Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Dhama padam - Put ispravnosti - Čedomil Veljačić: 128 str. 1000 din.
DHAMMA-PADAM
PUT ISPRAVNOSTI
Antologija buddhističke etike
S pali jezika preveo
ČEDOMIL VELJAČIĆ
Čedomil Veljačić: Uvod
DHAMMA-PADAM
I Parovi /Yamaka-vaggo/
II Pažljivost /Appamada-vaggo/
III Misao /Citta-vaggo/
IV Cvijeće /Puppha-vaggo/
V Budala /Bala-vaggo/
VI Pametan čovjek /Pandita-vaggo/
VII Usavršeni /Arahanta-vaggo/
VIII Tisuće /Sahassa-vaggo/
IX Zlodjelo /Papa-vaggo/
X Batina /Danda-vaggo/
XI Starost /Đara-vaggo/
XII O samome sebi /Atta-vaggo/
XIII Svijet /Loka-vaggo/
XIV Budni /Buddha-vaggo/
XV Sreća /Sukha-vaggo/
XVI Prijatnost /Piya-vaggo/
XVII Gnjev /Kodha-vaggo/
XVIII Mane /Mala-vaggo/
XIX O pravedniku /Dhamatta-vaggo/
XX Put /Magga-vaggo/
XXI Razno /Pakinnaka-vaggo/
XXII Pakao /Niraya-vaggo/
XXIII Slon /Nagavaggo/
XXN Žeđa za životom /Tanha-vaggo/
XXV Isposnik /Bhikkhu-vaggo/
XXVI Brahmanski svećenik /Brahmana-vaggo/
Čedomil Veljačić
UVOD
Dhamma-padu nazivamo antologijom
buddhističke etike zato što se od ukupno 423 izreke
u stihovima ove zbirke 152 nalaze u drugim djelima
osnovne kanonske buddhističke književnosti, a neke
se strofe nalaze i u drugim, kasnijim djelima
buddhističke i ostale indijske klasične književnosti,
među ostalim dvadesetak u Mahabharati. U tom
smislu Dhamma-padam sadrži nesumnjivo
najvažniji i najneposredniji dio učenja Gotame
Buddhe kroz stoljeća i tisućljeća. (Buddho se rodio
563. g. pr.n.e. u Južnom Nepalu, u mjestu
Kapilavatthu, manje od 200 kilometara sjeverno od
Benaresa, a umro je 483. pr.n.e. u osamdesetoj
godini, na povratku u svoj rodni kraj. Godine 1956.
slavljena je 2500-godišnjica buddhizma.)
U “dugačkom govoru” koji opisuje posljednje
razdoblje Buddhina putovanja (Maha-parinibbanasuttam u zbirci Digha-nikayo, 16) Buddho pita
svoga najbližeg učenika Anandu: `Što još očekuje
redovnička zajednica od mene?. . . Ja sam,
uostalom, star, pod teretom godina, oronuo, ispunio
sam svoje vrijeme. Osamdeset mi je godina. O Anando, ja sam kao stara kola, čije se osovine još
drže povezane konopima. I tijelo Usavršenoga još
korača kao da je povezano konopima. . .”
Jedan od prvih europskih prevodilaca, Max
Müller, prevodi naslov ove antologije sa “Put
kreposti” (“Path of virtue”), K. E. Neumann, prvi i
najbolji estetski prijevod na njemački, sa “Put
istine” (“Der Wahrheitspfad”). U pali jeziku
originala pada znači “put”, a dhamma (sanskrit:
dharma) označava Buddhinu nauku u cjelini.
Osnovna buddhistička književnost, kanon na pali
jeziku, vrlo je obimna, podijeljena na tri osnovna
dijela: Ti-pitakam, “tri košare”:
- Vinaya-pitakam, djela koja se odnose na
redovničku disciplinu Buddhine zajednice (sangho);
- Sutta-pitakam, glavni Buddhini govori koji
izlažu njegovu pouku (desana) u proznim govorima
i razgovorima (suttam) ili u stihovima (gatha);
- Abhidhamma-pitakam - sedam knjiga o
kanonski sistematiziranim metafizičkim pitanjima.
Naziv abhi-dhamma se može prevesti na grčki peri
phainomena, a zbirka je dodata kanonu u vrijeme
vladavine slavnog vladara Ašoke u 3. vijeku pr.n.e.
Dhamma-padam spada u Sutta-pitaku, središnju i
najvažniju “košaru”, čiji su glavni dijelovi, svaki u
nekoliko knjiga: 1) Digha-nikayo, zbirka od 34 “duga govora”,
prosječno oko 20 stranica, 3 knjige.
2) Mađđhima-nikayo, 152 govora “srednje
dužine”, 3 knjige.
3) Samyutta-nikayo, zbirka govora o povezanim
temama, 5 knjiga.
4) Anguttara-nikayo, zbirka govora složenih po
broju pojmovnih elemenata koje povezuje u razne
strukturalne cjeline, od 1-11, 5 knjiga.
5) Kuddaka-nikayo, niz kraćih zbirki, među koje
spada i Dhamma-padam. U istu skupinu zbirki
spada i Sutta-nipato, “Splet pjesama”, povezanih
ponekad i proznim dijelovima. U prvom dijelu te
zbirke među najpoznatije buddhističke pjesničke
tekstove spadaju poeme “Nosorog” i “Utihnuli
mudrac” (muni). U Kuddaku spada i glavna zbirka
indijskih priča uopće Đataka. To su 547 priča
svrstanih oko teme Buddhinih prethodnih života.
Teme su velikim dijelom starije od buddhizma.
Jedna od više priča koje nalazimo i kod Ezopa je
priča o magarcu u lavovskoj koži.
U Kuddaka-nikayu ubrajaju se također pjesme
Buddhinih učenika i učenica Thera-gatha i Therigatha. Veći dio tih zbirki (bez ponavljanja) sa
dodacima o njihovim životima i pojavama u drugim,
proznim tekstovima (koji u strogom smislu nisu hagiografije) preveden je u mojoj knjizi “Pjesme
prosjaka i prosjakinja” (Sarajevo, Logos, 1977).
Najbliže tim kanonskim zbirkama je djelo
Milinda-pańha iz 2. st. pr.n.e., razgovori
buddhističkog redovnika Nagasene sa grčkobaktrijskim vladarom Menandrom o filozofskim
pitanjima dozrelim u to vrijeme.
Najugledniji komentator Ti-pitake bio je
Buddhaghoša, koji je u 5. st.n.e. došao iz Indije u
Sri Lanku. Njegovo je glavno sistematsko djelo
Visuddhi-maggo, “Put pročišćenja”, do danas ostalo
najmjerodavniji i najpotpuniji priručnik tzv.
“buddhističke meditacije”. (Buddhistički termin za
tu vrstu “pročišćenja” duha je bhavana, termin koji
znači “njegu” ili “oplemenjivanje”, a nipošto tek
“tehniku” ili tehnikalizaciju kako se danas najčešće
i najpovršnije interpretiraju razne vrste yoge.
Dhamma-padam je bio prvi pali tekst objavljen u
Europi. Objavio ga je uz latinski prijevod danski
indolog V. Fausböll 1855. u Kopenhagenu. Prije
spomenuto izdanje Maxa Müllera sa engleskim
prijevodom izašlo je u Oxfordu 1881. kao deseti
svezak čuvene zbirke “Sacred Books of the East”.
Iste godine osnovano je u Londonu “The Pali Text
Society” koje od tada do danas izdaje pali tekstove
u originalu, prilagođene latinskom alfabetu kojim se
štampaju i sanskritski tekstovi. Društvo je osnovao
T. W. Rhys-Davids koji je kao engleski sudac živio godinama u engleskoj koloniji na Cejlonu. Društvo
je do danas ostalo najvažnija naučna ustanova svoje
vrste. Izdalo je oko 200 knjiga originalnih tekstova,
mnoge i u obnovljenim izdanjima i prijevodima, te
rječnik koji se smatra standardnim i do sada
najpotpunijim. Povodom 2500-godišnjice
buddhizma izdao je indijski učenjak i tadašnji
obnovitelj najvećeg srednjovjekovnog
buddhističkog univerziteta u Nalandi, Bhikkhu
Kašjapa, cijeli kanon s osnovnim komentarskim
djelima u 40 knjiga klasičnim staroindijskim
pismom devanagari. Povodom novog koncila koji je
tada održan u Burmi, objavljeno je i međunarodno
izdanje istog materijala. Od kraja 19. vijeka ističu se
do danas među estetski najljepšima prijevodi K. E.
Neumanna na njemački. Njegov prijatelj i suradnik
G. de Lorenzo iz Napulja objavio je u 20. vijeku
neke osnovne tekstove na talijanskom jeziku. Za
razliku od većine engleskih prijevoda De Lorenzov
rad se ističe najizrazitijim podvlačenjem
neposrednih estetskih prednosti Buddhina izvornog
stila (osobito u svome osnovnom djelu “India e
buddhismo antico”, 5. izd., Bari, 1926).
Od kasnijih prijevoda na engleski još je uvijek
najpopularniji, najviše prevođen na druge jezike, S.
Radhakrishnanov, već po bogatstvu komparativnofilozofskih usporedbi i uvodnog eseja povodom
kojeg je 1938. primljen za člana Britanske Akademije, iako se tim povodom općenito zamjerio
buddhističkom svijetu Azije zbog tipičnog
hinduističkog svođenja buddhizma na zajedničke
nazivnike vedante, priznate za prvobitnu nacionalnu
filozofiju Indije. Šankara je (u 6. ili 8. st.n.e.) bio
prisiljen da i sam kaže: “Ovako nije govorio
Buddha.”
Od prijevoda na slavenske jezike poslije drugog
svjetskog rata prvi je, koji mi je poznat, bio češki
prijevod koji je u Pragu objavio poznati indolog V.
Lesny 1946. Uskoro za tim, 1948. pojavilo se 2. izd.
poljskog prijevoda prof. S. F. Michalskog “Sciezka
Prawdy”. Ruski sam prijevod dobio tek oko 1960.
od svjetski najpoznatijeg cejlonskog profesora palija
G. P. Malalasekere, koji je u doba Hruščovljeve
vlade bio ambasador u Moskvi, istovremeno sa
Radhakrishnanom. Malalasekera je istovremeno
predavao pali u moskovskoj Akademiji i tamo je sa
svojim ruskim suradnicima obnovio još iz 19. vijeka
svjetski čuvenu petrogradsku Bibliotheca Buddhica.
Prva knjiga nove serije bio je prijevod Dhammapade, koja, koliko mi je poznato, ranije nije bila
prevođena na ruski u cjelini. Za svog istovremenog
službovanja u Moskvi Radhakrishnan je objavio (u
Londonu) svoj uzorni prijevod “Principal
Upanisads”. Malalasekera je pedesetih godina
osnovao svjetsku organizaciju “World Fellowship
of Buddhists”. Kao student u Londonu, oko 1920, bio je kolega i prijatelj s Pavlom Jevtićem, prvim
jugoslavenskim redovno školovanim sanskritistom,
koji je ostao poznat osobito po prvom prijevodu
Bhagavad Gite.