ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2011.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Moderna galerija „Likovni susret“, Subotica, 2011.

Razgovori, druženja, podsticajne razmene misli sa vodećim intelektualcima onog vremena (Kondor, Lajoš Nemet, Lajoš Kašak, L. Trifunović, M. Konjović, T. Manojlović) daju pečat ovoj knjizi i uzbudljivo ispričanom životu njenog autora.
Autobiografija sa Belom Kondorom je mnogo više od autobiografije njenog autora, poznatog subotičkog istoričara umetnosti Bele Durancija. Na prvom mestu, to je priča o prijateljstvu Durancija i vodećeg mađarskog posleratnog umetnika Bele Kondora. Međutim, njihovi susreti tek su granične linije u okviru kojih Duranci iscrtava portret dva društva – onodobnog jugoslovenskog, potonjeg srpskog – i mađarskog. Prožimanje te dve kulture, njihovi razlazi i dodiri, postali su tema Durancijevog rada i obeležili njegovu karijeru. Razgovori, druženja, podsticajne razmene misli sa vodećim intelektualcima onog vremena (Kondor, Lajoš Nemet, Lajoš Kašak, Lazar Trifunović, Milan Konjović, Todor Manojlović) daju pečat ovoj knjizi i uzbudljivo ispričanom životu njenog autora.

Bela Duranci (Tomori pustara, Bač, 5. srpnja 1931.), vojvođanski je povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, kroničar, erudit i pisac. Dalji je rođak Lajče Budanovića (Budanović je Duranciju dalji ujak).
Životopis

Rodio se u Baču 1931. u obitelji Slovaka Jovana(Jan) i bunjevačke Hrvatice Katice. Majčina obitelj bila je iz tog kraja, a otac se kao bilježnik doselio u taj kraj. Odatle je s obitelji Duranci otišao živjeti u Selenču, Monoštor te u Bođane. U Bođanima je vidio freske Hristifora Žefarovića. Tu se prvi put sreo s visokom umjetnošću što je utjecalo na izbor njegovog životnog zvanja. Gimnaziju je upisao u Somboru, a završio u Subotici. U Suboticu je došao početkom siječnja 1945. i za stalno ostao u njoj. Izbivao je samo kad je otišao studirati u Beograd gdje je diplomirao povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Iz poštovanja prema ljudima s kojima je živio, naučio je srpski, mađarski i njemački.

Kratko je izbivao iz Subotice dok je bio školski tajnik i nastavnik crtanja u Bajmaku. Radni je vijek proveo u Subotici gdje je radio u brojnim kulturnim ustanovama, a i sam je osnovao brojne kulturne ustanove (1962. Galerija Likovni susret ). U Subotici je prvo radio izvan likovne umjetnosti. Bio je sreski porezni inspektor. 1959. prešao je u Gradski muzej u Subotici u kojem je postao kustos. Radio je u njemu do 1975. godine. Neko je vrijeme interventno predavao povijest umetnosti u subotičkoj gimnaziji nakon tragične smrti nastavnika. Poslije je bio zaštitar Doma kulture. Surađivao je s Međuopćinskim zavodom za zaštitu spomenika kulture, kojem je bio suosnivač 1980. godine. Kroničar je likovnog života preko 45 godina. Umirovio se 1984. godine. Unatoč tome, nastavio je plodni autorski rad. I prije i poslije nego što se umirovio je postavljao izložbe, kojih je postavio na stotinjke.

Veliki su doprinos kulturi njegova djela o vojvođanskom likovnom životu 18. i 19. stoljeća, a iznimno je cijenjeno njegovo poznavanje mađarske secesije u arhitekturi, prepoznatljivom obilježju grada Subotice. 2001. je godine dobio nagradu Ferenc Bodrogvári.

Pisao je za Subotičke novine. Članom je Savjeta za kulturu Izvršnog vijeća AP Vojvodine (uz Zoltána Siflisa, Berislava Skenderovića i druge)[1]

Protagonist je dokumentarnog filma Branka Ištvančića Od zrna do slike.[2]
Djela

Objavio je preko dvadesetak knjiga i preko stotinjak separata. Izbor iz djela:

A vajdasagi epiteszeti szecesszio , 1983. (Arhitektura secesije u Vojvodini) (fotografije: Augustin Juriga)
Oromi szallasok , 1984.
Subotica: slike, reči, zvuci/Szabadka: kepekben, szavakban, zeneben (suautori Boško Krstić, Tomislav Vojnić, Eva Bačlija i dr., fotografije Zlatko Jovanov i Augustin Juriga.
Umetničke kolonije, 1989. Fotografije Vilmos Bertalan, György Maki, Augustin Juriga i Aleksandar Sedlak. Dizajn: mr. Ivan Hegediš. Urednik: Milovan Miković
Slikar Stipan Kopilović : 1877. – 1924., 1990. fotografije Augustin Juriga. Dizajn: mr. Ivan Hegediš. Urednik: Milovan Miković
Slikar Stipan Kopilović : 1877. – 1924.(reizdano 2011.; fotografije Augustin Juriga, urednik Tomislav Žigmanov, stručna suradnica Olga Šram, likovna oprema Darko Vuković, teh. urednik Gábor Mészáros)[3]

Donacija dr. Vinka Perčića, umjetnine zavičajne zbirke , 1996. (fotografije: Augustin Juriga)
Nesto Orčić, monografija, 2007. (Naco Zelić, Béla Duránci, Andrija Kopilović, Marija Šercer, Drago Miletić, Stano Jančić, urednik Milovan Miković
Splav fregate Meduza, dnevničke bilješke, 2011.[4]

Nagrade

Dobitnik je brojnih nagrada.

Pro urbe, 1996.
nagrada Ferenc Bodrogvári, 2001.
nagrada Bela Kondor, za razvitak grafike, 2008.
počasni građanin Subotice, 2008.

Osnivač stila i umetničke škole u ​​svetu mađarske moderne umetnosti, počeo je školovanje na Fakultetu likovnih umetnosti Mađarske akademije lepih umetnosti 1950. godine, a diplomirao na grafičkom odseku 1956. Čak je i njegov diplomski rad (serijal Doža) izazvao veliki odjek: ne samo umetnici, već i kritičari su ga primetili, među njima i Lajoša Nemeta, da bi kasnije napisao prvi članak i prvu monografiju o svom prijatelju. Radio je na umetničkim kolonijama u Kečkemetu i Miškolcu, išao je na studijska putovanja u Francusku, Sovjetski Savez i mnogo putovao po regionu istočne Evrope. Njegove crteže redovno su objavljivali časopisi od 1958. godine, a pripremio je ilustracije za oko 20 tomova literature. Posle 1959. godine učestvovao je u brojnim konkursima za freske, panorame i stakla. Njegov slikarski opus predstavlja istu stručnost, živu formalnu sposobnost, narativni stav i individualne sisteme motiva i simbola koji se nalaze u njegovom grafičkom radu. Snimio je i seriju fotografija 1970. Odlično je svirao na orguljama i pisao pesme, a njegova poezija prvi put objavljena 1971. predstavlja samostalan segment njegovog životnog dela.