Oblast: Ostalo
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 122 / 425
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Aleksandar Romanovič Lurija (ruski: Aleksandr Románovič Lúriâ) je ruski psiholog poznat po stvaranju kvalitativno nove znanstvene grane psihologije - neuropsihologije.

Biografija
Rođen je 16. srpnja 1902. u Kazanu u Rusiji. Diplomirao je pedagogiju na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Kazanu, a zatim i medicinu na Moskovskom državnom sveučilištu Mihail Lomonosov. Član je Akademije znanosti SSSR-a, dopisni član Američke psihološke udruge i Američke pedagoške akademije.

Luria je postao neizostavan dio ruskog klasičnog trojca psihologa - Lava Vigotskog, Alekseja Leontjeva i na kraju, ali ne manje važno, Lurije. Sovjetski psiholog pomogao je u stvaranju kulturno-povijesne teorije u psihologiji, čiji je autor bio Vygotsky. Lurijin interes za više mentalne funkcije bio je velik već u seminarskoj nastavi fiziologije mozga i neuroanatomije tijekom studija na Medicinskom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta. Na temelju svojih dubokih znanstvenih interesa i svojih zapažanja, Luria je stvorio novu teoriju dinamičke lokalizacije viših mentalnih funkcija. Ta je teorija iznimno hrabra jer poriče postojanje uskog lokalizacijskog sustava prema kojemu su sve više kortikalne funkcije smještene samo i jedino u točno određenim područjima moždane kore. Na taj način Luria dokumentira teoriju antilokalizacijskog, koja promatra mozak kao jedinstvenu strukturu koja može funkcionirati u skladu s kortikalnim analizatorima koji upravljaju različitim višim mentalnim funkcijama. Na temelju svoje teorije Luria je u potpunosti preispitao znanstvene teze Paula Broce i Karla Wernickea, stvorivši tako vlastitu klasifikaciju afazija. Zato se neuropsihologija ponekad naziva afaziologijom. Afazije predstavljaju oštećenje govorno-auditivnog i govorno-motornog aparata smještenog u temporalnom režnju mozga. Tako su u suvremenoj neuropsihologiji poznate klasifikacije Luria i Chomskaya, Headova klasifikacija i Wernicke-Littheimova klasifikacija.

Luria ima dobar terenski opservatorij eksperimentalnih podataka tijekom Drugog svjetskog rata, kada je radio s mnogim vojnicima koji su doživjeli traumatske poremećaje koji su se odrazili na normalne funkcije govorno-jezičnog aparata.

Godine 1974. Sveučilište `Marie Skłodowska-Curie` u Lublinu dodijelilo mu je titulu doktora honoris causa[1]. Također ima počasni doktorat Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu, Sveučilišta u Leicesteru i Sveučilišta u Tampereu.

Godine 1966. Luria je izabran za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, a 1968. – Nacionalne akademije znanosti Sjedinjenih Država[2].

Preminuo je 14. kolovoza 1977. u Moskvi u 75. godini života.