ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1988
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Autor - osoba Mandeljštam, Nadežda
Naslov Strah i nada / Nadežda Mandeljštam ; s ruskog preveo Zlatko Crnković
Vrsta građe knjiga
Jezik hrvatski
Godina 1988
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Znanje, 1988
Fizički opis 2 knj. (234; 221 str.) ; 20 cm
Drugi autori - osoba Crnković, Zlatko
Zbirka Biblioteka Maksi evergrin ; 2
Napomene Prevod dela: Vospominaniя
Predmetne odrednice Mandeljštam, Osip E., 1891-1942

Nadežda Jakovljevna Mandeljštam rođena Hazin (1899–1980) bila je žena velikog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama koji je zaglavio u staljinističkim čistkama. Pošto je izgubila muža, ta je hrabra i umna žena jedini smisao svoga života vidjela u tome da spasi njegove neobjavljene pjesme za neka bolja vremena. U tome je potpuno uspjela, a u svojim Uspomenama, čija je prva knjiga objavljena 1970. godine u New Yorku, a nastavak 1972. u Parizu, potanko je i potresno opisala tragičnu sudbinu svoga muža i njegova književnog djela. Prvi dio tih memoara objelodanjen je kod nas 1978. godine u biblioteci HIT pod naslovom „Strah i nada“. Sada se, evo, u biblioteci „Maksi Evergreen“ pojavljuje drugo izdanje te knjige koja je kod nas svojedobno izazvala oprečna, pa i žestoka reagiranja. 

SEĆANJA I RAZMIŠLJANJA zabeležena u ovoj knjizi vraćaju nas do prvog susreta mlade slikarke Nađe Hazine i već formiranog pesnika Osipa Mandeljštama godine 1919. u kijevskom „Hlamu“, noćnom klubu slikara, pisaca, glumaca i muzičara, da bi nas pretežno asocijativnom, načelno antihronološkom kompozicijom približila godini pisanja knjige (1970). Impresivno pamćenje ove kulturne i umne žene bistrog i pronicljivog pogleda, transkribovano britkim, u osnovi oporim, pokadšto podrugljivim pismom, evocira „tamni lik“ genijalnog Mandeljštama, kao i likove njegovih najbližih duhovnih srodnika iz negdašnjeg kruga „akmeista“ (Nikolaj Gumiljov, Ana Ahmatova), na pozadini njihove „svetle“ epohe. Knjiga ne obelodanjuje samo dragocenu izvornu građu o Mandeljštamu i nizu drugih, više ili manje znamenitih ličnosti i poslenika ruske kulture, nego i nadilazi intelektualne okvire običnih memoara kakvih. osobito u našem vremenu. ima napretek. i prerasta u spontani ali lucidni i dalekosežni ogled o čoveku obuzetom „željom večnih brežuljaka“ u jednom vremenu i prostoru koji su – pisanje Nadežde Mandeljštam slobodno je od spoljašnje. propagandističke tendencije – ozbiljno ugrožavali ako ne i bezmalo ništili samu mogućnost čoveka kao stvaraoca. Memorijsko-misaono obzorje ove knjige može se dakako i „kritikovati“. Ali stvarno kritičko ispitivanje biće moguće samo na temelju prethodnog valjanog razumevanja autorskog teksta. Razumevanju autorskog teksta bar delimično će, nadamo se, doprineti propratne beleške i ilustracije što smo ih za ovu priliku dodali stranicama Nadežde Mandeljštam.

Sjećanja Nadežde Mandeljštam nisu ni ideologija, ni politika, ni ideološko-politička publicistika, nego književno djelo u najboljem smislu riječi. Tu nije najvažnije hoćemo li se s pojedinim stavom suglasiti ili ne.
Sudovi Nadežde Mandeljštam često su opori, svojeglavi, subjektivni do krajnosti (npr. njezin odnos prema dvadesetim godinama u kojima, sigurno, nisu postojale samo one mogućnosti koje su se kasnije ostvarile), ali zar nije prirodno da nakon svega što je prošla tako sudi. U njezinim sjećanjima mnogo su bitnije druge stvari negoli sami sudovi.
Nezaboravne refleksije o strahu koji je, kao osjećaj, jači i od Ijubavi i od Ijubomore“, o probdjevenim noćima koje su bile „vrijeme strahovanja“ („ta imali smo i od čega strahovati“), o našem ja koje se lako gubi i teško spašava, o spisateljskom činovništvu koje je kudikamo strašnije od onog uredskog, jer svjesno izdaje slobodu misli“, o maskama koje su Ijudi stavljali na lice i koje mnogima „još uvijek zamjenjuju lice“, o sudbini Židova koja je „neobična i po tome što ne dijele samo sudbinu svoga naroda nego i onog na čijoj su se zemlji ulogorili“ („ponekad mislim da je svaki pravi intelektualac pomalo Zidov“), o cijeni koju smo platili u našoj epohi „slušajući mudrace i genije“, o samoj epohi koja je najviše pomagala „Ijudima što nemaju svojih misli“, o smrti koju dočekuje na kraju puta, sabrano i dostojanstveno, izvršivši svoju misiju: „Sve je gotovo. Spremna sam“.
Pred svim tim gube važnost svakojake moguće nedoumice ili rezerve prema slabijim stranicama ovih jedinstvenih sjećanja.
Nadežda Mandeljštam je sve do smrti (1980) oživljavala prisutnost Osipa Mandeljštama, uvjeravajući nas koliko je bila dostojna njega i on nje. Malo koju knjigu zatvaramo s poštovanjem kao ovu.
MG20 (K)