Godina izdanja: 1989
ISBN: 86-01-01552-2
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor - osoba Vešović, Marko, 1945- = Vešović, Marko, 1945-
Naslov Četvrti genije : (ogled o jednom naučnom skandalu) / Marko Vešović
Vrsta građe esej
Jezik hrvatski, srpski
Godina [1989]
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, [1989]
Fizički opis 212 str. : graf. prikazi ; 20 cm
Napomene Tiraž 3000.
Nekontrolisane predmetne odrednice Prevare u nauci

„Četvrti genije“ je sjajna i neobična knjiga o plagijatu Miomira Vukobratovića rada sovjetskog naučnika JURIJA STEPANJENKA

Iz pisma Marka Vešovića:
Poštovana gospođo Nikolić,
Drago mi je što smo se, makar i ovako, upoznali. Napisao sam 11 polemičkih knjiga i vjerujem da će vam biti drago što sam u dvije pomenuo vašeg muža Iliju kao žrtvu Vukobratovićeve plagijatorske strasti.
U neobjavljenoj knjizi Dva i po četnika jedan od junaka je Zoran Lakić, koji je kao Titin historik napisao 10 knjiga i dobio 13-julsku nagradu, a pod Slobom postao Dražin istoriopisac o kojem u toj knjizi velim: „Kad je ugledao Chichu, kliknuo je: Blagoš meni ko mi je došo!” Zoki je sin bjelopavlićkog četničkog komandira Miroja koji je upamćen po vikanju na babe i po šamaranju staraca.
Razmotriću jednu Zokijevu rečenicu iz teksta Dukljanski Mefisto: u želji da me prikaže kao drznika koji se pleka gdje mu nije mjesto i u stvari koje ne razumije, Zoki kaže: ”I danas se ljudi od nauke zgražavaju nekadašnjeg vašeg drskog napada na akademika Vukobratovića, naučnika od svjetskog ugleda koga ste vi podučavali iz robotike i nuklearne fizike”. Ovaj četnik, kad sam ga išćerao iz rova koje je njegova uobraženost smatrala neosvojim, povukao se na rezrevni položaj i nastavio da dejstvuje po meni iz svih oruđa. Čuvao sam mu obraz ka on meni, što rekao Njegoš.
Našem „pesniku” od istoričara omakla se greška: u srpskom jeziku se možeš zgražavati od, nad, pred napadom, a ne „zgražavati se napada”. Zoki laže da sam Vukija podučavao nuklearnoj fizici, jer mi nije poznato da je nuklearne fizičare prepisivao. Zoki laže da i sam Vukobratovića podučavao robotici. Za to su bili zaduženi Vukman Čović i Laza Rusov, profesori mehanike na Mašinskom fakultetu u Beogradu, od kojih prvi predaje mehaniku robota. Ovi „ljudi od nauke” otkrili šta je sve Vuki prisvojio i prepisao, i podučavali ga moralu, a ja popisao njihova otkrića, analizirao Vukijevu etiku i šegačio se plagijatorom.
Iz moje knjige Četvrti genije, u kojoj, pored mog teksta, ima 70 faksimila, svak će se uvjeriti da Vuki nije prepisivao samo s našeg, ruskog i engleskog jezika, nego, skupa s gramatičkim i štamparskim greškama, fotokopirao desetine tuđih stranica i uključivao ih u svoje knjige bez naznake odakle ih je vozdigao, tako da bi i moja nepismena Darinka vidjela da su Vukijev i tuđi tekst identični.
Knjigu koju Zoki Lakić nazva „drskim napadom na akademika”, recenzirao je Marko Leko, profesor Mašinskog fakultetu u Beogradu, koji jamči da su „ponuđeni faksimili i tekst autora potpuno uverljivi”.
Ko su „ljudi od nauke” koji su se „zgražavali” od mog napada na Vukija? Navešću imena ljudi od nauke koji se nisu „zgražavali mog drskog napada” već ustanovili Vukijev nemoral. U moju knjigu je uključen faksimil dopisa upućenog SANU u kojem su M. Leko, M. Lukačević, J. Vuković, M. Vesković, D. Mičević, M. Plavšić, I. Lukačević, M. Milanović-Lazarević, D. Medić, A. Bakša, S. Đurić, Z. Golubović, A. Sedmak, V. Sijački-Žeravić, Đ. Koruga, Z. Bučevac, R. Dubonjić, M. Klarin, Đ. Kozić, Z. Ribar, I. Nikolić, N. Medić, N. Vasiljević, N. Jotić, D. Nikolić, D. Jakšić, B. Aničin, Z. Bojanić, N. Plavšić, R. Ašković, M. Pavlović, L. Grujić, V. Masnikosa i M. Pokrajac – razmotrili kako je Vuki napravio svojih 6 monografija. Evo jedan primjer. U Vukijevoj knjizi Dinamičko upravljanje manipulatorima tekst „od strane 22 (počev od naslova 1.2) do strane 54. (do naslova 1.4) doslovno je prepisan iz magistarskog rada ‘Prilog izučavanju dinamike aktivnih prostornih mehanizama’ koji je Ilija Nikolić odbranio 1978. na Mašinskom fakultetu u Kragujevcu”. Tako kažu 34 doktora nauka, da bi zaključili: „Izneli smo vam samo deo istine o nastajanju monografskih dela dr. M. Vukobratovića, dopisnog člana SANU. Gradeći prikazanim postupkom sopstveni naučni ugled, dr. M. Vukobratović je verifikovao posebnu vrstu odnosa u nauci koji bi neminovno doveli do razgrađivanja ugleda koji ima Univerzitet u Beogradu”.
Evo i odlomak iz moje objavljene knjige Tunjo veliki u Tunje Mali. Riječ je o Muhamedu Filipoviću koga su kolege sa odsjeka za filozofiju prozvali Lažov Bili po glavnom junaku istoimenog filma. Tunjin Mali je njegov sin Nenad koga je otac od milošte zvao Bebi, a ja, kao borac protiv srpskog unutarizma u jeziku, svako ”h” vraćao tamo odakle su ga unitaristi izbacili, i zvao ga Behby.
Istoričar Lakić je rekao: ”I danas se ljudi od nauke zgražavaju nekadašnjeg vašeg drskog napada na akademika Vukobratovića, naučnika od svjetskog ugleda koga ste vi podučavali iz robotike”. S ovom tvrdnjom složio se Lažov Bili koji u knjizi Bosanski duh lebdi nad Bosnom podsjeća na moje napade „na jednog beogradskog profesora, od kojih se zgražavala cijela tadašnja jugoslovenska javnost“! No 70 faksimila iz moje knjige vele da je Vukobratović prepisivao s našeg, ruskog i engleskog, fotokopirao desetine tuđih stranica i uključivao ih u svoje knjige bez naznake okle ih je vozdigao, pa i nepismeni mogu vidjeti da su Vukijev i tuđi tekst identični.
Lažov Bili se poziva na „cijelu tadašnju jugoslovensku javnost“ i njeno „zgražavanje“ koje je iz prsta isisao, a ja na naučnu javnost Beograda i na ljude koji su utvrdili da je Vuki plagijator: u moju knjigu je uključen i faksimil dopisa upućenog SANU u kojem su 34 doktora nauke (izostavljam već pomenuta imena) razmotrili postupak kojim je Vukobratović napravio 6 knjiga. Zatim sam iz Vukobrativćeve knjige Dinamičko upravljanje manipulatorima, koja je dobila Oktobarsku nagradu, naveo šta je prepisao od Ilije Nikolića,i dodao zaključak tih doktora da bi Vukobratovićevi odnosi u nauci „neminovno doveli do razgrađivanja ugleda koji ima Univerzitet u Beogradu”.
Vuki je isprepisivao i Jurija Stepanjenka koji je, prije emigriranja u SFRJ, u tezi branjenoj u Moskvi razradio kinetostatičku metodu matematičkog modeliranja robota koja je revolucionisala robotiku. U knjigu Četvrti genije unio sam dva pisma u kojim se Stepanjenko zgraža nad Vukijevim plagijatima. U drugom pismu Stepanjenko otkriva „višestruki plagijat“ u 8 Vukijevih knjiga.
Vukobratović je, kaže na kraju Stepanjenko, ne samo prepisivao nego je pokušao „da sebe predstavi kao koautora ili čak prvog autora metode prepisane iz moje knjige. On je to činio vrlo sistematično pomoću tendencioznih ili lažnih referenci i putem zvaničnih izjava. Pod lažnim referencama podrazumevam ne samo onaj drastični primer kad Vukobratović navodi nepostojeću knjigu, nego i sve one reference u kojim se poziva na svoje ranije radove iz sasvim druge oblasti. Vukobratović takođe praktikuje da referiše radove gde je on prvi autor, a moje ranije samostalne radove iz iste oblasti ili uopšte ne navodi, ili ih pominje u vezi s nekim nebitnim detaljima. Izvorni materijal, moja doktorska disertacija, nikad nije nigde referisana. Moj rad iz Kragujevca prepisao je u više knjiga a nigde ga nije pomenuo. Moju ulogu u stvaranju i razradi metode Vukobratović maglovitim frazama svodi na formulisanje ideje ili davanje koncepta, a svu dalju razradu pripisuje sebi”.
Takav je bio moj „drski napad na akademika Vukobratovića” kog sam „podučavao iz robotike”, kako veli srpski nacoš Lakić. Takvi su bili moji napadi „na beogradskog profesora, od kojih se zgražavala cijela tadašnja jugoslovenska javnost“, jer su bili dokaz pokušaja da „mržnjom ispunim očajnu prazninu svoje egzistencije“, kako veli bošnjački nacoš Muhamed Filipović. Koji kao šišmiš ima šesto čulo: njim je otkrio „očajnu prazninu“ moje, za razliku od blaženo pune egzistencije tog patološkog lažova i „najvećeg intelektualnog hohštaplera koji je ikad šervanio našim prostorima“, kako je rekao dr Midhat Riđanović.
„Bez trunke moralnog osjećaja“, kaže Tarik Haverić u knjizi Čas lobotomije, „Muhamed Filipović proglašava Vešovićevo otkrivanje istine o jednom plagijatoru blaćenjem čestitog čovjeka koje je navodno izazvalo zgražanje tadašnje jugoslovenske javnosti – javnosti jedne partijske države kojoj je, za potrebe trenutka, Muhamed prilijepio svetačku aureolu, proizvodeći je u kriterij za utvrđivanje Vešovićevog beščašća. No nije bilo nikakvog zgražanja čak ni takve jugoslovenske javnosti nad Vešovićevim činom: fotokopije su govorile same za sebe. Vukobratović, istina, nije snosio posljedice zbog svog krivičnog djela, iz očitih razloga: Partija svoje institucije i kadrove nije štitila samo u Bosni, već i u Srbiji. Stoga se ni tamo, nakon otkrivanja (ne)istine, nije dogodilo ništa: unatoč dokazanom plagijatu Vukobratović je mogao ostati akademik, kao što je Muhamed Filipović, unatoč dokazanom diletantizmu, mogao to postati (nije Filipović džaba osjetio potrebu da ‘beogradskog profesora’ uzme u zaštitu!).
P.S. Kad sam ’92. ofraštio po četnicima, u Politici su izišle, na četiri strane, pohvale Vukobratoviću, koga je prije rata napadao srbožder Vešović . Zalud sam se branio: „Ne jedem svinjetinu. Jer sam Turčin”.
MG59 (L)