Godina izdanja: 1988
ISBN: 55
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Autor: Fernando Claudin
Izdavač: Globus, Zagreb
Godina: 1988
Obim: 344 str.

„Kriza komunističkog pokreta: Od Kominterne do Kominforma” (španjolski izvornik: La crisis del movimiento comunista) kapitalno je dvotomno djelo španjolskog marksističkog teoretičara i povjesničara Fernanda Claudína.

Ova studija predstavlja jednu od najiscrpnijih i najradikalnijih marksističkih kritika službene politike Sovjetskog Saveza (SSSR) i Treće internacionale iznutra.

Fernando Claudín bio je dugogodišnji visoki funkcionar i član Politbiroa Komunističke partije Španjolske (PCE). Izbačen je iz partije 1965. godine zbog neslaganja s rigidnom prosovjetskom linijom i zagovaranja veće autonomije nacionalnih partija. Knjiga je nastala kao plod njegovog teorijskog rada i osobnog razočaranja staljinizmom te gušenjem revolucionarnih potencijala diljem Europe.

Knjiga je podijeljena u dva glavna toma: Knjiga I: Kriza Komunističke internacionale i Knjiga II: Zenit staljinizma.

Fernando Claudín Pontes (24. kolovoz 1913. – 16. svibanj 1990.) bio je jedan od najznačajnijih španjolskih marksističkih teoretičara, povjesničara i političara 20. stoljeća. Njegov životni put oslikava dramatičnu povijest europske ljevice – od ilegalne borbe i potpunog odanost komunizmu, preko egzilantskog razočaranja staljinizmom, do preobrazbe u oštrog kritičara sovjetskog dogmatizma.

Rođen je u Zaragozi, a tijekom studija arhitekture u Madridu početkom 1930-ih pridružio se Komunističkoj omladini. Godine 1936. odigrao je ključnu ulogu u spajanju socijalističke i komunističke omladine u jedinstvenu organizaciju (JSU), koja je postala udarna snaga u obrani Republike. Tijekom Španjolskog građanskog rata radio je u propagandnom i političkom aparatu republikanskih snaga. Nakon pobjede generala Franca 1939. godine, bio je prisiljen napustiti zemlju.

Nakon bijega iz Španjolske, Claudín odlazi u SSSR, gdje živi tijekom Drugog svjetskog rata. Tamo iz prve ruke svjedoči funkcioniranju Staljinovog režima. Unatoč kasnijim neslaganjima, u egzilu se penje u sam vrh Komunističke partije Španjolske (PCE) te postaje član njenog Politbiroa, blisko surađujući s liderima poput Santiaga Carrilla i Dolores Ibárruri (La Pasionaria). Iz egzila u Francuskoj i Meksiku koordinirao je ilegalni rad i otpor frankizmu unutar Španjolske.

Preokret u njegovom životu nastupa sredinom 1960-ih. Claudín i njegov bliski suradnik Jorge Semprún (poznati španjolski pisac) počeli su kritizirati službenu liniju partije. Claudín je tvrdio da partijsko vodstvo živi u zabludi, očekujući brzi pad Franka općim štrajkom radnika. Smatrao je da se španjolsko društvo promijenilo, da se kapitalizam modernizirao i da partija mora promijeniti strategiju te se otvoriti demokratskim savezima. Otvoreno se suprotstavio podređivanju partijskih interesa vanjskoj politici SSSR-a. Zbog „revizionizma” i frakcijskog djelovanja, Claudín i Semprún su 1965. godine isključeni iz PCE-a. Ironično, svega nekoliko godina kasnije, PCE će pod vodstvom istog tog Carrilla usvojiti politiku eurokomunizma – koja je sadržavala upravo mnoge ideje zbog kojih je Claudín izbačen. Nakon izbacivanja iz partije, Claudín se potpuno posvećuje teorijskom i povijesnom radu u Parizu. Tada nastaje i njegovo kapitalno djelo Kriza komunističkog pokreta (1970.)

Nakon Francove smrti i demokratizacije Španjolske, vraća se u Madrid 1975. godine. Postaje ravnatelj prestižne zaklade Fundación Pablo Iglesias (povezane sa španjolskim socijalistima, PSOE), gdje nastavlja raditi na promicanju demokratske socijalističke misli. Preminuo je u Madridu 1990. godine, samo nekoliko mjeseci nakon rušenja Berlinskog zida, događaja koji je na teorijskoj razini predvidio u svojim radovima.