| Cena: |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: 1989
ISBN: 345
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Autor: Zoroslav Jesenski
Ilustrator: Pavel Čanji
Izdavač: Sarajevo - Novi Sad
Godina: 1989
Obim: 54 str.
Zoroslav Jesenski je zapravo književni pseudonim prof. dr Zoroslava Spevaka, uglednog srpskog i slovačkog pedagoga, profesora i pisca za decu iz Vojvodine. Sam autor voli u šali da kaže kako je lepo biti „dvojica” – pedagog Zoroslav Spevak i pisac Zoroslav Jesenski.
Rođen je 7. septembra 1956. godine u Bačkom Petrovcu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu (1980. godine), gde je kasnije i doktorirao.
Radi kao redovni profesor na Odseku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Uže naučne oblasti kojima se bavi su istorija pedagogije i opšta pedagogija, a autor je i više stručnih univerzitetskih udžbenika poput knjige „Kratka istorija detinjstva”.
Dugi niz godina radio je kao novinar i urednik u slovačkim glasilima u Vojvodini, poput listova „Hlas ľudu” i „Vzlet”, a bio je i dugogodišnji glavni urednik popularnog slovačkog časopisa za decu „Zornička”.
Zoroslav Spevak važi za jednog od najistaknutijih i najvažnijih savremenih autora književnosti za decu i mlade u slovačkoj zajednici u Vojvodini.
Najpoznatija dela:
- „Ima li drugarstvo stomak?” (1989)
Objavio je brojne knjige za decu na slovačkom jeziku, među kojima su:
- „Malí velikáni” (Mali velikani, 1983)
- „Prst v nose” (Prst u nosu, 1985)
- „Mastené, paprené, solené…” (Začinjeno, pobibereno, posoljeno..., 1987)
- „Mám mušku v oku” (Imam mušicu u oku, 1989)
- „Sedel som raz na múriku” (Sedeo sam jednom na zidiću, 2017)
Zahvaljujući svom dvostrukom pozivu, autor je uspeo da spoji teorijsko poznavanje dečje psihologije i pedagogije sa živim, kreativnim i umetničkim stvaralaštvom, ostavivši dubok trag u kulturi Vojvodine.
Mr Pavel Čanji (slovački: Pavel Čáni) bio je jedan od najznačajnijih akademskih grafičara, slikara i likovnih pedagoga slovačkog porekla u Srbiji. Njegov rad ostavio je neizbrisiv trag kako u slovačkoj zajednici u Vojvodini, tako i na široj regionalnoj umetničkoj sceni. Preminuo je 3. januara 2025. godine u Kulpinu.
Rođen je 19. juna 1953. godine u Kačarevu, u učiteljskoj porodici. Svoj likovni talenat nasledio je od oca, koji se takođe zvao Pavel. Srednju školu (Gimnaziju „Jan Kolar“) završio je u Bačkom Petrovcu, nakon čega upisuje Akademiju likovnih umetnosti u Novom Sadu. Diplomirao je u klasi istaknutog profesora Halila Tikveša. Svoje umetničko usavršavanje nastavio je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, gde je magistrirao kod profesora Marka Krsmanovića.
Iako je bio izvrstan slikar, Čanji je ostao najprepoznatljiviji po svom grafičkom radu. Tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, uveo je specifične inovacije napuštajući jednobojnu (monohromatsku) grafiku i uvodeći živu boju kao ravnopravnog nosioca likovne vrednosti, čime je grafički list približio slikarstvu. Važio je za jednog od najboljih savremenih slovačkih portretista u Vojvodini. Aktivno je radio na formiranju i bogaćenju kolekcije portreta znamenitih ličnosti vojvođanskih Slovaka. Pored sopstvenog stvaralaštva, posvećeno se bavio ilustrovanjem knjiga i časopisa za decu i mlade (kao što je saradnja sa Zoroslavom Jesenskim). Radio je i kao likovni pedagog, prenoseći svoje znanje mlađim generacijama.
Tokom duge karijere imao je preko 20 samostalnih izložbi (u Beogradu, Novom Sadu, Bratislavi, Splitu, Rijeci itd.) i učestvovao je na više od 300 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Bio je dugogodišnji član Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine (SULUV). Dobitnik je brojnih prestižnih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima se izdvaja nagrada „Identifikacioni kod Slovačke”, kao i visoko priznanje „Pro Cultura Slovaca” za izuzetan doprinos kulturi vojvođanskih Slovaka.
Njegove ilustracije u knjizi „Ima li drugarstvo stomak?” savršeno su pratile ton i humor pisca, dajući tom delu prepoznatljiv vizuelni identitet koji mnogi pamte iz detinjstva.