pregleda

A Thousand Pieces of Gold - Adeline Yen Mah, Retko !!!


Cena:
1.990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 435
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

A Thousand Pieces of Gold: Growing Up Through China`s Proverbs

Adeline Yen Mah



U ovim dirljivim memoarima, autorka bestselera Njujork Tajmsa, Adelin Jen Mah, pruža fascinantan prozor u istoriju i kulturnu dušu Kine. Kombinujući lična razmišljanja, bogate istorijske uvide i poslovice koje joj je preneo njen deda, Jen Mah deli bogatstvo kineske civilizacije sa zapadnim čitaocima. Istražujući istoriju iza poslovica, ona ulazi u živote prvog i drugog cara i dva pobunjenička ratnika koji su promenili tok kineskog života, dodajući priče iz svog života kako bi lepo ilustrovala njihovu relevantnost i uticaj danas.





Adeline Yen Mah (pojednostavljeni kineski: 马严君玲; tradicionalni kineski: 馬嚴君玲; pinyin: Mǎ Yán Jūnlíng) (馬嚴君玲) je kinesko-američka spisateljica i liječnica. Odrasla je u Tianjinu, Šangaju i Hong Kongu, a poznata je po autobiografiji Falling Leaves. U braku je s profesorom Robertom A. Mahom s kojim ima kćer, te sina iz prethodnog braka.

Život
Yen Mah je imala stariju sestru Lydiju (Jun-pei) i tri starija brata, Gregoryja (Zi-jie), Edgara (Zi-lin) i Jamesa (Zi-jun).[1] Izjavila je u Falling Leaves da nije koristila prava imena svoje braće i sestara i njihovih supružnika kako bi zaštitila njihov identitet, ali je, međutim, koristila prava imena svog oca, maćehe, tete i muža, govoreći o baki i djedu s očeve strane samo kineskim izrazima `Ye Ye` i `Nai Nai`.[2]

Yen Mah također piše o djedovoj mlađoj sestri (Yan Shuzhen),[3] koju naziva `baka tetka`. Ona navodi Yan Shuzhen kao osnivačicu i predsjednicu Šangajske ženske komercijalne i štedionice.[4] Shuzhenine kolege često bi je zvali `Gong Gong`, što znači veliki ujak.[4]

Yen Mahov rani život
Priča o životu Yen Mah od 1937. do 1952. zabilježena je u njezinoj autobiografiji Kineska Pepeljuga.

Adeline Yen Mah rođena je u Tianjinu, Republika Kina, 30. studenog 1937. od 30-godišnjeg Josepha Yena (Yen Tsi-Rung),[5] poslovnog čovjeka, i Ren Yong-pinga, računovođe.

Zakonski rođendan Yen Mah je 30. studenog, jer njezin otac nije zabilježio njezin datum rođenja i umjesto toga dao joj je svoj (uobičajena praksa prije uspostave Narodne Republike Kine 1949.).[6] Dva tjedna nakon rođenja Yen Mah, njezina je majka umrla od porodiljne groznice i prema tradicionalnim kineskim vjerovanjima, ostatak njezine obitelji Yen Mah je nazivao `lošom srećom` i zbog toga se prema njoj grubo postupalo tijekom djetinjstva.[7]

Kada je Yen Mah imao godinu dana 1938., Joseph Yen oženio je 17-godišnju djevojku Jeanne Virginie Prosperi, polu-Francuskinju, polu-Kineskinju (Euroazijku). [8] [9] Djeca su je nazivala Niang (娘 niáng, još jedan kineski izraz za majku), a tako je nazivaju i diljem Kine Pepeljugom. Imali su dvoje djece, Franklina i Susan (Jun-qing).[10]

Yen Mah je krenula u vrtić 1941., s 4 godine. U svom prvom tjednu dobila je medalju za najbolji uspjeh u razredu.[11]

Godine 1942. Yen Mahov otac (Joseph) i maćeha (Jeanne) preselili su se iz Tianjina u Šangaj u kuću duž avenije Joffre.

Dana 2. srpnja 1943., Yen Mahova baka, Nai Nai, umrla je od moždanog udara.[12]

Šangaj
Šest tjedana nakon smrti Nai Nai (Yen Mahove bake), u kolovozu 1943., Yen Mah i njezina rođena braća i sestre pridružili su im se u kući nakon toga.[13][14]

Dva mjeseca nakon što je Yen Mah stigla u Šangaj, stigli su njezin djed, teta Baba, Franklin i Susan (odgodili su preseljenje kako bi proslavili stodnevno razdoblje žalosti za Nai Nai). Kad je Susan stigla, bila je premlada i preblizu teti Babi da bi prepoznala i prišla svojoj majci Niang, koja ju je zbog toga glasno tukla u frustraciji i bijesu. Yen Mah je intervenirao, navodeći Niang da izjavi da joj nikada neće oprostiti.

U rujnu 1948. Yen Mah otac i maćeha doveli su Yen Mah natrag u Tianjin, gdje je ponovno pohađala svoju prvu školu.[16]

Hong Kong
Obitelj Yen kasnije se preselila u Hong Kong kada je Yen Mah imala jedanaest godina, a ona je prešla u školu i sirotište Sacred Heart (Sacred Heart Canossian College). Međutim, u srpnju 1951., u dobi od 13 godina, Yen Mah je dobio upalu pluća.[17] Otac ju je posjetio prvi put nakon mnogo godina.

Yen Mahov djed, Ye Ye, preminuo je 27. ožujka 1952. zbog komplikacija s dijabetesom.

U dobi od četrnaest godina, kako stoji u njezinoj autobiografiji, Yen Mah je pobijedila na natjecanju za pisanje drama za svoje djelo Gone With the Locusts, a otac joj je dopustio da studira u Engleskoj s Jamesom.[18][19][9]

Sveučilište
Yen Mah otišao je u Ujedinjeno Kraljevstvo u kolovozu 1952. i studirao medicinu na Medicinskom fakultetu Londonske bolnice, da bi naposljetku otvorio liječničku praksu u Kaliforniji. Prije početka svoje karijere u Sjedinjenim Državama, imala je kratku vezu s muškarcem po imenu Karl i bavila se medicinom u hongkonškoj bolnici po nalogu svog oca, koji joj je odbio platiti kartu kada je izrazila planove da se preseli u Ameriku. Izjavila je u intervjuu za South China Morning Post da je njezin otac želio da ona postane opstetričar jer je vjerovao da žene žele liječenje samo od liječnice, [18] ali kako je mrzila opstetriciju, umjesto toga postala je anesteziologinja [9]. ]

Yen Mahov kasniji život
Dana 13. svibnja 1988. Yen Mahov otac je umro.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 76096961
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

A Thousand Pieces of Gold: Growing Up Through China`s Proverbs

Adeline Yen Mah



U ovim dirljivim memoarima, autorka bestselera Njujork Tajmsa, Adelin Jen Mah, pruža fascinantan prozor u istoriju i kulturnu dušu Kine. Kombinujući lična razmišljanja, bogate istorijske uvide i poslovice koje joj je preneo njen deda, Jen Mah deli bogatstvo kineske civilizacije sa zapadnim čitaocima. Istražujući istoriju iza poslovica, ona ulazi u živote prvog i drugog cara i dva pobunjenička ratnika koji su promenili tok kineskog života, dodajući priče iz svog života kako bi lepo ilustrovala njihovu relevantnost i uticaj danas.





Adeline Yen Mah (pojednostavljeni kineski: 马严君玲; tradicionalni kineski: 馬嚴君玲; pinyin: Mǎ Yán Jūnlíng) (馬嚴君玲) je kinesko-američka spisateljica i liječnica. Odrasla je u Tianjinu, Šangaju i Hong Kongu, a poznata je po autobiografiji Falling Leaves. U braku je s profesorom Robertom A. Mahom s kojim ima kćer, te sina iz prethodnog braka.

Život
Yen Mah je imala stariju sestru Lydiju (Jun-pei) i tri starija brata, Gregoryja (Zi-jie), Edgara (Zi-lin) i Jamesa (Zi-jun).[1] Izjavila je u Falling Leaves da nije koristila prava imena svoje braće i sestara i njihovih supružnika kako bi zaštitila njihov identitet, ali je, međutim, koristila prava imena svog oca, maćehe, tete i muža, govoreći o baki i djedu s očeve strane samo kineskim izrazima `Ye Ye` i `Nai Nai`.[2]

Yen Mah također piše o djedovoj mlađoj sestri (Yan Shuzhen),[3] koju naziva `baka tetka`. Ona navodi Yan Shuzhen kao osnivačicu i predsjednicu Šangajske ženske komercijalne i štedionice.[4] Shuzhenine kolege često bi je zvali `Gong Gong`, što znači veliki ujak.[4]

Yen Mahov rani život
Priča o životu Yen Mah od 1937. do 1952. zabilježena je u njezinoj autobiografiji Kineska Pepeljuga.

Adeline Yen Mah rođena je u Tianjinu, Republika Kina, 30. studenog 1937. od 30-godišnjeg Josepha Yena (Yen Tsi-Rung),[5] poslovnog čovjeka, i Ren Yong-pinga, računovođe.

Zakonski rođendan Yen Mah je 30. studenog, jer njezin otac nije zabilježio njezin datum rođenja i umjesto toga dao joj je svoj (uobičajena praksa prije uspostave Narodne Republike Kine 1949.).[6] Dva tjedna nakon rođenja Yen Mah, njezina je majka umrla od porodiljne groznice i prema tradicionalnim kineskim vjerovanjima, ostatak njezine obitelji Yen Mah je nazivao `lošom srećom` i zbog toga se prema njoj grubo postupalo tijekom djetinjstva.[7]

Kada je Yen Mah imao godinu dana 1938., Joseph Yen oženio je 17-godišnju djevojku Jeanne Virginie Prosperi, polu-Francuskinju, polu-Kineskinju (Euroazijku). [8] [9] Djeca su je nazivala Niang (娘 niáng, još jedan kineski izraz za majku), a tako je nazivaju i diljem Kine Pepeljugom. Imali su dvoje djece, Franklina i Susan (Jun-qing).[10]

Yen Mah je krenula u vrtić 1941., s 4 godine. U svom prvom tjednu dobila je medalju za najbolji uspjeh u razredu.[11]

Godine 1942. Yen Mahov otac (Joseph) i maćeha (Jeanne) preselili su se iz Tianjina u Šangaj u kuću duž avenije Joffre.

Dana 2. srpnja 1943., Yen Mahova baka, Nai Nai, umrla je od moždanog udara.[12]

Šangaj
Šest tjedana nakon smrti Nai Nai (Yen Mahove bake), u kolovozu 1943., Yen Mah i njezina rođena braća i sestre pridružili su im se u kući nakon toga.[13][14]

Dva mjeseca nakon što je Yen Mah stigla u Šangaj, stigli su njezin djed, teta Baba, Franklin i Susan (odgodili su preseljenje kako bi proslavili stodnevno razdoblje žalosti za Nai Nai). Kad je Susan stigla, bila je premlada i preblizu teti Babi da bi prepoznala i prišla svojoj majci Niang, koja ju je zbog toga glasno tukla u frustraciji i bijesu. Yen Mah je intervenirao, navodeći Niang da izjavi da joj nikada neće oprostiti.

U rujnu 1948. Yen Mah otac i maćeha doveli su Yen Mah natrag u Tianjin, gdje je ponovno pohađala svoju prvu školu.[16]

Hong Kong
Obitelj Yen kasnije se preselila u Hong Kong kada je Yen Mah imala jedanaest godina, a ona je prešla u školu i sirotište Sacred Heart (Sacred Heart Canossian College). Međutim, u srpnju 1951., u dobi od 13 godina, Yen Mah je dobio upalu pluća.[17] Otac ju je posjetio prvi put nakon mnogo godina.

Yen Mahov djed, Ye Ye, preminuo je 27. ožujka 1952. zbog komplikacija s dijabetesom.

U dobi od četrnaest godina, kako stoji u njezinoj autobiografiji, Yen Mah je pobijedila na natjecanju za pisanje drama za svoje djelo Gone With the Locusts, a otac joj je dopustio da studira u Engleskoj s Jamesom.[18][19][9]

Sveučilište
Yen Mah otišao je u Ujedinjeno Kraljevstvo u kolovozu 1952. i studirao medicinu na Medicinskom fakultetu Londonske bolnice, da bi naposljetku otvorio liječničku praksu u Kaliforniji. Prije početka svoje karijere u Sjedinjenim Državama, imala je kratku vezu s muškarcem po imenu Karl i bavila se medicinom u hongkonškoj bolnici po nalogu svog oca, koji joj je odbio platiti kartu kada je izrazila planove da se preseli u Ameriku. Izjavila je u intervjuu za South China Morning Post da je njezin otac želio da ona postane opstetričar jer je vjerovao da žene žele liječenje samo od liječnice, [18] ali kako je mrzila opstetriciju, umjesto toga postala je anesteziologinja [9]. ]

Yen Mahov kasniji život
Dana 13. svibnja 1988. Yen Mahov otac je umro.
76096961 A Thousand Pieces of Gold - Adeline Yen Mah, Retko !!!

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.