Godina izdanja: 2001
ISBN: 9958-9550-4-0
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Autor - osoba Seferis, Jorgos, 1900-1971
Naslov Sabrane pjesme / Jorgos Seferis ; prevod Zoran Mutić
Vrsta građe knjiga
Ciljna grupa odrasli, opšte (lepa književnost)
Jezik bosanski
Godina 2001
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : PEN Centar BiH, 2001
Fizički opis 493 str. : ilustr. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Mutić, Zoran (prevodilac)
(broš.)
Napomene Nekoliko riječi o pjesniku: str. 401-422
Slika autora
Bilješke uz pjesme: str. 309-401
Bibliografija: str. 423-431.

NAKNADNA NAPOMENA UZ OVO IZDANJE
Prošlo je deset godina od pisanja ove posvete, tako da su nužne dodatne napomene i razjašnjenja. Kao prvo, moglo bi se reći da sam na Seferisovim pjesmama radio dvadeset šest godina, jer su u međuvremenu gotovo sve ponovo doživjele još neku preinaku. Sredinom osamdesetih Mile Pešorda iz sarajevskog „Veselina Masleše” uistinu je izgledao zainteresovan za objavljivanje, ali su već krenula „oskudna vremena” i njegova izdavačka kuća nije se mogla upustiti u tako obiman poduhvat – knjiga je imala gotovo 700 strana. Ljudi sa kojima sam razgovarao u Zagrebu nisu izgledali zainteresovani, a Beograd mi je bio zatvoren zbog doušničkog djelovanja g-đe Maricki-Gadanski. Pojedine pjesme ili cikluse objavljivao sam fragmentarno po književnim časopisima. No tek mi je u jesen 1991. Boro Pištalo, tadašnji direktor Narodne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, ponudio da u novopokrenutoj biblioteci „Kultura” objavimo integralno izdanje. Tekst je izvučen na papir i pohranjen u kompjuter, ali u Sarajevu u to vrijeme nije bilo pausa ni za lijek, pa sam i to morao slati iz Ljubljane, u koju sam otputovao početkom 1992. kako bih na Filozofskom fakultetu predavao novogrčki. Rukopis je, naravno, izgorio sa stotinama hiljada drugih tekstova u požaru koji je uništio Vijećnicu 25. avgusta 1992. Srećom, moja sestra je uspjela iznijeti nekoliko kompjuterskih disketa s rukopisima kada je krajem te godine odlazila iz Sarajeva u izbjeglištvo, tako da sam poslije izvjesnog vremena ponovo dobio mog Seferisa.
U godinama koje su uslijedile između Ljubljane i Atine, pokušavao sam da sa bračnim parom Slapšak u Sloveniji zasnujem jezgro neohelenistike, a radio sam i na drugim prevodima. Tako je u Solunu 1995. Institut za novogrčke studije pri Filozofskom fakultetu objavio moj prevod „Male grčke gramatike” autora Manolisa Trijandafilidisa, klasično djelo te vrste na kome se i danas zasnivaju gimnazijski udžbenici u Grčkoj; u Novom Sadu je 1996. objavljen roman Ariša Aleksandrua „Sanduk”, možda najbolji prozni tekst na novogrčkom napisan poslije Drugog svjetskog rata; izabrane pjesme grčkog moreplovca Kavadijasa izašle su u Ulcinju 1997; a 1998. za jednog izdavača iz Soluna preveo sam izbor Andrićevih pripovijedaka. U međuvremenu je knjiga Seferisovih pjesama jednako narastala kao posljedica jednakog narastanja literature o grčkom nobelovcu u Grčkoj i svijetu i razgovora sa grčkim književnicima, kritičarima i profesorima, prije svega sa Nasosom Vajenasom, ali i Edmundom Kilijem u Prinstonu i Manolisom Anagnostakisom i njegovom suprugom Norom u Atini.
Kada mi je u ljeto 1996. Kazimir Ćurgus iz beogradskog B92 ponudio da knjigu objavi u biblioteci „Nobelovci”, gdje su već izašle pjesme Šimborske i Frosta, ne samo da sam prihvatio, već sam požurio da od Seferisove udovice obezbijedim autorska prava, a od grčkog Ministarstva za kulturu dodatna finansijska sredstva. Čak sam prihvatio, na zahtjev g. Ćurgusa, da najveći dio bilješki – više od 250 strana – skratim, „jer ko će to da čita?”. Ponovo sam preradio rukopis, „prelomio” ga i izvukao na paus, i to dva puta zbog nesposobnosti odgovornog urednika, a onda čekao četiri godine da se knjiga pojavi – iako je B92 već tri godine najavljuje na svojoj web-stranici. Međutim, izgleda da većina ovdašnjih izdavača još uvijek živi od uspomena na dotacijsku prošlost i čeka da prvo dobije sredstva od donatora kako bi zaradila na knjizi prije nego što se ona pojavi. Ovo bi nas moglo odvući u opširne priče o tržišnoj privredi i nesposobnim izdavačima, ali zadovoljiću se time da kažem kako je jedan mali sarajevski izdavač, ovog puta više iz povjerenja prema prevodiocu i zahvaljujući obezbijeđenim sredstvima i autorskim pravima nego vlastitom poznavanju svjetske književnosti, prihvatio da knjigu objavi. Međutim, njegovi zahtjevi za vanjski izgled knjige nikako se nisu uklapali u metafizičnost Seferisove poezije. Na kraju sam odlučio da knjigu štampam sam, a da se kao izdavač pojavi jedna ozbiljnija institucija kao što je PEN Centar BiH. Srećom, PEN-ovci su bili razumniji od svih dotadašnjih ponuđača. Naravno, bilo je potrebno nanovo dopisati neke stvari; neke je bilo nemoguće rekonstruisati nakon „brisanja” za izdanje B92; a neke su sasvim nove, kao što je „Jedna sasvim neozbiljna analiza”. Takođe, Mirzine vinjete su sasvim drugačije i potpuno nove, ali tu je i njegovo rješenje za omot.
Kada je riječ o ljudima iz posvete, i tu je potrebna dopuna. Sveto Koljević živi u Novom Sadu. Sreli smo se nakratko dvaput u Banjaluci, gdje je dolazio da održi predavanja na Odsjeku za anglistiku. Bojim se da nije sretan. Ferida je sekretar bosanskog PEN-a, supruga gorepomenutog Mirze i majka Farah – koja nije ona ista Farah što se pominje u bilješci uz „Neozbiljnu analizu”, iako je nadati se da će, zahvaljujući genima, naslijediti dobar dio toga od oca i majke. Moja porodica, koja se, nažalost, uglavnom samo usput pominje u zahvalama, doživjela je sudbinu stotina hiljada drugih Bosanaca. Rastureni tokom rata, nakratko skupljeni početkom mira, sada smo ponovo rasuti. Oni koji su ovdje pate od lošeg zdravlja i tranzicije, oni drugi tome dodaju nostalgiju.
Boro Pištalo je po spaljivanju Vijećnice pokušao da, stacioniran u Mariboru, učini nešto na obnovi knjižnog fonda Bosne i Hercegovine, što je, nažalost, pogrešno protumačeno od „struktura”. Putuje između Beograda i Sarajeva i još uvijek mašta o uvezivanju biblioteka na ovom prostoru u COBISS sistem. Vojka Đikić živi između Sarajeva i Korčule, vitalna kao uvijek – iako to sama ne želi priznati – i jednako okuplja oko sebe ono što procijeni da može predstavljati kulturnu elitu. Rajmond Rehnicer je nedavno umro u Pragu. Mada sam znao koliko je cijenjen i omiljen, tek tada sam shvatio koliko je ljudi rastužio svojim odlaskom. Razočaran u ljude nakon svega što je doživio na Grbavici, otišao je ostavivši za sobom možda najbolju studiju-dnevnik, za koju se, nažalost, ovdje ne zna.
(Zoran Mutić)


Jorgos Seferis je rođen 13. marta 1900. godine u mjestu Urla u Maloj Aziji, u Osmanskom carstvu, sada (Izmir – Turska). Njegov otac Stelios Seferis bio je advokat, a kasnije i profesor na Univerzitetu u Atini, takođe se bavio prevodilačkim radom i bio je pjesnik. On je takođe bio nepokolebljivi Venizelist (konzervativni oblik savremenog grčkog jezika) preko formalnog službenog jezika poznatog kao (katharevusa). Godine 1914. porodica se seli u Atinu, tu Jorgos završava srednju školu. Dalje studije nastavlja u Francuskoj u gradu Prizu na Sorboni, đe studira pravo 1918–1925 godine. Veliki uticaj na poeziju Seferisa imali su Konstantin Kavafis, Tomas Eliot i Ezra Paund. Nakon Povratka u Grčku 1925. godine biva primljen u Ministarastvo inostranih poslova Kraljevine Grčke. Godine 1936. prevodi knjigu Tomasa Eliota „Pusta zemlja”. To je bio početak duge i uspješne diplomatske karijere tokom koje je bio na dužnostima u Engleskoj (1931–1934) i Albaniji (1936–1938). Oženio se Marijom Zanou (Maro) 10. aprila 1941. uoči njemačke invazije na Grčku. Tokom Drugog svjetskog rata Seferis je pratio Slobodnu grčku vladu u izgnanstvu na Krit , Egipat, Južnu Afriku i Italiju i vratio se u oslobođenu Atinu 1944. godine. Nastavio je da služi u Ministarstvu spoljnih poslova i obavljao diplomatske funkcije u Ankari, Turska (1948–1950) i Londonu (1951–1953). On je imenovan za ministra u Libanu , Siriji, Jordanu i Iraku (1953–1956), a bio je i ambasador Kraljevine Grčke u Ujedinjenom Kraljevstvu od 1957. do 1961. godine. Seferis je primio brojne nagrade i priznanja, među njima i počasne doktorate na univerzitetima u Kembridžu (1960), Oksfordu (1964), Solunu (1964) i Prinstonu (1965).
Njegova široka putovanja pokazuju nam posebnu snagu u njegovim djelima. Seferisovo pisanje ispunjeno je temama otuđenja, lutanja i smrti. Njegova rana zbirka poezije iz 1931. godine „Prekretnica ” je napisana pod snažnim uticajem najdubljeg dijela čovjekove ličnosti i čovjekovog bića koje je ignorisano od strane svakodnevnog svijeta. Njegova kasnija poezija nastaje pod jakim uticajem helenske kulture i mitova drevne Grčke, koje su njega posebno inspirisale. 1935. godine izdaje svoj roman „Mitska istorija”. U ovom svom velikom romanu on je koristio kao svoje polazište Homerovu „Odiseju“ kao svoj simbolički izvor književnosti. U svojim djelima Jorgos Seferis pokazuje svoje veliko umijeće i bogastvo pisane riječi koje njega izdvaja od većine autora književnosti Grčke svojom orginalnošću. „Brodski dnevnik I ” i „Brodski dnevnik II ” nastaju, prvi 1940. a drugo djelo 1944. godine. Potom neumorno nastavlja da piše i da bogastvo istorije Grčke prenosi u svojim djelima. „Brodski dnevnik III ” mu izlazi 1955. Godine, potom slijede „Tri sakrivene pjesme” 1966. godine. Neumorno se bavi i esejima, koji su objavljeni u 3 toma, ali i prevodilačkim radom. Seferis je 1963. godine nagrađen Nobelovom nagradom za književnost „za njegovo eminentno lirsko pisanje, inspirisano dubokim osećajem za helenski svijet kulture.” Seferis je bio prvi Grk koji je primio Nobelovu nagradu (a potom je Odiseja Elitis , koji je 1979. godine postao dobitnik Nobelove nagrade). U svom govoru , Seferis je izabrao da naglasi svoju humanističku filozofiju, zaključivši: „Kada je Edip na putu za Tebu naišao na Sfingu, njegov odgovor na njegovu zagonetku je bio:” Čovjek. Ta jednostavna riječ uništila je čudovište. Mnoga čudovišta se unište kada nađemo pravi Edipov odgovor. Dok se Seferis ponekad smatra nacionalističkim pesnikom, njegov „helenizam” imao je više veze sa njegovim identifikovanjem ujedinjujućeg dijela humanizma u kontinuitetu grčke kulture i književnosti . U veoma jakoj konkurenciji Seferis je tada osvojio Nobelovu nagradu ispred drugih svjetski poznatih i slavnih pjesnika: Pabla Nerude, Semjuel Beketa, Visten Hju Oden, Jukio Mišima, Aksel Sandemose. U ovako izuzetno jakoj konkurenciji Grčka je pokazala snagu i veličinu svog pjesnika, koji je na najljepši mogući način bio reprezent bogate helenske kulture.
Kao izuzetan intelektualac Jorgos Seferis se bori protiv svih nepravednosti savremenog društva Grčke, aktivno učestvuje i ukazuje na sve slabosti, snagom riječi i svojim autoritetom. Godine 1967. represivni nacionalistički, desničarski režim grupe pukovnika preuzeo je vlast u Grčkoj nakon državnog udara. Nakon dvije godine obilježene širokom cenzurom, političkim pritvaranjima i mučenjem Seferis se zauzimao i borio svojom snagom ličnosti i intelekta protiv režima. On je 28. marta 1969. godine dao intervju na BBC, sa kopijama koje su istovremeno distribuirane svim novinama u Atini. U autoritativnim i jakim intervjuima on je izjavio: „Ova anomalija mora da se završi”. Seferis nije dočekao kraj hunte 1974. godine, kao direktnu posljedicu turske invazije na Kipar koja je i sama bila podstaknuta pokušajem hunte da zbaci kiparskog predsjednika, arhiepiskopa Makariosa. Umro je u Atini 20. septembra 1971. godine. Prilikom njegove sahrane, ogromna gužva pratila je njegov kovčeg ulicama Atine, uz tekst njegove pjesme „Poricanje“ koju je komponovao grčki tekstopisac i kompozitor Mikis Theodorakis (tada je zabranjena). Postao je popularni heroj zbog svog otpora režimu. Sahranjen je u Atini. Jorgos Seferis pripada onim posebnim piscima i intelektualcima koji su tradiciju grčke istorije i kulture pretočili u najljepša književna djela od izuzetne važnosti.

MG P62 (N)