih poticaja i zajedničke prošlosti sa studijom na filmu Brazil, Gilliam je dobio pravo na završnu verziju filma.[7] Udruženje filmskih scenarista SAD-a u nekoliko navrata izjavljivalo je skepsu zbog toga što je film remake kratkog francuskog iz 1962. godine.
U početku je Gilliam želio u glavnim ulogama vidjeti Nicka Noltea kao Jamesa Colea i Jeffa Bridgesa kao Jeffreyja Goinesa, ali se Universal tome protivio.[5] Gilliam, koji je Brucea Willisa prvi put upoznao na audiciji za ulogu u njegovom filmu Kralj ribara (koju je na kraju dobio Jeff Bridges) vjerovao je da Willis budi u karakterizaciji Colea `nekoga tko je jak i opasan, ali također i ranjiv`.[4] Svakog dana snimanja glumac je morao nositi tri tetovaže na lubanji i vratu: jednu koja prikazuje zatvorski broj te dva barcodea sa svake strane vrata.
Gilliam je ulogu Dr. Kathryn Railly dodijelio glumici Madeleine Stowe zbog toga što je bio impresioniran njezinom performansom u filmu Treptaj iz 1994. godine.[4] Njih dvoje prvi put su se upoznali na audiciji za njegov nikad snimljeni film A Tale of Two Cities.[5] `Ona posjeduje tu fantastičnu bestjelesnu ljepotu i nevjerojatno je inteligentna`, izjavio je Gilliam za glumicu. `Te dvije stvari vrlo dobro stoje na njoj, a sam film trebao je takve elemente zato što je, uz sve ostalo, morao biti i romantičan.`[4]
U početku Gilliam nije vjerovao da je Brad Pitt dobar odabir za ulogu Jeffreyja Goinesa, ali ga je voditelj castinga uvjerio suprotno. Pitt je za ulogu dobio relativno malu plaću, jer je u to vrijeme još bio nepoznat. Međutim, do trenutka kada je film 12 majmuna započeo s kino distribucijom, u kinima su se već mogli pogledati raniji filmovi koje je Pitt snimio, a koji su postali hitovi: Intervju s vampirom, Legenda o jeseni i Sedam. Upravo ti uspjesi doveli su Pitta do A-liste holivudskih glumaca, ali su također i privukli ogromnu pozornost na film 12 majmuna i uvelike utjecali na njegov konačan box-office rezultat.[7] U gradu Philadelphiji, par mjeseci prije početka snimanja, Pitt je proveo nekoliko tjedana u bolnici sveučilišta Temple, posjećujući i studirajući odjel psihijatrije i pripremajući se za svoju ulogu.[4]
Snimanje filma
Snimanje filma 12 majmuna trajalo je od 8. veljače do 6. svibnja 1995. godine. Snimanje na lokacijama u Philadelphiji i Baltimoreu (uključujući i Senator Theatre)[9][10] tijekom zime bilo je otežano zbog problema s vremenom. Također su se pojavljivali problemi i s mehaničkim instrumentima koji su `glumili` dijelove iz budućnosti. Zbog toga što film nema linearnu priču događale su se pogreške u kontinuitetu radnje, a neke scene su morale biti nanovo snimljene. Redatelj Gilliam se u jednom trenutku i ozlijedio nakon što je otišao na jahanje. Međutim, unatoč brojnim problemima, redatelj je ostao u granicama odobrenog budžeta, a sa snimanjem kasnio tek tjedan dana. `Bilo je to teško snimanje`, prisjetit će se scenograf Jeffrey Beecroft (Ples s vukovima). `Nismo imali puno novca niti dovoljno vremena. I premda je Terry perfekcionist, bio je nepopustljiv kad je u pitanju bilo eventualno prekoračenje budžeta. Razapeli su ga zbog njegovog ranije filma Pustolovine baruna Münchhausena i to ga je još uvijek progonilo.`[9]
Filmaši nisu imali dopuštenje upotrebljavati studij; umjesto toga morali su pronalaziti napuštene zgrade ili prave znamenitosti.[8] Eksterijer aerodroma na kojem se događa vrhunac filma sniman je na međunarodnom aerodromu Baltimore-Washington dok su interijeri snimani u centru Pennsylvania Convention. Snimanje u psihijatrijskoj ustanovi obavljeno je u kaznionici Eastern State.[11]
Dizajn
Gilliam je film snimao u istom stilu kao i svoj film Brazil, uključujući scenografiju i kameru (pogotovo upotrebu freznelovih leća).[6] Soba za ispitivanje u kojoj Cole odrađuje intervjue sa znanstvenicima temeljila se na radu Lebbeusa Woodsa; ove scene snimane su u tri različite električne centrale (dvije u Philadelphiji i jednoj u Baltimoreu). Namjera redatelja Gilliama bila je prikazati Colea za vrijeme ispitivanja kroz nekoliko različitih malih ekrana zbog toga što je osjećao da je takva `tehnologija bila prava noćna mora. Pokušavaš vidjeti lica na ekranu ispred sebe, ali prava lica i glasovi su negdje dolje i imaš osjećaj da se ti mali glasići nalaze negdje u tvom uhu. Za mene je to današnji svijet u kojem živimo, način na koji danas komuniciramo - kroz tehnikaliju koja se pretvara da nam služi za komunikaciju, a zapravo ne služi.`[12]
Odjel scenografije potrudio se da podzemni svijet iz 2035. godine ne koristi tehnologiju prije 1996. godine kako bi budućnost izgledala što sumornije. Također, redatelj Gilliam i scenografi Beecroft i Crispian Sallis su posjetili nekoliko buvljaka i skladišta kako bi pronašli materijale za ukrašavanje seta.[13]
Glazba
Glazbu za film komponirao je engleski glazbenik Paul Buckmaster. Glavna filmska tema je temeljena na skladbi Suite Punta del Este argentinskog tango glazbenika i kompozitora Ástora Piazzolle.[14]
Teme
Sjećanje, vrijeme i tehnologija
`Cole je prebačen iz potpuno drugog svijeta u naš pa se suočava sa zbrkom u kojoj živimo, a koju većina ljudi smatra normalnom. I zbog toga se on čini nenormalnim, a ono što se oko njega događa čini se nasumičnim i čudnim. Je li lud on ili mi?`
— Redatelj Terry Gilliam[6]
Film 12 majmuna bavi se subjektivnom prirodom sjećanja i njihovim efektima kroz percepciju stvarnosti. Primjeri lažnih sjećanja uključuju:[8]
Coleovo sjećanje pucnjave na aerodromu koje je u svakom snu drugačije;
`Mentalno različit` pacijent u psihijatrijskoj ustanovi koji ima lažna sjećanja;
Kada Cole govori Railly `Sjećam te se ovakve` nakon što ih prvi put vidimo pod maskama.
Reference na vrijeme, putovanje kroz vrijeme i majmune raštrkane su kroz cijeli film, uključujući i animirani film Woodyja Woodpeckera Time Tunnel kojeg vidimo na televiziji u hotelskoj sobi, komediju Majmunska posla braće Marx koja se prikazuje na televiziji u psihijatrijskoj ustanovi te u podzapletima s majmunima (testiranje lijekova, nove priče i prava životinja). Film je također studija opadanja međusobne komunikacije moderne civilizacije zbog sve veće umiješanosti tehnologije.[8]
Aluzije na kinematografiju
Film 12 majmuna inspiriran je francuskim kratkim igranim filmom La jetée iz 1962. godine. U oba filma glavni protagonisti progonjeni su vizijama vlastite smrti. Također, vrhunac oba filma događa se na aerodromu.[11]
Poput filma La Jetée, 12 majmuna sadržava reference na film Vrtoglavica iz 1958. godine redatelja Alfreda Hitchcocka. Pred kraj filma, Cole i Railly skrivaju se u kinu u kojem se prikazuje 24-satni maraton Hitchcockovih filmova te zajedno gledaju scenu iz filma Vrtoglavica. Railly se nakon toga preoblači u plavušu, baš kako se i Judy (Kim Novak) preobukla u plavušu Madeleine u Hitchcockovom filmu; James ju vidi kako izranja pod crvenim svjetlom dok Scottie (James Stewart) vidi Judy kako izranja iz zelenog svjetla.[11] U pozadini se može čuti originalna glazba Bernarda Herrmanna iz Vrtoglavice. Također, Railly nosi isti kaput koji je nosila glumica Novak u prvom dijelu filma Vrtoglavica. Scena iz Hitchcockovog filma kada Judy (kao Madeleine) gleda krugove u panju i prisjeća se događaja vlastite prošlosti rezoniraju s temama iz filma 12 majmuna. Cole i Railly kasnije imaju sličan razgovor dok u pozadini čujemo istu glazbu kao iz Vrtoglavice.[11] Scena iz Hitchcockovog filma također je upotrijebljena i u kratkom filmu La Jetée.
Ranije u filmu imamo scenu u kojoj se Cole budi u bolničkom krevetu, a skupina znanstvenika iz budućnosti mu pjevaju kao u zboru. Ova scena direktan je homage na scenu `Dry Bones` iz filma The Singing Detective redatelja Dennisa Pottera.
Directed by Terry Gilliam
Screenplay by
David Peoples
Janet Peoples
Based on La Jetée
by Chris Marker
Produced by Charles Roven
Starring
Bruce Willis
Madeleine Stowe
Brad Pitt
Christopher Plummer
Cinematography Roger Pratt
Edited by Mick Audsley
Music by Paul Buckmaster
Production
companies
Atlas Entertainment
Classico Entertainment
Distributed by Universal Pictures
Release date
December 29, 1995 (United States)
Running time 129 minutes[1]
Country United States
Language English
Budget $29.5 million
Box office $168.8 million
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`
Predmet: 70687029
