Oblast: Ostalo
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 428
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Skoro vek i po, Bulfinčeva mitologija je tekst kojim se objavljuju velike priče o bogovima i boginjama, grčke i rimske antike; skandinavske, keltske i orijentalne basne i mitovi; a poznato je doba viteštva.

Priče su podeljene u tri celine: Doba bajke ili Priče o bogovima i herojima (prvi put objavljeno 1855); The Age of Chivalri (1858), koji sadrži Kralj Artur i njegovi vitezovi, The Mabinogeon i The Knights of English Histori; i Legende o Karlu Velikom ili romansa srednjeg veka (1863). Za grčke mitove, Bulfinč se oslanjao na Ovidija i Vergilija, a za sage o severu, iz Malletovih severnih antikviteta. On pruža živahne verzije mitova o Zevsu i Heri, Veneri i Adonisu, Dafni i Apolonu i njihovim kohortama na planini Olimp; ljubavna priča o Pigmalionu i Galateji; legende o Trojanskom ratu i epskim lutanjima Uliksa i Eneja; radosti Valhale i furije Tora; i priče o Beovulfu i Robinu Hudu.

Priče su izuzetno čitljive. Kao što je Bulfinč napisao, „Bez poznavanja mitologije veliki deo elegantne literature našeg jezika ne može se razumeti i ceniti... Naša knjiga je pokušaj da se reši ovaj problem, tako što će se priče mitologije ispričati na takav način da učiniti ih izvorom zabave.`



Bulfinchova mitologija je zbirka priča iz mitova i legendi koju je za široku publiku prepisao američki latinist i bankar Thomas Bulfinch, objavljena nakon njegove smrti 1867. Djelo je bila uspješna popularizacija grčke mitologije za čitatelje engleskog govornog područja.

Carl J. Richard komentira (s njim se slaže i John Talbot sa Sveučilišta Brigham Young) da je to bila `jedna od najpopularnijih knjiga ikada objavljenih u Sjedinjenim Državama i standardno djelo o klasičnoj mitologiji gotovo jedno stoljeće`, sve do izlaska klasičarke Edith Hamiltonova mitologija iz 1942.: bezvremenske priče o bogovima i herojima.[1][2] Do 1987. bilo je više od 100 izdanja Bulfinchove mitologije u nacionalnom unijskom katalogu [3], a u istraživanju amazon.com u studenom 2014. bilo je 229 tiskanih izdanja i 19 e-knjiga.[4] Talbot je smatrao da je, od mnogih dostupnih, izdanje Richarda P. Martina iz 1991. `daleko najkorisniji i najopširniji kritički tretman`.[5]

Sadržaj
Knjiga je prozni prikaz mitova i priča iz triju epoha: grčke i rimske mitologije, legendi o kralju Arthuru i srednjovjekovnih romansi.[6] Bulfinch isprepliće priče vlastitim komentarom i citatima iz spisa svojih suvremenika koji se odnose na priču o kojoj se raspravlja.[6] Ova kombinacija klasičnih elemenata i moderne književnosti bila je nova za njegovo vrijeme.[6]

Bulfinch je izričito namijenio svoje djelo općem čitatelju, a ne kao školski udžbenik već kao `klasični rječnik za salon`.[7][8] U predgovoru The Age of Fable on kaže: `Naš rad nije za učene, niti za teologe, niti za filozofe, već za čitatelje engleske književnosti, oba spola, koji žele razumjeti aluzije koje se tako često iznose javni govornici, predavači, esejisti i pjesnici, i oni koji se javljaju u pristojnom razgovoru.`[9] Unatoč tome, Mitologija je zapravo istisnula ranije, i opsežnije, školske udžbenike u Sjedinjenim Državama kao što su Panteon Andrewa Tookea iz 1698. engleski prijevod djela Françoisa Pomeyja [ca; de; fr] 1659. latinski Pantheum Mysticum.[10]

Suradnica Pet koledža i profesorica klasike Marie S. Cleary opisala je The Age of Fable kao `skraćenog, preuređenog i preuređenog Ovidija`, opis koji je također primijenio Victor Bers u svom pregledu mitografske literature u Yale Reviewu 1985. [11] [2] Većina materijala u njoj je izvučena iz Ovidijevih Metamorfoza, uglavnom u istom rasporedu uključujući priču o Prometeju nakon koje slijede Apolon i Dafna, Arahna koja je povezana s Niobom i Pitagora nakon klasičnih mitova.[12][11] Postoje dodatna poglavlja o `istočnoj` i `sjevernoj` mitologiji, Apulejevom Kupidu i Psihi te nešto materijala iz Vergilija.[12] Neke strukturne razlike od Ovidija uključuju kombinaciju Latone s Iom, Kalistom i Akteonom umjesto Niobe.[13]

Kao primjer skraćivanja i bacanja kuglica, Ovidijevo kazivanje priče o Prozerpini u podzemlju je, s preko 300 heksametara, dvostruko duže od Bulfinchovog; iz koje potonji izostavlja nekoliko podzapleta, sažima Ovidijevo fragmentarno izvješće o Aretuzi i isključuje ili mijenja sve Ovidijeve seksualne reference (npr. Prozerpina stavlja cvijeće u svoju pregaču umjesto u njedra kao što je Ovidije rekao).[14] Općenito, Bulfinch isključuje sve u čemu je Ovidije nepristojan, i minimizira svako nasilje i grotesku.[5] Prometej je platonski, a ne lukav i prepreden kao što ga je imao Hesiod.[5]

Bulfinch je pričama dodao ono što je nazvao `poetskim citatima`, izvučenim iz djela 40 pjesnika (od kojih su svi 3. takt, Longfellow, Lowell i Bullfinchov brat Stephen Greenleaf, bili Britanci).[14] To su bile ilustracije korištenja mitoloških priča u engleskoj književnosti.[14]

Priče su strukturirane tako da teku bolje nego što bi to učinila njihova izravna enciklopedijska ili rječnička obrada: Ariadna se koristi kao uobičajeni lik, na primjer, za povezivanje priča o Bachusu i Tezeju.[15]

Kombinirajući klasično učenje s modernom književnošću (19. stoljeće), Bulfinch je nastojao dati čitateljima način da povežu tako daleke informacije s njihovim suvremenim životom, pedagoški pristup koji je, za razliku od kasnije Bulfincheve reputacije razboritog viktorijanca, zapravo bio napredan za svoje vrijeme i tek kasnije će se vidjeti u djelu Johna Deweya.[16] Iako nije bio usmjeren na čitanje isključivo iz užitka, Bulfinch je nastojao ponuditi način učenja kao užitak, `korisno znanje` koje bi zauzvrat povećalo užitak u čitanju drugih djela.[17]

Promatrao je činjenicu da ljudi za učenje o klasičnoj mitologiji prvo moraju naučiti klasične jezike, što je bio kamen spoticanja na putu učenja; i da je veći naglasak tog doba na učenju znanosti značio da je bilo manje vremena za učenje klasika, i kao posljedicu manje razumijevanja širokog spektra literature koja se pozivala na klasičnu mitologiju.[18] Stoga je njegovo ciljno čitateljstvo bilo ono pametnoh bez obrazovanja na latinskom ili grčkom, rastući dio srednje klase u Sjevernoj Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu u to vrijeme, koji je želio učiti klasike, ali ih je sputavalo ono što se u to vrijeme nazivalo `engleskim obrazovanjem`.[19] ] U doba znanosti, nije očekivao od ljudi da se `posvete proučavanju vrsti učenja koja se u potpunosti odnosi na lažna čuda zastarjelih vjera`, već je nastojao omogućiti ljudima da bolje razumiju englesku književnost, a njegov završni prikaz svakog mita s `poetskim citatima` ukazuje na to da je poanta bila učenje engleske književnosti, a ne učenje klasične mitologije.[19] Na to dodatno ukazuje njegov odabir mitologije i njegova sklonost stvarima poput Keatsove verzije Glauka i Scile (iz Endimiona), a ne bilo koje verzije priče klasičnog pjesnika.