ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Pozitivno obrazovanje je pristup obrazovanju koji se oslanja na naglasak pozitivne psihologije na individualne snage i osobnu motivaciju za promicanje učenja. Za razliku od tradicionalnih školskih pristupa, učitelji pozitivnog školovanja koriste tehnike koje se fokusiraju na dobrobit pojedinačnih učenika.[1] Nastavnici koriste metode kao što je razvijanje prilagođenih ciljeva za svakog učenika kako bi potaknuli učenje i rade s njima na razvijanju planova i motivacije za postizanje svojih ciljeva. Umjesto da tjera učenike da postignu postignuća na određenoj razini razreda, gledano kroz naglasak standardiziranog testiranja, ovaj pristup pokušava prilagoditi ciljeve učenja razinama pojedinačnih učenika. Umjesto postavljanja učenika da se natječu jedni protiv drugih, učenje se promatra kao proces suradnje u kojem učitelji uče poštovati svoje učenike, a doprinos svakog učenika se cijeni.[2]

Teorijski pristupi
Nekoliko ranih psihologa i mislilaca otvorilo je put za uključivanje tehnika pozitivne psihologije, iako one možda još nisu bile označene kao takve, u učionici. John Dewey bio je među prvim zagovornicima koji su utjecali na polje pozitivnog školovanja. John Dewey prepoznao je škole kao primarne institucije za razvoj demokracije. Suprotstavio se represivnoj atmosferi u školama, posebice u osnovnim i srednjim školama, te istaknuo važnost promicanja sposobnosti učenika da apsorbiraju i rekreiraju informacije u svom umu. Iznio je ideju konstruktivizma, koja tvrdi da pojedinačni učenici trebaju uzeti informacije i kreativno ih konstruirati u skladu sa svojim osobnim sposobnostima i pogledima. Ovakav pristup suprotstavlja se tradicionalnom pogledu na obrazovanje u kojem učitelji prenose znanje učenicima kroz izravnu komunikaciju. Ukratko, Deweyev pogled na obrazovanje, sličan progresivnom obrazovanju, podrazumijeva da ljudi najbolje uče u okruženjima koja su primjenjiva na stvarni svijet i koja im omogućuju učenje i praktično rješavanje problema.[3]

Maria Montessori, začetnica Montessori sustava, iznijela je poglede i na pozitivno školovanje. Montessori sustav se u velikoj mjeri temelji na principu pozitivne psihologije kreativnosti. Kreativnost, poznata kao jedna od dvadeset i četiri jake strane karaktera, [4] nudi se djeci uz slobodu izbora načina na koji će učiti, što je poznato kao samousmjereno učenje. Djeci su osigurani praktični materijali koji ne samo da potiču kreativnost, već i potiču interes za učenje, jer se djeca mogu izraziti kroz učenje, umjesto da se osjećaju prisiljena raditi kako bi naučila.[5]

Sophie Christophy skovala je pojam Education Positivity 2018. godine, s osnivanjem obrazovne ustanove The Cabin koja se sama usmjerava, temelji se na pristanku i pravima djece. Ed Positivity je pristup koji nadilazi tradicionalne predmetne silose i hijerarhije, umjesto pronalaženja obrazovne i obrazovne valjanosti u novonastalim i različitim interesima, znatiželjama i rješavanju problema, koji se slijede pojedinačno i/ili u suradnji.

Elizabeth Hurlock bila je jedna od prvih psihologinja koja je doista provela eksperimente s tehnikama pozitivne psihologije kako bi izmjerila učinke pozitivnog školovanja u području obrazovanja. Hurlock je proučavao učinkovitost pohvale i prijekora u učionici, tvrdeći da je pohvala dugoročniji učinkovitiji poticaj. Njezine su studije otkrile da je pohvala učinkovitija za djecu bez obzira na dob, sposobnosti i spol.[6]

Jeniffer Henderlong i Mark Lepper ponavljaju Hurlockove argumente da je pohvala korisna za jačanje dječje intrinzične motivacije. Iako neka istraživanja sumnjaju u učinkovitost pohvale, dokazano je da je primjerena upotreba pohvale u pozitivnoj korelaciji s samopouzdanjem i boljim rezultatima akademskog uspjeha. Oni podržavaju da pohvale povećavaju osobna uvjerenja o nečijoj sposobnosti obavljanja zadanih zadataka. Također, teorija kognitivne evaluacije podržava da pohvale poboljšavaju percepciju pojedinaca o rezultatima učinka i da pozitivno raspoloženje izazvano pohvalama može doprinijeti učinkovitim rezultatima.[7]

Arthur Chickering i Zelda Gamson fokusiraju se na pedagogiju, učiteljevo `kako`, a ne na sadržaj i predmet koji se poučava, što je djelomično zbog oskudnog empirijskog istraživanja koje je provedeno na fakultetskom kurikulumu. Chickering i Gamson daju sedam načela potkrijepljenih istraživanjem u vezi s obrazovanjem i učenjem u dodiplomskom okruženju kojih se nastavnici trebaju pridržavati:

Nastavnici trebaju poticati kontakt između učenika i nastavnika. Chickering i Gamson objašnjavaju da odnosi student-fakultet daju studentima motivaciju da nastave naporno raditi kako bi težili ka budućim ciljevima te također pružaju podršku i resurse.
Razviti uzajamnost i suradnju među učenicima, promičući suradničko okruženje za učenje, a ne natjecateljsko. Ovo studentima daje priliku da rade zajedno i uče jedni od drugih, što je pokazalo da jača razumijevanje.
Učitelji trebaju koristiti aktivne l tehnike zarađivanja, povezujući materijal s temama koje učenike već zanimaju i navodeći učenike da se zapitaju: `Kako ovaj koncept izgleda u mom životu?`
Učitelji trebaju dati brzu povratnu informaciju. Usklađivanje ocjenjivanja i povratnih informacija rezultira učinkovitim učenjem, budući da učenici shvaćaju što rade, a što ne znaju i uče sami sebe procjenjivati.
Naglašavanje vremena na zadatku ili dijeljenje učinkovitih strategija upravljanja vremenom kako bi učenici razumjeli svoja očekivanja vremena.
Komuniciranje visokih očekivanja pokazalo se vrlo uspješnim. Očekivanja koja ostvaruju nastavnici daju učenicima ocjenu koliki potencijal oni misle da imaju.
Poštivanje različitih talenata i načina učenja učenika uzima u obzir sve stilove učenja i omogućuje učenicima da shvate kako najbolje uče.[8]
Eliot Aronson uveo je jigsaw učionicu, teorijski pristup za razrede od 3. do 12. razreda koji naglašava individualne akademske prednosti djece i nastoji ih učiniti učiteljima vršnjacima u okruženju suradničkog učenja. U ovom pristupu učenici su podijeljeni u skupine kompetencija od četiri do šest učenika; pojedinačni članovi grupe zatim prekidaju i rade sa `stručnjacima` na svojoj temi iz drugih grupa, istražujući zajedno taj određeni dio materijala. Ti se studenti zatim vraćaju u svoje grupe i prezentiraju svoj dio materijala. Ovaj pristup potiče grupni angažman, slušanje i suradnju među vršnjacima, kao i uključuje aspekte igre u učenje. Kao što se pokazalo, pozitivno utječe na akademski uspjeh i naklonost školi i vršnjacima.[2] To može biti zato što povećano sviđanje dovodi do samopoštovanja, koje ako ga nema može utjecati na akademski uspjeh. Također je moguće da metode slagalice pomažu povećati sudjelovanje dok smanjuju anksioznost, dovode do povećanja empatije i rezultiraju promjenama u atribuciji uspjeha i neuspjeha. Metoda Jigsaw predložena je kao strategija za poboljšanje rasnih odnosa budući da zadovoljava kriterije koje postavlja teorija kontakta za smanjenje rasnih predrasuda. Teorija međugrupnog kontakta kaže da će međurasni kontakt poboljšati rasne odnose samo ako su etničke grupe jednakog statusa, teže zajedničkom cilju od zajedničkog interesa za grupe i ako su sankcionirane od strane institucija.[3]

Drugi model koji koristi pozitivno obrazovanje u školi je model odgovora na intervenciju. Odgovor na intervenciju je preventivni model koji radi na pružanju prilagođene pomoći rizičnim učenicima koji pokazuju nedovoljna akademska postignuća, iako su se njegovi principi također koristili za rješavanje problema ponašanja. Središnje komponente ovog modela uključuju temeljni kurikulum temeljen na znanstvenim dokazima, univerzalnu provjeru, praćenje napretka i odluke o prihvatljivom napretku u sljedećim razinama. RTI koristi višeslojnu strukturu: na svakoj razini studenti se provjeravaju, a zatim nadziru. Model je izvorno stvoren kako bi pomogao u prepoznavanju poteškoća u učenju, tako da usvajanje temeljnog kurikuluma osigurava da neadekvatno podučavanje nije uzrok lošeg učinka. Oni koji se bore čak i kada se pridržavaju nastavnog plana i programa podržanog istraživanjem dobivaju intenzivniju nastavu na višoj razini. Kada se razmatra ponašanje, pri probiru se koriste školske ili lokalne norme za stope ponašanja.[9]

Model podrške pozitivnom ponašanju (PBS) strukturiran je slično kao RTI, ali se bavi problemima ponašanja. Ovaj model usvaja pristup prevencije i intervencije, naglašavajući važnost izgradnje prosocijalnih vještina, uz smanjenje lošeg ponašanja uz implementaciju troslojnog `kontinuuma podrške` od univerzalne do pojedinačne razine. Strategije na univerzalnoj razini uključuju definirana očekivana ponašanja, strategije za podučavanje očekivanom ponašanju, strategije za poticanje i prakticiranje primjerenog ponašanja te dosljednost unutar i između školskih sustava. Druga razina uključuje pružanje ciljane podrške pojedincima i skupinama koji su u opasnosti. Konačna razina odnosi se na pojedince koji ustraju u svom lošem ponašanju i uključuje funkcionalne procjene ponašanja, planove temeljene na uputama i kolektivne sveobuhvatne planove uključujući obitelji i agencije zajednice.[10] PBS se može implementirati na razini cijele škole (SWPBIS), distrikta ili čak cijele države.[11] U posljednje vrijeme lokalni školski sustavi, pa čak i državni odjeli za obrazovanje pokazuju sve veći interes za PBS jer program zahtijeva malo vremena za obuku i ograničen novac i osoblje.[12] Godine 2002., Odjel za obrazovanje New Hampshirea organizirao je državnu inicijativu za uvođenje PBS-a u škole New Hampshirea.[13] PBS je također postao popularan u Marylandu, budući da je više od 33% državnih škola provodilo program 2006.