| Cena: |
| Stanje: | Polovan sa vidljivim znacima korišćenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1970
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Spolja kao na fotografijama, unutra listovi lepljeni selotejpom da ne ispadaju iz knjižnog bloka. Numerisan primerak, br. 748.
Autor Bećković, Matija, 1939- ; Radović, Dušan, 1922-1984
Naslov Če, tragedija koja traje / Matija Bećković, Dušan Radović
Jezik srpski
Vrsta građe poezija
Godina 1970
Izdavanje i proizvodnja Beograd : M. Bećković : S. Mašić : D. Radović, 1970 (Beograd : Srboštampa)
Fizički opis [52] str. ; 16 X 16 cm
Zbirka Nezavisno izdanje ; 3
Napomene Beleška o piscima: str. [52].
Beleška o delu
Ovaj tekst je objavljen 1968. godine u beogradskom književnom časopisu „Delo“, a 1969. godine izveden je na sceni teatra „&td“ u Zagrebu.
U ovoj knjizi Matija Bećković i Dušan Radović obrađuju lik Ernesta Če Gevare i njegovu ulogu u revolucionarnim pokretima, uz osvrt na okolnosti njegove borbe i smrti. Autori razmatraju odnos revolucionarnih ideala, političkog angažmana i istorijske stvarnosti, ističući simboličko značenje Če Gevare u savremenoj kulturi i društvenoj svesti.
Matija Bećković (Senta, 29. novembar 1939) srpski je pesnik, književnik i akademik. Bećković je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, član Krunskog saveta prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića.
Potiče iz Crne Gore, iz plemena Rovaca, iz bratstva Bećković-Drašković. Pradeda po ocu Vujo Drašković, se prvi od Draškovića prozvao po svom dedi Bećku Draškoviću - Vujo Bećković. Matijin deda Nišo Vujin Bećković je bio predsednik rovačke opštine i narodni poslanik na Podgoričkoj skupštini 1918. godine. Rođen je u Senti, gde mu je otac kao kraljevski oficir službovao. Majka Zorka Taušan bila je kći solunskog dobrovoljca Miladina, naseljenog u Kanjiži. Porodica se više puta selila a kad je počeo Drugi svetski rat, sklonila se iz Novog Sada, kod svog roda u Velje Duboko. Osnovnu školu završio je u selu Velje Duboko, niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu (kod tetke), a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu. Otac Matijin, Vuk Bećković je bio oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, pa je ostao veran oficirskoj zakletvi, pridružio se četnicima u Rovcima. Bio tokom građanskog rata u Crnoj Gori komandant Rovačkog četničkog odreda. Pri kraju rata 1944. godine pridružuje se glavnini Jugoslovenske vojske u otadžbini i kreće sa njom ka Zapadu, gde je bila saveznička vojska. Ali tokom povlačenja gine u jednom okršaju, uz put negde u Sloveniji.
U šestom razredu valjevske gimnazije je osvojio prvo mesto na Literarnom konkursu. Za prvi književni honorar dobio je novčanu nagradu od 12.000 dinara, od kojeg je kupio karirani sako; po tom sakou je i danas prepoznatljiv. Prvu pesmu „Preludium” je štampao kao gimnazijalac 1957. godine u Mladoj kulturi.
Školske 1958/59, godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost.
Prvu knjigu, posvećenu svojoj životnoj ljubavi, koja nosi naslov sa njenim imenom je objavio 1962. godine. Poema je doživela izuzetan uspeh, a sledeće 1963. godine primljen je kao poznati stvaralac, u Udruženje književnika Srbije u Beogradu. Kasnije će biti izabran i za njegovog predsednika.
Bećkovićevi prozni i poetski tekstovi priređivani su za pozorište i izvođeni na domaćim i stranim scenama. U Narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena „Međa Vuka Manitoga“, a potom monodrame „Reče mi jedan čoek“ i „Ne znaš ti njih“.
U Zagrebačkom teatru ITD, Kazalištu mladih, Jazavcu, Teatru MM, Srpskom narodnom pozorištu, Klubu M, izvedene su pozorišne predstave po Bećkovićevim tekstovima.
U Savremenom pozorištu u Beogradu izvedena je 1970/71. komedija „Beograd nekad i sad”, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića.
Napisao je dve televizijske drame i dve jednočinke za decu koje je Televizija Beograd emitovala 1966. i 1967. godine.
Adaptirao je (sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom) „Gorski vijenac”, predstava je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
Dramska poema „Če – tragedija koja traje” (sa Dušanom Radovićem) prevedena je na njemački jezik (Che: Tragödie, die andauert, Frankfurt am Main 1969) i engleski (Che: Permanent tragedy, New York 1970).
Zapisi iz knjige „O međuvremenu” prevedeni su na engleski pod nazivom „Random Targets“ 1970. godine.
Za dopisnog člana SANU izabran je 1983. godine, a za redovnog 1991. godine. Član je Srpskog PEN centra.
Matija Bećković je 1989. godine dobio Sedmojulsku nagradu za književno stvaralaštvo. Boračke organizacije su se njegovom izboru javno protivile. Kao laureat je prilikom dodele tog visokog društvenog priznanja odgovorio: Ja pristajem da nagradu nisam zaslužio, ali ne pristajem da sam kriv što sam je dobio. Kako mu je prebacivano da je sin četnika (iz četničke porodice) u intervju časopisu „Dugi“ je „stavio tačku“, na takva ideološka promašena pitanja: Četnik je ko je bio četnik. Partizan je onaj ko je bio partizan. Podele na četnike i partizane bile su ratne podele, i trebalo bi da budu završene sa ratom. A takvu podelu nameću ljudi koji bez te podele ne bi postojali.
Njegova supruga Ruskinja iz Valjeva, se zvala Vera Pavladoljska (njoj je posvetio jednu od njegovih najpoznatijih pesama, koju je kasnije izvodio Arsen Dedić), i sa njom ima ćerke Ljudmilu i Olju. Vera je bila kći Rusa izbeglice sa Kavkaza. Matija i Vera upoznali su se u Valjevu 1956. godine, a venčanje je obavljeno 1964. godine. Vera je radila u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu. Nakon teške bolesti Matijina supruga je preminula 1998. godine i sahranjena na Novom groblju u Beogradu.
Akademik Bećković je jedan od retkih akademika koji su Slobodana Miloševića kritikovali još 1991. godine (npr. „Srpska vojska je zauzela Skadar i Jedrene, a ova ne može Borovo Selo i Tenje (Vreme, 2. 12. 1991). Tokom njegovog režima učestvovao je na brojnim protestnim skupovima.
Bećković je blizak prijatelj Vojislava Koštunice i prvi je potpisao peticiju protiv povezivanja Vojislava Koštunice i ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića. Bećković aktivno podržava Demokratsku stranku Srbije na čijim je mitinzima više puta i govorio.
Od 2009. godine je Predsednik Fonda Slobodan Jovanović u Beogradu.
Počasni građanin Subotice postao je 2016. godine. U Gornjem Milanovcu mu je priređena izložba u januaru 2023...
Dušan „Duško“ Radović (Niš, 29. novembar 1922 – Beograd, 16. avgust 1984) je bio srpski pesnik, pisac, novinar, aforističar i TV urednik.
Rođen je u Nišu, otac Uglješa bio je mašinovođa poreklom iz Čačka, a majka Sofija rođena Stefanović bila je iz Niša.
Bio je glavni urednik „Pionirskih novina“, urednik Programa za decu Radio Beograda, urednik Programa za decu Televizije Beograd, urednik lista „Poletarac“, novinar „Borbe“ i (od 1975. godine) urednik Studija B. Njegova emisija „Beograde dobro jutro” počela je da se emituje jula 1975. godine na Studiju B. Bila je ukinuta 1982. godine, kada su određeni članovi vladajuće partije okarakterisali Duškove aforizme kao „političke poruke sa izraženom moralističkom i demagoškom pozadinom“.
U Beogradu se dugi niz godina održava atletska trka „Sećanje na Duška Radovića“. Duškov brat je poznati atletski trener Branimir „Brana“ Radović.
Umro je 16. avgusta 1984. godine u Beogradu. Njegov sin je Miloš Radović.
Najširoj publici je poznat po aforizmima kojima je budio Beograđane na talasima Radija „Studio B“, koji su kasnije objavljeni u tri knjige „Beograde dobro jutro“. Bio je veliki ljubitelj fudbala i navijač FK Partizan.
Neke od njegovih pesama su postale hitovi za decu u izvođenju Dečjeg hora „Kolibri“:
Mrak
Plavi zec
Strašan lav
Šta je na kraju
Pesma o mleku
Tatin muzičar
Zdravica (Sve što raste htelo bi da raste...)
Poznatija dela
Kapetan Džon Piplfoks (1953), radio-drama
Poštovana deco (1954), pesme
Smešne reči (1961), pesme
Pričam ti priču (1963), pesme i priče
Na slovo, na slovo (1963—1965), televizijska serija
Če, tragedija koja traje (1969. sa M. Bećkovićem), poema
Vukova azbuka (1971), pesme
Zoološki vrt (1972), pesme
Beograde, dobro jutro 1 (1977), aforizmi
Beograde, dobro jutro 2 (1981), aforizmi
Ponedeljak, Utorak, Sreda, Četvrtak (1983), poezija i proza za decu u četiri knjige
Dela ovog autora prevođena su na sve značajnije svetske jezike.
Radović je dobitnik naših najuglednijih nagrada: Neven, Mlado pokolenje, Nagrade zmajevih dečjih igara, Nagrade Sterijinog pozorja, Sedmojulske nagrade, kao i diplome Međunarodne organizacije za dečju književnost Hans Kristijan Andersen.
Poznati aforizmi
„Roditelji, tucite svoju decu čim vidite da liče na vas.“
„Teško je biti dete i biti dobar.“
„Ako rešite sve probleme svoje dece, oni neće imati drugih problema sem vas.“
„Imati prijatelje, to znači pristati na to da ima lepših, pametnijih i boljih od vas. Ko to ne može da prihvati, nema prijatelja.“
„Lopta je kao udavača. Ne muvaj se oko nje ako nemaš ozbiljne namere. Ako ne misliš da je uzmeš.“
„Kad neko nema šta da kaže o tome šta jeste najčešće govori o tome što nije. Nije blesav, nije sisao vesla, nije mačiji kašalj, nije naivan, nije čuvao ovce...“
„Nezavisna izdanja“ su prva privatna izdavačka kuća u bivšoj Jugoslaviji. Osnovana je 1966. godine u Beogradu od strane Slobodana Mašića, Savete Mašić, Leonida Šejke i Marije Čudine. Godine 2016. su prestala da postoji, nakon 50 godina rada. Nezavisna izdanja su zapravo predstavljala prvu privatnu inicijativu u izdavaštvu u Jugoslaviji. Počela su da izlaze iz nekog unutrašnjeg inata danas već daleke 1966. godine. Te godine Marija Čudina, Leonid Šejka zajedno sa Slobodanom Mašićem objavili su knjigu pesama Marije Čudine `Pustinja`, sa velikom grafikom Leonida Šejke u grafičkom dizajnu Slobodana Mašića.
Slobodan Mašić (Beograd, 3. septembar 1939 – Beograd, 25. maj 2016) bio je velikan grafičkog dizajna, arhitekta i nezavisni izdavač.
Diplomirao je na arhitektonskom fakultetu Beogradskog univerziteta 1964. godine.
Zajedno sa suprugom Savetom Mašić, Marijom Čudinom, Leonidom Šejkom, Borom Ćosićem i Dragošem Kalajićem, osniva Nezavisna izdanja 1966. godine, a zatim, iste godine stvara i svoj prvi plakat, povodom izložbe Radomira Damjanovića Damjana u Domu omladine Beograda, a 1968. godine osnivaju Studio Structure.
Već od studentskih dana, Slobodan Mašić bio aktivni član beogradske kulturne scene. Najpre kao novinar likovne rubrike u studentskom časopisu Vidici, zatim kao urednik istog časopisa. Ni politika nije strana Mašiću, pa se već u studentskim danima pronalazi u ulozi predstavnika tehničkih fakulteta, da bi kasnije učestvovao i na javnim panelima u beogradskom Domu omladine.
U ulozi grafičkog dizajnera, krajem šezdesetih godina, sarađivao je sa Borom Ćosićem na neoavangardnom časopisu Rok – časopis za estetičko ispitivanje stvarnosti. Grafički će oblikovati i časopis Umetnost, kao i prvi broj zagrebačke publikacije Enciclopedia moderna.
Tvorac vizuelnog identiteta Bitefa
Slobodan Mašić je zajedno sa suprugom Savetom je kreirao čuveni logo beogradskog pozorišnog festivala Bitef, koji je godinama dobijao novu vizuelnu interpretaciju. Igra zvezda na loptastoj osnovi je bio osnovni motiv, duhovito ponavljan godinama, ali uvek na novi način.
Plakati za pozorište i film
Njegova plakatska produkcija, obuhvata plakate iz perioda 1966–1996 nije bila velika. Tek nekih osamdesetak radova nastalih u pedeset godina rada. Oni su međutim, rađeni za neke od ključnih kulturnih manifestacija tadašnje srpske kulturne industrije – poput festivala Bitef i Fest, zatim za pozorište Atelje 212, Dom omladine, Muzej afričke umetnosti, Muzej savremene umetnosti i beogradski Studentski kulturni centar.
Grafički će oblikovati i filmove crnog talasa poput Ranih radova Želimira Žilnika i Nevinosti bez zaštite Dušana Makavejeva.
Kao dizajner Slobodan Mašić bio je veoma jakog karaktera i uvek je insistirao na autorstvu. Nije izvršavao zadatke, već obrtao uloge naručilac – dizajner i nije dopuštao nikakvo uslovljavanje.
Izdavaštvo
Godine 1966. pokrenuo je ediciju Nezavisna izdanja sa Leonidom Šejkom i Marijom Čudinom. Izdavačka kuća Nezavisna izdanja Slobodana Mašića ostaće zabeležena kao uporan vid borbe slobodnog umetnika i nezavisnog intelektualca na književnom i umetničkom tržištu.
U okviru izdavačke kuće Nezavisna izdanja, objavio je oko 500 naslova. Nezavisna izdanja su zapravo predstavljala prvu privatnu inicijativu – privatnu izdavačku kuću – u bivšoj Jugoslaviji.
Neke od objavljenih knjiga su imale velike tiraže. Muka sa rečima (Milovan Danojlić) je imala pet izdanja i ukupan tiraž od oko 10 000 primeraka, što je za jednu esejističku knjigu kod nas nezapamćen tiraž. Veliki broj izdanja je takođe imao i Lek od breskvinog lišća, Zorice Kuburović – čak pet izdanja; svako izdanje po 3000 primeraka. Nezavisna izdanja su imala fantastičnu podršku knjižarske mreže. Najznačajnije knjižare u zemlji su držale knjige i davale poseban kutak u knjižari. Dešavalo se da najznačajnija i najveća knjižara Mladost u Ilici (Zagreb), povadi sve knjige iz izloga i nedelju dana drži samo knjige Nezavisnih izdanja u izlogu.
Osim Nezavisnih izdanja, kao prvi nezavisni izdavač u bivšoj Jugoslaviji, pokrenuo je edicije “Nova” (1984), “Ogledalo” (2003), “Crvene sveske” (2003). Tokom četiri decenije rada u oblasti slobodnog izdavaštva, iskusivši da neke od njegovih knjiga budu i sudski gonjene, objavio je nekoliko stotina izdanja u više stotina hiljada primeraka.
Dizajn
Na originalnim plakatima za Bitef, Fest i ostale manifestacije i institucije, mogu se videti fotografije mnogih poznatih umetnika. Usta Jovana Ćirilova, uho Ljube Stojića, glumci koji su zapravo u tim pozorišnim predstavama... Na Bitefovom plakatu sa osicama, u vidu raznih znakova na licu, pozirao je Lukijan, slikar. Tu je i Peđa Nešković, koji stoji na dva plakata.
Autor je velikog broja pozorišnih plakata, za predstave Troil i Kresida, Lažni car Šćepan Mali, Bure baruta…
Izlagao je na Bijenalu u Veneciji i na izložbama u Evropi, SAD i Japanu.
Istorijski posmatran, Slobodan Mašić, kao predstavnik autorskog dizajna i svih izdavačkih poduhvata kojima se bavio, apsolutno je prva, specifična i jedinstvena ličnost. I pored brojnih doprinosa koje je dao u svojoj dugoj delatnosti, Slobodan Mašić je, u osnovi, bio čovek duboke posvećenosti i duhovne predanosti, pasioniran istraživač i sledbenik jedne ideje koja je učinila principe života i rada smislenim i trajnim u tekućoj memoriji vremena.
Sa suprugom Savetom Mašić bio je tvorac vizuelnog identiteta Bitefa, a radio je, između ostalog, i grafička rešena Festa od 1971. do 1976. godine, dizajn filmova “Rani radovi” Želimira Žilnika (1968) i Nevinosti bez zaštite Dušana Makavejeva (1968), scenografiju pozorišne predstave “Karamazovi” (Predrag Bajčetić) u Ateljeu 212 u Beogradu (1968), seriju plakata u radionici serigrafije Studentskog centra u Zagrebu, seriju plakata “Slika sveta”, Manifest za ujedinjenje Evrope (s Dragošem Kalajićem, 1972), postavku Muzeja afričke umetnosti (1975).
Izložbe
Izlagao je na samostalnim izložbama u Beogradu (Muzej primenjene umetnosti i Salon Muzeja savremene umetnosti, 1973), Bijenalu u Veneciji (1972) i na grupnim izložbama u Varšavi, Tojami (Japan), Kolorado Springsu, Kilu, Brnu, Štutgartu, Parizu, Ljubljani (BIO), Zagrebu (ZGRAF) i dr.
Priznanja
Dobitnik je nagrade Bijenala u Brnu (1975), nagrade Oktobarskog salona (1971), dve Zlatne medalje BIO u Ljubljani, nagrade Sterijinog pozorja, dve Velike nagrade Majskog salona u Beogradu, posebne nagrade prvog Bijenala scenskog dizajna (1997).
Od 1966. godine bio je u statusu samostalnog umetnika pri ULUPUDS-u.
Osnivač je Kontakta, smotre grafičkog dizajna u Galeriji Grafičkog kolektiva u Beogradu.
Bio je predsednik beogradskog Art Director Club-a.
Bio je potpredsednik Akademije arhitekture Srbije, te član njenog Saveta od osnivanja 1995. godine.
Ostvarenja
Plakat za 10. BITEF
Grafički dizajn lista nove levice “Susret” (1968)
Projekat kuće budućnosti (sa M. Perovićem, Lj. Perović i S. Mašić, 1969)
Grafička rešenja BITEF-a (od 1970)
Grafička rešenja [[FEST]]-a od 1971. do 1975.
Dizajn filma “Rani radovi” Želimira Žilnika (1968)
Dizajn filma “Nevinost bez zaštite” D. Makavejeva (1968)
Scenografija pozorišne predstave “Karamazovi” (P. Bajčetića) u Ateljeu 212 u Beogradu (1968)
Plakat za pozorišnu predstavu Troil i Kresida u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu iz 1994. godine.
Serija plakata u radionici serigrafije Studentskog centra u Zagrebu
Serija plakata “Slika sveta”
Manifest za ujedinjenje Evrope (sa D. Kalajićem, 1972)
Postavka Muzeja afričke umetnosti (1975)
Digitalni album 2003URB (sa D. Miletićem, 2003)
Digitalni album “Crvene sveske” (sa G. Babićem, 2003) i dr.
Tirnanić o Slobodanu Mašiću
Mašićev dizajn, kako je još početkom 70-ih istakao Bogdan Tirnanić, jeste aktivnost čije vrednosti nadaleko prevazilaze okvire samo jedne likovne discipline. “Mašić je danas jedan od naših retkih dizajnera koje je nemoguće ‘najmiti’ za određeni posao ukoliko oni u njemu, osim uobičajenih profesionalnih zadataka, ne pronalaze i neke druge razloge. U slučaju Mašića ti drugi razlozi su prilično brojni. Celokupna njegova delatnost, počevši od studentskih dana i revije ‘Vidici’ do ‘nezavisnih autorskih izdanja’, jeste akcija u kojoj je profesionalca zamenio čitav čovek. Čovek koji u svemu što radi ne vidi mogućnost realizacije samo svojih kreativnih sposobnosti, već šansu da se potvrdi kao kompletna ličnost, i to u životu koji je slobodno izabrao za svoj”, naveo je Tirnanić.
Zaostavština
Muzej primenjene umetnosti u Beogradu
Zaostavština Slobodana i Savete Mašić , koja se odnosi na vizuelne komunikacije – arhitekturu, dizajn plakata, knjiga, časopisa, publikacija, špica za filmove, TV emisije i dr. – nalaze se u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu.
Na izložbi „Mašić“ održanoj 2018. godine u Muzeju primenjene umetnosti, prikazan je veći deo radova Slobodana i Savete Mašić, a izložba je osvojila „Nagradu Lazar Trifunović“, priznanje DIUS (Društva istoričara umetnosti Srbije) za najbolju autorsku izložbu savremene likovne umetnosti u 2018. godini.
Udruženje za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“
Na inicijativu osnivača „Adligata“ Srbe Ignjatovića, udovica i dugogodišnja saradnica Saveta, odlučila je da „Adligatu“ pokloni deo Slobodanove i njene zaostavštine. Poklonila je ostatak njihove izdavačke delatnosti „Nezavisnih izdanja“ (1966–2016), deo njihove lične biblioteke, arhivu izdavačke kuće i rukopise neštampanih knjiga.
Ukupno više od 27.000 komada publikacija slavnih Mašićevih „Nezavisnih izdanja“, između ostalog više stotina knjiga sa posvetama, kao i više stotina izuzetnih stranih arhitektonskih časopisa.
Među knjigama i časopisima iz srpske i jugoslovenske literature, filozofije, sociologije i likovnih umetnosti našlo se i nekoliko desetina izuzetno važnih posveta autora. Posebnu zbirku čine časopisi iz oblasti arhitekture, umetnosti i dizajna sakupljani iz celog sveta od 1970. do 1980. godine.
MG P42 (L)