ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1990
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Posthumno izdanje poslednje knjige Ćamila Sijarića, retko u ponudi, dobro očuvano.

Autor - osoba Sijarić, Ćamil, 1913-1989 = Sijarić, Ćamil, 1913-1989
Naslov Koliba na nebu / Ćamil Sijarić
Vrsta građe poezija
Jezik srpski
Godina 1990
Izdanje 1. izd.
Izdavanje i proizvodnja Banjaluka : Glas, 1990 ([Banja Luka] : Grafika)
Fizički opis 104 str. ; 20 cm
Zbirka ǂBiblioteka ǂSavremena književnost
(Broš.)
Napomene Tiraž 1.500.

UZ OVU KNJIGU
„Koliba na nebu“, knjiga pjesama Ćamila Sijarića (1913–1989), jednog od najistaknutijih jugoslavenskih pisaca, majstora pripovijedanja i stiha, o čemu svjedoči ova knjiga, pojavljuje se, nažalost, posthumno.
Spremao sam se da mu napišem pismo, kad je na stolu zazvonio telefon i novinarka „Oslobođenja“ me zamolila da dam izjavu povodom njegove smrti. Zaprepašten, raspitivao sam se i izmucao nekoliko jedva suvislih rečenica, dok su mi kroz glavu prolazili brojni naši susreti i razgovori, šetnje, njegov glas i knjige.
Tako je pismo ostalo neposlano, a stihovi u rukopisu, mnogi od njih, počeli su se preobražavati, što sam doživljavao poput čuda, i pokazivati sve jasnije svoju pjesničku i filozofsku višeznačnost.
Ćamil Sijarić se teško odvajao od rukopisa. Činjenica da se tek u poznim godinama pojavio u javnosti kao pjesnik predstavljala je posvemašnje iznenađenje i neku vrstu magičnog književnog proplamsaja. I ovu knjigu, kako mi je rekao u telefonskom razgovoru, „želim da još osjećam, da je valjam među prstima“. Kad je poslao rukopis, napisao je u svom vrlo kratkom pismu: „Naći ćemo vremena da se o svemu potrebnom dogovorimo.“ To se odnosilo na naslov knjige i raspored po ciklusima. Rukom je samo naznačio, prije tri uvodne pjesme u ovoj knjizi, predratne, a za sve ostale poratne. Ispod spomenute tri pjesme bile su i naznake o prvom objavljivanju: „Breze“ u „Novoj ženi“, 1938; „Uz tkanje“ u „Gajretu“, 1941. i „Na njivi“ u „Gajretovom“ kalendaru za 1941. godinu. Ove tri pjesme izdvojene su u ciklus „Rane pjesme“. „Pićilijeva peć“ napisana je 1946. godine, što se vidi iz prekrižene naznake u rukopisu. Smatrao sam da ona treba da stoji zasebno, s obzirom na to da preostale pjesme, „Pjesme bez naslova“, naslov koji se sam nametnuo, čine neku vrstu samostalne knjige.
Na kraju, dok sam po ne znam koji put prelistavao rukopis, gotovo fizički se otjelotvorio pred mojim očima jedan sublimni stih, koji je postao naziv ove knjige – „Koliba na nebu“.
Irfan Horozović

Moje knjige /25
ĆAMIL SIJARIĆ – KOLIBA NA NEBU
Ne znam šta sam u životu bio,
Zreo čovjek ili dijete.
Tek znam da sam se cijelog vijeka
Između to dvoje kao klatno
Na satu klatio.
Velik je danas stog mojih
Godina i ljeta.
Da sam mogao, klatno bih zaustavio
Kod djeteta.
Ćamil Sijarić, Koliba na nebu

Ćamil Sijarić ide u red najvećih majstora proze našeg jazika (ma kako ga zvali). Njegova su prozna djela tako samosvojna, tako moćna, da su naprosto nezaobilazna. Ne mislim samo ja tako, nego su takvog uvjerenja brojni kritičari i značajni književnici. Pa opet, čini mi se da je Ćamil Sijarić jedan od najzanemarenijih književnika našeg vremena. Umjesto da ga čitaju, kritičari, nesvjesni svoga šablonskog presuđivanja, smatraju kao i NIN-ovi žiriji što ne dodijeliše svoju nagradu nijednom Sijarićevom romanu, da je njegovo pripovijedanje zastarjelo, prevaziđeno. Zamisli da kažeš njegovim zemljacima da je i njihov govor zastario, prevaziđen. Nema u našim književnostima nijednog takvog majstora dijaloga. A pripovijedanje koje tka Ćamil Sijarić sve je baš od dijaloga. Njegova priča je tako živa jer je dijaloška, da naprosto ličnosti koje je on stvorio, čim otvoriš knjiga, uzmu te pod ruku i ne ispuštaju dok se priča ne završi. Bihorci su primjer nenadmašnog dijaloga kroz koji se vidi duša naroda što oživaljava u njima. To se umijeće ne može naučiti, ono se naprosto rađa s čovjekom a nasljeđuje se jezik. Moćan i nenadmašan. Veliki pisci taj jezik uzimaju kao jedini gradivni materijal za svoja djela. U Ćamilovom jeziku smjestio se sav prostor od Novog Pazara, s jedne strane, Nove Varoši s druge i treća neka bude Bijelo Polje. Prije više godina, putovao sam od Nove Varoši, preko Sjenice, do Novog Pazara. Putovao sam sam, ali sam neprekidno uz sebe osjećao duh Ćamila Sijarića. Taj gotovo zaumni prostor ljeti djeluje neodoljivo. Lagani vjetar povija visoke trave preko Pešterske visoravni, jutro ti dođe kao u vrijeme neko iskonsko, bajkovito, o kome svako veče ispredaju beskrajne priče Ćamilovi zemljaci. To jutarnje putovanje nikada neću zaboraviti. Jesam putovao određenim geografskim prostorom, ali sam mnogo više osjećao da putujem Ćamilovim pripovijetkama i romanima.
Često sam slušao Ćamilovo pripovijedanje i svaki put imao isti utisak – ovo odmah, ovako ispričano, može u štampu. To je magija kojoj niko ne može da odoli. Na proslavi 50 godina Narodnog pozorišta Bosanske Krajine, svako veče, u pozorišnom klubu, oko Ćamila Sijarića okupilo bi se onoliko posjetilaca koliko je moglo da stane. Slušali smo Ćamilove monologe. Kako je putovao kao dijete u Skoplje, gdje ga je dočekala velika čizma iznad obućarske radnje, a on od tog prizora zanijemio misleći da u tom mjestu žive sve sami divovi, čija je ovo jedna čizma. Pričao je vesele ali i nevesele priče. Više vesele, anegdotne, uglavnom o sebi i svojim zemljacima. On je odmah iza rata u ovom pozorištu radio kao sekretar. U Glasu je objavljivao prikaze pozorišnih predstava. Bile su to teške godine, kada se sudilo pohvatanim neprijateljima naroda. Budući da je Ćamil Sijarić bio pravnik, uključili su ga u sudsko vijeće i godinu-dvije bio je sudija. Kasnije sam ga susretao i slušao u Radio-Sarajevu, gdje je radio bio jedan od urednika. Njegove reportaže o bosanskim gradovima bile su u to vrijeme rado slušane. Volio je da razgovara sa svima koji navrate u redakciju. O tim njegovim razgovorima književnik Nenad Radanović znao je bezbroj izvanrednih anegdota. Nažalost, nijednu nije zapisao. Posredno, ja sam kasnije zapisao one što su mi ostale u pamćenju, pa sam jednu ostavio i za kraj ovog teksta.
Sada, ovdje želim više da se usredsredim na njegovu poeziju, naročito ovu zbirku koja je izašla u izdanju banjalučkog „Glasa“, 1990. godine, godinu dana poslije tragične pjesnikove pogibije. Urednik ove zbirke, zaslužan što se ona ovakva kakva je, a odlična je, bio je takođe pjesnik i prozaista Irfan Horozović. Zahvaljujući Irfanu Horozoviću, tih godina u „Glasu“ su objavili svoje zbirke istaknuti ondašnji jugoslovenski pjesnici, Vasko Popa, Vesna Krmpotić, Ivan Slamnig, Stevan Raičković, Borislav Radović. Dok su u njihovom slučaju to bili izbori iz opusa ovih velikana naše poezije, zbirka Ćamila Sijarića bila je po obimu sasvim skromna sveska tekuće pjesničke produkcije. Horozovićeva je zasluga što je ona stigla u „Glas“, iako još sasvim neformirana, gotovo oteta od pjesnika. Usud je htio da ta njena „nedovršenost“, iza koje bi pisac stao potpuno, bude i njena konačnost. Ali, kakva je to poezija! kao da ju je pisao neki stari kineski pjesnik. Zato, hoću dalje u ovom tekstu da Ćamila Sijarića zovem pjesnikom, epsko-lirskim, jednako neobičnim kao što je neobična i njegova proza. Nije mi jasno kako se može sastaviti antologija savremene poezije BiH a da se u njoj ne nađe nijedna pjesma Ćamila Sijarića. Valjda samo zato što antologičari njegovu poeziju nisu čitali. Ne vjerujem da bi je i poslije čitanja smatrali manje vrijednom od njegovih velikih proznih djela. Koliko mi je poznato, jedini izuzetak je antologija pod naslovom „Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine“, koju je pred rat sačinio Stevan Tontić. U toj se antologiji nalazi pjesma (bez naslova) čiji prvi stih je Pred našu kuću dohodi noću.
Pjesnik je napisao i nekoliko pjesama prije rata, od kojih je tri tada i objavio. Nije to nikako bilo slučajno, iako će se poeziji konačno vratiti mnogo kasnije. Ali, odmah iza rata, pod snažnim utiskom ustaškog logora Jasenovac u koji je ušao s partizanima, 1945. godine, napisao je pjesmu Pičilijeva peć u kojoj ima potresnih stihova. O tom svom iskustvu napisao je i objavio knjižicu izuzetno značajnog svjedočenja iz usta onih koji su taj strašni logor preživjeli. Pičilijeva peć je pjesma koja ne zaostaje u odnosu na tadašnju poeziju vodećih partizanskih pjesnika. Poslije ove pjesme poeziju nije ni pisao ni objavljivao sve do sredine devedesetih godina. Ispunivši svoj pripovjedački poziv do kraja, vratio se tamo odakle je krenuo i u vrijeme djetinjstva.
Poeziju će Ćamil Sijarić objaviti tek 1988. godine u Beogradu, pod naslovom Lirika. Za tu knjigu nisam znao. Za mene je prva i jedina Ćamilova zbirka bila ova, banjalučka Koliba na nebu. Ona me je snažno protresla, sasvim jasno vidio sam pjesnika koji progovara o suštinskim stvarima života, postojanja. Prije nekih pet godina, na ovom blogu, Miljenko Jergović je objavio zapis pod naslovom Ćamil Sijarić, prognanik, u kome govori o Sijariću pjesniku, navodeći izvanrednu pjesmu iz svoje bilježnice koja kao da je s nekog stećka sišla na papir, tako je snažna i drevna. O ratniku koji se vratio iz Grčke a čije darove njegovi zemljaci ne prihvataju kao značajne. Čak ni rane, …jer su plitke./ Rekli smo mu:/ Mi bismo ti kod kuće zadali dublje/ Rane. To je pjesma zaista na nivou Makovih pjesama iz Kamenog spavača. Ona gotovo proročki govori o vremenu koje je uskoro nastanulo. I ne samo ona, više pjesama zbirke Koliba na nebu svjedoči o toj neveseloj slici svijeta.
Koliba na nebu, u svom bitnom dijelu, pod nazivom Pjesme bez naslova, sadrži 84 pjesme, nejednake dužine, rimovane djelimično, uglavnom u slobodnom stihu. Ovako poredane djeluju kao poema. Ne po tematici nego po suštini pjevanja, životu koji se polako seli na nebesa. Pri tome pjesnik uopšte ne priziva ni Boga ni vjeru, nego pjeva o stvarima vječnim na primjeru stvari iz svog zavičaja, uglavnom iz vremena djetinjstva. A to djetinjstvo on stavlja u vrh ljudske sreće. Poslije djetinjstva život više nije ono što je bio. Da se zaustavio u tim godinama, s tim osjećajima, čovjek bi bio srećan. Ovako, nije. Ne može biti. Pretežni broj pjesama odnosi se na razgovor o vječnim, gotovo zaumnim stvarima. Upravo iz jedne takve pjesme Horozović je uzeo i naslov zbirke Koliba na nebu.
Izgorje naš starac u selu zajedno
Sa kolibom.
Kolibe od pruća vatra začas
Satre…
Gledali smo zatim starca
Kako kolibu na nebu
Plete –
Daleko od vatre.
Hoće li sanjati o zemlji…
O travi,
O zelenoj grani,
O vodi,
O hljebu?
Ili će starac to zaboraviti
U kolibi od pruća –
Na nebu.
Ovakvih pjesama ima dovoljno u ovom ciklusu, da on sasvim komotno, cio, može u svaku antologiju BiH poezije. Tako sačinjena antologija bila bi zaista autorska.
Kao mali dodatak ovoj priči o pjesniku Ćamilu Sijariću, evo jedne od brojnih anegdota o njemu. Ona je više od anegdote, Ćamilova autentična priča. Događa se na sastanku Udruženja književnika BiH, tih dana koji će njemu biti posljednji u životu. Društvo se cijepalo, vidljive i nevidljive tenzije nagrizale su ljudske odnose. Kod književnika je to bilo još izraženije. Sjednicu o kojoj govorim vodi predsjednik Vladimir Čerkez, nešto mlađi od Ćamila Sijarića. Stari komunista i partizan, Čerkez je pokušavao da smiri strasti, da ljude uputi u kolegijalni dijalog. Nije uspijevao u tome, sjednica mu se bila otela iz ruku. Na kraju svojih ljudskih snaga, pogledao je prema Ćamilu koji je sjedio u prvom redu i prozvao ga. „Daj Ćamile, pomozi čovječe. Vidiš i sam kud ovo ide.” Ćamil se premišljao nekoliko trenutaka i počeo na svoj način. Otprilike, njegov govor teče ovako:
Imam ja jednu komšinicu koja kad god krene na sastanak mjesne zajednice kaže sebi: „Jeziče moj, budi pametan, ostani iza zuba ne izlijeći.” Ali nije vrijedilo. Ona je morala da kaže nešto, svoje, onako kako je jedino znala i zbog čega se onda kajala danima, sve do novog sastanka. Tako vam je i sa mnom. Nego, reći ću vam na ovom našem sastanku jednu priču. Lijep dan, proplanak, okolo šuma. Neki zeko sav razigran, trčkara proplankom i ne vidi nikakve opasnosti. Ali, ima neko ko njega gleda. To je veliki jastreb, koji kruži iznad proplanka i pikira na zeca. Na svu sreću tu je i žbun, sasvim malen, ali dovoljan da se zeko u njega zavuče i da bude siguran da mu, dok je unutra, jastreb ne može ništa. Ali, ne lezi vraže, u tom žbunu neki miš. Gleda on zeca i kaže sebi: Hajde da ja tog zeca nategnem. Baš mi je ćeif. I uradi on tako kako je i naumio. A zec, iznenađen, otrese se i reče mu: Budalo mala, ne jebeš ti mene, nego mene jebe onaj iznad nas. E to vam je moja današnja diskusija.
Ranko Risojević 4. 11. 2018.


Ćamil Sijarić rođen je 13. septembra 1913. godine u selu Šipovice. Osnovnu školu završio je u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom je od 1927. do 1935. pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju, iz koje je izbačen zbog političkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Vranju, gde je 1936. maturirao u gimnaziji, a zatim upisao studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine. Tokom Drugog svetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci. Godine 1945. izabran je za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci, potom je radio kao novinar lista „Glas“ i kao dramaturg Narodnog pozorišta u Banjoj Luci. U Sarajevo prelazi 1947. godine, gde radi u redakciji lista „Pregled“, a zatim i u Glavnom odboru Narodnog fronta, kao i u redakciji lista „Zadrugar“. U Literarnu redakciju Radio Sarajeva prelazi 1951. godine i ostaje tamo sve do odlaska u penziju 1983. godine. Umro je 6. decembra 1989. godine.
Djela: „Ram bulja“ (pripovijetke, 1953), „Naša snaha i mi momci“ (pripovijetke), „Bihorci“ (roman, Sarajevo, 1956), „Kuću kućom čine lastavice“ (pripovijetke, 1962), „Sablja“ (pripovijetke, 1969), „Putnici na putu“ (pripovijetke, 1969), „Kad djevojka spava“ (pripovijetke, 1972), „Francuski pamuk“ (1980, dobitnik Andrićeve nagrade), „Priče kod vode“ (1982), „Rimski prsten“ (1985), „Raška zemlja Rascija“ (roman), „Konak“ (roman), „Mojkovačka bitka“ (roman), „Carska vojska“ (roman), „Zelen prsten na vodi“ (pripovijetke), „Zapis o gradovima“… „Lirika“ (poezija, Beograd, BIGZ, 1988).

MG P71 (N)