Godina izdanja: 1990
ISBN: 299
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Autor: Čedomil Veljačić
Izdavač: Veselin Masleša / Svjetlost, Sarajevo
Godina: 1990
Obim: 281 str.

Unterhaltung im KI-Modus: Čedomil Veljačić - Pjesme prosjaka i prosjakinjaČedomil Veljačić - Pjesme prosjaka i prosjakinja„Pjesme prosjaka i prosjakinja“ je kapitalno delo čuvenog jugoslovenskog filozofa, orijentaliste i budističkog monaha Čedomila Veljačića, objavljeno kao izbor iz rane budističke poezije. Ova knjiga predstavlja prevod i interpretaciju stihova iz drevnih pali kanonskih tekstova Theragatha (Pesme staraca/prosjaka) i Therigatha (Pesme starica/prosjakinja).

Stihovi potiču iz najstarijeg sloja budističke književnosti napisanog na pali jeziku, koji datira iz perioda samog Bude i njegovih neposrednih učenika. Izraz „prosjaci i prosjakinje“ odnosi se na reč bhikkhu (monah) i bhikkhuni (monahinja), što u doslovnom prevodu sa pali jezika označava onoga ko živi od milostinje (prosjaka), odričući se svetovnog života radi duhovnog oslobođenja.

Pored preciznog i poetičnog prevoda, Veljačić je knjigu opremio obimnim komentarima, istorijsko-filozofskim analizama i beleškama, čime je ove kompleksne istočnjačke koncepte približio čitaocima sa prostora bivše Jugoslavije. Knjiga se danas smatra jednim od najvažnijih izvora za proučavanje rane budističke misli na našim prostorima i predstavlja nezaobilazno štivo za sve koje zanimaju indijska filozofija, religija i rano budističko pesništvo.

Čedomil Veljačić (poznat i po monaškom imenu Bhikkhu Ñāṇajīvako) bio je najznačajniji pionir jugoslovenske indologije, filozof, diplomata i prvi budistički monah sa naših prostora. Njegov životni put predstavlja fascinantan prelaz od evropskog intelektualca i diplomate do usamljenog pustinjaka na Šri Lanki.

Rođen je 18. juna 1915. godine u Zagrebu, gde je 1939. završio studije filozofije. Još tokom Drugog svetskog rata počeo je intenzivno da čita prve prevode budističkih tekstova. Od 1945. do 1960. godine radio je u diplomatskoj službi SFR Jugoslavije. Služio je kao sekretar ambasada u Rimu i Bonu. Boravak u Nemačkoj iskoristio je da privatno studira sanskrit i produbi znanje o istočnoj filozofiji. Doktorirao je 1962. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu sa tezom o komparativnom izučavanju indijske i evropske filozofije. Postao je prvi predavač azijskih filozofija na tom fakultetu.

Sredinom šezdesetih godina odlazi u Indiju kao gostujući profesor na tamošnjim univerzitetima (Madras, Delhi, Šantiniketan). Godine 1966. napušta akademski i svetovni život, odlazi na Šri Lanku i stupa u strogi, tradicionalni budistički prosjački red (Theravada). Dobija monaško ime Bhikkhu Ñāṇajīvako (Monah-Spoznajni Život). Više od dvadeset godina živeo je u pustinjačkoj kolibi (pustinjaštvo Izgala) u tropskoj šumi Šri Lanke, bez struje i tekuće vode, živeći isključivo od milostinje koju bi prepodne sakupio u selu. Zbog ozbiljno narušenog zdravlja, krajem osamdesetih godina prelazi u budistički manastir City of Ten Thousand Buddhas u Kaliforniji, gde je i umro 28. decembra 1997. godine.

Veljačić je pisao i prevodio neumorno, spajajući zapadnu filozofsku misao (naročito Šopenhauera i Ničea) sa izvornim budizmom. Njegova najpoznatija dela su:
- „Filozofija istočnih naroda“ (kapitalno dvotomno delo)
- „Razmeđa azijskih filozofija“
- „Pjesme prosjaka i prosjakinja“ (prevod Theragatha i Therigatha)
- „Budizam“ (analitički pregled učenja)

Njegov stil karakterišu izuzetna erudicija, poetski jezik i duboko, proživljeno razumevanje asketskog ideala, zbog čega je u jugoslovenskoj kulturnoj sferi stekao kultni status slobodoumnog mislioca.