Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Virdžinija Vulf, 9 knjiga
Centar za ženske studije, Zagreb
Sve knjige su potpuno nove

Izlazak na pučinu
Noć i dan
Jakobova soba
Između činova
Gospodin Bennett i gospođa Brown
Vlastita soba
Tri gvineje
Pisma Viti
Obična čitateljica


Izlazak na pučinu
Prvi roman Virginije Woolf (1915.) prati proces samootkrivanja mlade Rachel Vinrace te najavljuje mnoge od tema koje autorica razvija u kasnijim djelima. To je i ljubavna priča i polemika s književnim konvencijama i vrijednostima britanskog društva.
„Nakon trenutačnog, od autorice žuđenog, ali ne i očekivanog uspjeha kod čitateljstva te pohvale prijatelja iz bloomsberyevskog kruga E.M. Forstera i Lyttona Stracheya, prvi roman Virginije Woolf, Izlazak na pučinu, objavljen 1915. godine, dugo je, kao i sljedeći, Noć i dan, (objavljen 1919., a na hrvatskom, u ovoj biblioteci i prijevodu Lovre Škopljanca, 2012.), bio smatran tek vježbom što je prethodila narativnoj revoluciji koja se 1922. dogodila u Jakobovoj sobi (na hrvatskom, u ovoj biblioteci, u prijevodu Marine Leustek 2011.); etidom što prethodi složenijim, inovativnim romananesknim oblicima koji će biti smatrani spisateljičinim remek-djelima, predstavljati ono što je nekoliko desetljeća tvorilo neospornu, kanonsku skupinu fikcionalnih tekstova Virginije Woolf. Uz spomenuti roman, činili su ga Gospođa Dalloway, K svjetioniku i Valovi. ” (iz pogovora Ive Grgić).

Noć i dan
Drugi roman V. Woolf (1919.) probija se iz matrice realističnog romana s ljubavnim zapletom poetizirajući pitanja roda, klase i ovisnosti o drugima.
„Iscrpnost teksta proizlazi iz toga što Woolf, pišući ga, još uvijek nije pronašla specifičan narativni izraz koji okvirno uspostavlja u svojem sljedećem romanu, Jakobova soba (1922.), da bi ga kroz ostatak karijere varirala u smjeru aktantske i pripovjedne raznolikosti (Gospođa Dalloway, K svjetioniku, Orlando, Između činova) ili formalne inovacije (Valovi, Godine). Noć i dan se u tom smislu može shvatiti kao vježbenički tekst za izražavanje i razvijanje svih onih tema kojih se dotaknula u prvom romanu, ali kao da je uz to prisutan napor da se njihova umjetnička obrada iscrpi do krajnjih granica, nakon čega će biti potreban prijelaz na drukčiji, modernistički stil pisanja. U tom nastojanju opsežnu ulogu u pripovijedanju ne zauzimaju socijalne okolnosti, kao što je to često slučaj u europskom romanu 19. stoljeća, ili moralne dvojbe koje se tiču društvenog uređenja, što bi se moglo očekivati pogotovo iz engleskog romana 18. stoljeća, iz kojeg Noć i dan vuče tradiciju moraliziranja prožetu humorom. Naglasak pripovijedanja u ovome romanu jest na uspostavi fabularnih situacija, obilježenih dijalogom koji je u tekstu izrazito dobro zastupljen.” (iz pogovora Lovre Škopljanca).

Jakobova soba
Roman iz 1922. posvećen je bratu poginulom na pragu zrelog života te istražuje mogućnosti spoznavanja, ili bar literarne rekonstrukcije drugog iz fragmenata svakodnevice i sjećanja.
„Tkanje ovoga urbanog teksta koji donosi ulice pune bezimenih hordi ljudi što neprestano promiču kao na filmskoj vrpci razobličeno je kao pod velikim povećanjem. U vizuri što se zahvaća u letu, iz skokova s jednog okvira radnje u drugi, s jedne skupine ljudi na drugu, od jedne svijesti do druge, pripovjedački glas neujednačeno, kao da se oglašuje s različitih pozicija tek komentira procese percipiranja, tonom što se munjevitom brzinom mijenja od podrugljivog do osjećajnog, od razigranog do satiričkog, od zajedljivog do sjetnog, komentira, ali ne izravno prosuđujući ili objašnjavajući život u njegovoj prolaznosti i biti, već ostavljajući čitatelju da radnju promatra kroz raznolike fasete te vizure, ne omogućujući mu da osjeti cjelinu: radnja se uglavnom naznačuje – promjenama položaja ili pokretima ruku likova; konture priče ocrtavaju se ponajprije u izvanjskim dokazima emocija; čak i misli i uspomene poprimaju odliku slikovitosti.” (iz pogovora Marine Leustek).

Između činova
Posljednji, nedovršeni roman engleske spisateljice propituje probleme kazališne umjetnosti i suočavanja s poviješću, navješćujući Drugi svjetski rat, a donosi ih isprepletene s krhkom mrežom emotivnih odnosa što povezuje niz neobičnih ženskih i muških likova.
„Forma Između činova je, kako se može zaključiti već iz naslova, organizirana tako da „naglasci“ ne padaju na mjesta na koja ih dotadašnja dramaturgija odnosno kompozicija romana obično smješta, dakle u pažljivo konstruirane dijaloške scene. Roman je pun isprekidanosti, neizrečenih mjesta, tišine, što možda najbolje pokazuje (prekinuta) kratka rečenica koja opisuje kako je Isa prekinula Bartholomewa u njegovom sanjarenju o mladosti u Indiji: „Da li“, ispričala se Isa, „prekidam nešto?“ Štoviše, jezik, odnosno smisleni zvukovi, kao da ustupaju mjesto neartikuliranim zvukovima iz različitih izvora. Neki su prirodni (šuštanje stabala i valova, cvrkutanje ptica, hukanje vjetra, mukanje krava), a drugi uzrokovani ljudskim djelovanjem (osim sveprisutnog stroja, gramofona, najglasnija je buka koju stvore avioni u prelijetanju). Kompozicija romana, kojoj je u središtu seoska predstava o povijesti Engleske među, prije i nakon činova koje se susrećemo s likovima, također ne izdvaja posebna mjesta na koja možemo staviti naglasak (ono što je Roland Barthes nazivao „jezgrama“ pripovjednog teksta). Umjesto toga, gotovo da imamo strukturu praznog središta, slično kao u ranijem romanu Woolf, K svjetioniku, gdje središnje mjesto također zauzima eksurs o povijesti isprekidan referencama na likove i događaje.” (iz pogovora Lovre Škopljanca).

Gospodin Bennett i gospođa Brown
Izbor iz tri knjige eseja koji profinjeno prepliću pitanje odnosa muškaraca i žena s raznolikim aspektima moderne književne i ine kulture, skupljeni u tri cjeline: Riječi, Kulture i Životi.
„U esejističkoj prozi Virginije Woolf svi uvedeni problemi, pojmovi i slike poskakuju kao likovi, štoviše, preskaču zadane granice, te prepreke mišljenja, pa čak i one kojima prividno tekst započinje kao neophodnim plotovima raznoraznih okućnica uma: opetovana i obilato britkim detaljima dočaravana razdioba na negdašnjicu i sadašnjicu – bile u pitanju «riječi», «kulture» ili «životi» – uvijek se na kraju donekle ospori ili poništi, čak i kad joj je međaš toliko precizna koliko i samovoljna odrednica kao što je godina 1910, kada se navodno, prema znamenitoj autoričinoj kategoričkoj objavi – «promijenio ljudski karakter» (Gospodin Bennett i Gospođa Brown), kada su kuhari izmiljeli iz podruma, a pametne žene počele odbijati da ribaju tave i umjesto toga odlučile pisati knjige.” (iz pogovora Lade Čale Feldman).

Vlastita soba
Po žanrovskom određenju koliko esej o ženama u književnosti toliko i modernistička pripovijedna proza o autoričinoj utopijskoj maštariji, Vlastita soba (1929.) najutjecajniji je tekst feminističke književne kritike 20. stoljeća.

Tri gvineje
Dugački esej iz 1938. godine čine tri argumentacije za simboličnu novčanu donaciju kojim autorica prosvjeduje protiv fašizma, diktatora i ratnih igara, zagovarajući korijenitu vrijednosnu preobrazbu društva iz perspektive žena.
„U iznimno opsežnoj, žanrovski ne samo raznovrsnoj nego i kontroverznoj baštini britanske spisateljice Virginije Woolf nema djela koje je izazvalo više uznemirenosti među spisateljičinim suvremenicima, ali i kasnijim tumačima od Triju gvineja, antiratnog «pamfleta» objavljenog 1938., tik pred pošast koja će, nažalost, potvrditi opravdanost autoričinih katastrofičnih slutnji. I doista, Tri gvineje mnogo su više od predvidljiva intimističkog štiva u kojem se povjeravaju predosjećaji koje dijeli neko intelektualno okružje, grupa ili klasa, bili ti osjećaji i antiratnog karaktera. Poput brojnih drugih djela ove autorice, koju je impuls modernističke inovacije odveo dalje od eksperimenata s narativnom «tehnikom struje svijesti», u pravcu razgradnje naslijeđenih, implicitnih i eksplicitnih genoloških hijerarhija i identiteta, pa i same razdjelnice fikcijske i ne-fikcijske proze, ni Tri gvineje nije lako smjestiti u čvrst žanrovski obrazac…” (iz pogovora Lade Čale Feldman).

Pisma Viti
Izbor pisama koje je Virginia Woolf upućivala dugogodišnjoj prijateljici Viti Sackville-West otkriva slojevitost njihova prijateljstva i zanimljive uvide u književni život Engleske.
Spisateljicu Vitu Sackville-West, pripadnicu visokoga engleskog plemstva, poslije svoju prisnu prijateljicu, ljubav i književnu inspiraciju, Virginia Woolf upoznala je 14. prosinca 1922. godine u Londonu, na večeri kod svoje starije sestre Vanesse, slikarice, i njezina supruga, poznatog pisca i likovnoga kritičara Clivea Bella. Kao student Trinity Collegea u Cambridgeu, Clive je okupio brojne pisce i umjetnike, društvo koje je preraslo u skupinu poznatu pod imenom Bloomsbury. Virginia i Vita ubrzo su počele razmjenjivati prve posjete − Vita u siječnju 1923. dolazi u Hogarth House u Richmondu, gdje Woolfovi otvaraju tiskaru, poslije slavni Hogarth Press.

Obična čitateljica
Urednički izbor iz zbirki kritičkih eseja The Common Reader izdvaja tekstove o engleskim književnicama, ženskim likovima i čitalačkim praksama.
„Tekstovi objedinjeni u ovoj knjizi urednički su izbor eseja i prikaza Virginije Woolf kojima je tijekom puna dva desetljeća, nerijetko bez autorskog potpisa, punila stranice «književnog dometka» tjedniku Times, a iz zbirke naslovljene Obični čitatelj, rječitom sintagmom što u sebi objedinjuje čitav, namjerice varljivo proziran, književno-kritički svjeto-nazor, uzmemo li u obzir kako su knjige njezinoj autorici doista tvorile svijet, ili bolje svjetove dragocjenije i od kakve navodno opipljive «stvarnosti». Pozvani smo, dakle, zauzeti udvojenu, meta-perspektivu, pa, držeći običnu čitanku u ruci, čitati o tome «kako bi trebalo čitati knjigu», to više što naslov izrijekom tvrdi da se onaj koji šalje tovrsne naputke ni u čemu od nas ne želi razlikovati, ponajmanje kakvom superiornom, strukovnom, akademskom ne-običnošću.” (iz pogovora Lade Čale Feldman).