Godina izdanja: 1965
ISBN: 505
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor: Musa Ćazim Ćatić
Odabir, predgovor, pogovor: dr Abdurahman Nametak
Urednik: Augustin Stipčević
Ilustracije: Boris Dogan
Izdavač: Zora, Zagreb
Godina: 1965
Obim: 132 str.

Zbirka „Odabrane pjesme“ Muse Ćazima Ćatića, u izdanju izdavačke kuće Zora iz Zagreba, objavljena je 1965. godine. Ovo izdanje štampano je kao jubilarna edicija povodom 50. godišnjice smrti pesnika (1915–1965). Musa Ćazim Ćatić se smatra jednim od najznačajnijih začetnika bosanskohercegovačke moderne na prelazu iz 19. u 20. vek.

Pesme je odabrao i predgovor/pogovor napisao poznati istoričar književnosti dr Abdurahman Nametak. Urednik ovog izdanja bio je hrvatski književnik Augustin Stipčević. Knjigu je ilustrovao i grafički opremio umetnik Boris Dogan.

Ovaj izbor prikazuje ceo razvojni put Ćatićevog pesništva. Obuhvata njegove rane radove inspirisane romantizmom, ljubavnim i rodoljubivim motivima, pa sve do kasne, zrele faze koju odlikuju duboki pesimizam, melanholija i egzistencijalni nemir pred kraj njegovog kratkog života. Njegova poezija je specifična po tome što uspešno spaja orijentalno-islamske motive sa zapadnoevropskim i hrvatskim modernim književnim strujanjima tog doba.

Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. ožujka 1878. – Tešanj, 6. travnja 1915.), bosanskohercegovački i hrvatski preporodni književnik.

Musa Ćazim Ćatić rođen je u Odžaku 1878. godine. Otac Hasan mu je bio maloposjednik. U rodnom gradu je pohađao mekteb, a istovremeno pohađao je i državnu pučku školu. Nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud ef. Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik.

Godine 1898. odlazi u Istanbul, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Istanbul, 1902. godine, gdje pohađa medresu Mektebi Numunci Terreke, a zatim je prešao u gimnaziju. Zbog imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu (Nuvvab). Tu je studirao od 1904. godine do 1908. godine dok nije, 11. travnja, isključen iz škole. Već tada djeluje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu, Bošnjaku te u zagrebačkim časopisima: Domaćem ognjištu, Pobratimu, Sijelu, Prosvjeti, Mladoj Hrvatskoj i Hrvatskoj smotri. Bio je velikim podupirateljem Hrvatske narodne legije, te se osjećao dijelom hrvatskoga bića i izjašnjavao Hrvatom. Svoje hrvatstvo iskazivao je i svojim stihovima: `Postojbino draga Mladena i Tvrtka! / Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto. / Ah, neka je samrt i teška i gorka, / Za spas tvoj i sreću, mog života eto!`

Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bjeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva uvojačen, prebačen u Tuzlu, pa u Oerkeny u Mađarskoj. Vraćajući se u Oerkenyu s jedne zabave u vojarnu, pri piću, pao je i ostao u snijegu gdje je nađen već polusmrznut. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen kući kao neizlječiv.

U Tešnju mu je Ademaga Mešić pokušao pomoći dodijelivši mu posebnog liječnika i svu moguću njegu ali Ćatić umire 6. travnja 1915. godine, u 4 sata poslijepodne. Na njegovom grobu mezaru u Tešnju stoji isklesano: `Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.` Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija `Musa Ćazim Ćatić`.