Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

odlomak

Jesam li bolestan, kao što tvrde ovdašnji ljekari, ili sam zdrav, a oni se nisu unijeli u moje stanje, kao što mislim ja? Zaista, jesam li bolestan?

Psiha!?

Kako čovjek može da zna da sa njegovom pameću nešto ne valja, kad svako, bolesnik osobito, misli, uvjereno misli, da je njegova pamet nadrasla umove koji ga okružuju? Očajnost povremeno ovladava sa mnom i drobi mi životnu voljnost. Osim jedne. Uvijek sam željan Mostara i tamošnje trehe. Ljudi me ne razumiju, njima sam smiješan, za ljekare bolestan, i evo, smjestili me u nišku bolnicu, neuropsihijatriju.

Zaista, da li sam bolestan; i kad čovjek, uopšte, zna da je bolestan od bolesti pod kojom ga ovdje vode? Ne mogu da živim bez trehe, zaista ne mogu, ovdje to niko ne shvata. Je li to dovoljno da i sam zaključim da sam bolestan? Danima razmišljam o tome. Treha!? Opsjela me treha, a više ni sam nisam siguran da li takvo što i postoji. Zaklijao sam, iznikao i stasao majčinom sisom i trehom, koju mi je otrgao tuđi svijet. U Mostaru čovjek ne može potpasti pod tlačitelja očaj, u njemu je izobilje smijeha, mehlema za bol očaja. Mostarci stalno nekoga uzimaju na trehu; trehaju s nekim, idu na trehu, bivaju i samotrehani, neprekidno trehaju da bi stalno bili veseli. Kad se smiju, trese im se čitavo tijelo, možda je riječ i nastala da iskaže to stanje. Svaki grad ima neku svoju trehu, ali one mostarske nema nigdje, žudim za njom, i ako sam bolestan, onda je to od te žudnje. Ne znam kad sam se čestito nasmijao, i grudi su mi zakržljale, postao sam uskogrudan i malodušan. Smijeh je bio moj stalni pratilac, a zaboravio sam i kako izgleda. Psihoza!?, govore ljekari i propisuju neke sićušne tablete, ali se one nisu pokazale djelotvorno.

U bolnici sam jutros osobito razdražen, očekujem komisijski pregled, pregled eksperata koji dolaze iz Beograda, onih što ocjenjuju da li je pacijent sposoban za daljnje vršenje oficirskih poslova. Snimaju zdravlje uma!? Bude li loša ocjena moga, završiću na ulici. Drhtim i pri pomisli na to. Jer, kad se čovjeku jednom na nemjesto upiše takva dijagnoza, nikad i niko je ne može izbrisati, pa je pacijent bez izgleda da se ponovo uključi u građanski tok. Odluka pada danas, izreći će je čuveni predsjednik komisije, prijek čovjek, pukovnik, doktor, profesor... Drhtim i iščekujem, tijelom sam u Nišu a dušom u Mostaru. Mostar, treha...! Sve ove bolničke dane sam proveo u Mostaru. Čini mi se kao da sam u njemu, tek povremeno se osvijestim i tužno povratim, ali do koji tren opet se odnjiham tamo. Svako vraćanje je osobito.

Lani sam ispostavio molbu za premještaj u Mostar, i otada stalno mislim na njen ishod.

Nespokojstvo me potpuno skolilo, sada već iz minute u minutu useljavam u Mostar, zatresem se nekoj trehi, to me povrati u zbilju Niša, u kojem se zatresem od straha komisije, i tako naizmjenično. Sjedim u čekaonici i tresem se od smijeha i straha.

Po ne znam koji put, opet se vraćam u Mostar.

odlično očuvana
KorNa.8