pregleda

Aca Popovic Zub - Uspomene


Cena:
890 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Svoju zajedljivost i cinizam autor najviše i najčešće je ispoljavao prema osobama u čijoj je blizini bio i onima koje je dobro poznavao. A taj spisak je podugačak: Branko Radičević, Svetozar Miletić, Jovan Subotić, Jovan Đorđević, da spomenemo samo one najpoznatije. Kao Brankov školski drug, iz Karlovačke gimnazije, Popović u svojim uspomenama, a one su najopširnije, opasno dovodi u pitanje ceo mit o mladom/dugokosom pesniku iznoseći i obilje detalja koji ne mogu a da ne uzbuđuju. Po njemu ništa oko Branka nije tačno i sve ima svoje druge dimenzije i povode. Najgore je prošao sam Miletić kome se Zub priviđao i na samrtničkoj postelji.



Aleksandar (Aca) Popović Zub (Ruma, 13. mart 1828 / 1829[a] — Budimpešta, 29. jun 1894) srpski je književnik, prevodilac i novinar.

Biografija
Aleksandar je rođen u Rumi, 13. marta 1828 / 1829. godine[a] u svešteničkoj porodici. Školovao se u Karlovcima, Pečuju i Segedinu gde je završio Licej. Kao đak u Segedinu bio je plahoviti vođa svojih zemljaka. Izučavao je pravo u Pešti, Beču i Pragu.[6] U detinjstvu je igrao u dečjim amaterskim pozorišnim predstavama. Kao oduševljeni rodoljub učestvovao je ratnim sukobima u Srpskom pokretu 1848—1849. godine. Zbog nekih ekscesa morao je kao vojnik prinudno služiti nekoliko godina u Galiciji.

Javlja se kao saradnik zabavnika Fruškogorci, u kojem 1854. objavljuje više kraćih prevoda. Prevodio je Bajrona i Šekspira. Veličao je Bajrona 1852. godine u svom delu Dobar domaćin, Zemun. Objavio je svoj prevod spev Dženet (Raj) 1867. godine u Novom Sadu. Živeo je 1868. godine u Ledincima; tada ga svojom odlukom Matica srpska ne prima za svog člana.[7]

Preuzeo je od Zmaja i uređivao (nekadašnji Rajkovićev) humoristički list Komarac (1863—1864).[8] U njemu je uz uvredljive karikature, od strane urednika Zuba forsiran jetki i pakosni humor.[9] Sarađivao je bez ikakvog potpisa u Zmajevom književnom časopisu Javoru.

Poznat je po agresivnim pamfletima „klerikalnog i carsko-slavjanofilskog karaktera”. Bio je zato jedan od svedoka na suđenju „raskneza” Aleksandra Karađorđevića održanom u Pešti 1869. godine. Popović je po narudžbini svog prijatelja Stevana Andrejevića iz Zemuna napisao 1865. godine jednu proklamaciju. Istu je štampao u Novom Sadu kod Ignjata Fuksa, a bila je namenjena srpskom narodu koji poziva na svrgavanje sa vlasti tadašnjeg srpskog kneza Mihaila Obrenovića.[10]

Polemisao je kao urednik Srbobrana sa Avgustom Šenoom[11] i krugom oko hrvatskog lista Pozor. Napadao je Poljake, sa rusofilskih pozicija. Kada se razišao sa srpskim narodnjacima, pisao je o bivšim saborcima nepovoljno.[12] Podržavao ga je Zmaj, a on je branio od napada Jakova Ignjatovića. Šezdesetih godina 19. veka postaje aktivni saradnik klerikalnih listova i član Konzervativne stranke. Prvi deo autobigrafskih zapisa objavio je u novinama 1890. godine. U svojoj autobiografskoj knjizi Uspomene II (Budimpešta, 1893) napadao je Svetozara Miletića[13] i list Srbski dnevnik. Kritikovao je sveslovenstvo Miletića kao štetni po Srbe idealizam. Podsmevao se savremenicima Lazi Kostiću, Đuri Daničiću i Jovanu Đorđeviću.[14] Uživao je podršku austrijskog carskog režima. Novosadski radikali napisali su povodom njegove smrti: „Iako je imao dosta dara od tog njegovog dara narod nije imao nikakve koristi”.

Posle boravka u Lavovu, postao je zvanični prevodilac za slovenske jezike u mađarskoj vladi. Živeo je u Budimpešti gde je radio kao državni činovnik u Odeljenju za štampu. Govorio je navodno sve slovenske jezike.

Umro je u 66. godini, 18/29. juna 1894. godine u Budimpešti. Sahranjen je na groblju u Budimu. Bio je oženjen sa Nanom, sa kojom nije imao dece.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 79965457
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Svoju zajedljivost i cinizam autor najviše i najčešće je ispoljavao prema osobama u čijoj je blizini bio i onima koje je dobro poznavao. A taj spisak je podugačak: Branko Radičević, Svetozar Miletić, Jovan Subotić, Jovan Đorđević, da spomenemo samo one najpoznatije. Kao Brankov školski drug, iz Karlovačke gimnazije, Popović u svojim uspomenama, a one su najopširnije, opasno dovodi u pitanje ceo mit o mladom/dugokosom pesniku iznoseći i obilje detalja koji ne mogu a da ne uzbuđuju. Po njemu ništa oko Branka nije tačno i sve ima svoje druge dimenzije i povode. Najgore je prošao sam Miletić kome se Zub priviđao i na samrtničkoj postelji.



Aleksandar (Aca) Popović Zub (Ruma, 13. mart 1828 / 1829[a] — Budimpešta, 29. jun 1894) srpski je književnik, prevodilac i novinar.

Biografija
Aleksandar je rođen u Rumi, 13. marta 1828 / 1829. godine[a] u svešteničkoj porodici. Školovao se u Karlovcima, Pečuju i Segedinu gde je završio Licej. Kao đak u Segedinu bio je plahoviti vođa svojih zemljaka. Izučavao je pravo u Pešti, Beču i Pragu.[6] U detinjstvu je igrao u dečjim amaterskim pozorišnim predstavama. Kao oduševljeni rodoljub učestvovao je ratnim sukobima u Srpskom pokretu 1848—1849. godine. Zbog nekih ekscesa morao je kao vojnik prinudno služiti nekoliko godina u Galiciji.

Javlja se kao saradnik zabavnika Fruškogorci, u kojem 1854. objavljuje više kraćih prevoda. Prevodio je Bajrona i Šekspira. Veličao je Bajrona 1852. godine u svom delu Dobar domaćin, Zemun. Objavio je svoj prevod spev Dženet (Raj) 1867. godine u Novom Sadu. Živeo je 1868. godine u Ledincima; tada ga svojom odlukom Matica srpska ne prima za svog člana.[7]

Preuzeo je od Zmaja i uređivao (nekadašnji Rajkovićev) humoristički list Komarac (1863—1864).[8] U njemu je uz uvredljive karikature, od strane urednika Zuba forsiran jetki i pakosni humor.[9] Sarađivao je bez ikakvog potpisa u Zmajevom književnom časopisu Javoru.

Poznat je po agresivnim pamfletima „klerikalnog i carsko-slavjanofilskog karaktera”. Bio je zato jedan od svedoka na suđenju „raskneza” Aleksandra Karađorđevića održanom u Pešti 1869. godine. Popović je po narudžbini svog prijatelja Stevana Andrejevića iz Zemuna napisao 1865. godine jednu proklamaciju. Istu je štampao u Novom Sadu kod Ignjata Fuksa, a bila je namenjena srpskom narodu koji poziva na svrgavanje sa vlasti tadašnjeg srpskog kneza Mihaila Obrenovića.[10]

Polemisao je kao urednik Srbobrana sa Avgustom Šenoom[11] i krugom oko hrvatskog lista Pozor. Napadao je Poljake, sa rusofilskih pozicija. Kada se razišao sa srpskim narodnjacima, pisao je o bivšim saborcima nepovoljno.[12] Podržavao ga je Zmaj, a on je branio od napada Jakova Ignjatovića. Šezdesetih godina 19. veka postaje aktivni saradnik klerikalnih listova i član Konzervativne stranke. Prvi deo autobigrafskih zapisa objavio je u novinama 1890. godine. U svojoj autobiografskoj knjizi Uspomene II (Budimpešta, 1893) napadao je Svetozara Miletića[13] i list Srbski dnevnik. Kritikovao je sveslovenstvo Miletića kao štetni po Srbe idealizam. Podsmevao se savremenicima Lazi Kostiću, Đuri Daničiću i Jovanu Đorđeviću.[14] Uživao je podršku austrijskog carskog režima. Novosadski radikali napisali su povodom njegove smrti: „Iako je imao dosta dara od tog njegovog dara narod nije imao nikakve koristi”.

Posle boravka u Lavovu, postao je zvanični prevodilac za slovenske jezike u mađarskoj vladi. Živeo je u Budimpešti gde je radio kao državni činovnik u Odeljenju za štampu. Govorio je navodno sve slovenske jezike.

Umro je u 66. godini, 18/29. juna 1894. godine u Budimpešti. Sahranjen je na groblju u Budimu. Bio je oženjen sa Nanom, sa kojom nije imao dece.
79965457 Aca Popovic Zub - Uspomene

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.