pregleda

ČOVJEK I PAS i druge šansone Zvonimir Golob


Cena:
1.000 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Šabac,
Šabac
Prodavac

marija015 (22419)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 49503

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1971
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

MK9
66289) ČOVJEK I PAS i druge šansone , Zvonimir Golob , Croatia concert Zagreb 1971 , pesme,
U ovoj su knjizi sakupljene pjesme napisane da bi se pjevale: stihovi su potražili pomoć glazbe i žele da ih, umjesto recitatora, izgovore usta pjevača.

Naš jezik razlikuje dva značenja riječi pjesma, ali, i ona koju čitamo, i ona koju pjevamo, istog su imena. Orfej je u ruci držao liru - odatle i ime jednom dijelu poezije; u davna je vremena pjesma bila upućena uhu, a ne oku. I guslari su bili pjevači.

Stoljećima već glazba i poezija uzalud pokušavaju da žive odvojeno, ali, usprkos tome, još uvijek nalazimo dokaze o njihovu jedinstvu. Ne treba ići daleko u povijest: ranije trouveur evropskog srednjeg vijeka, kasnije griot Zapadne Afrike, danas suvremeni trubadur ili ulični pjevač - pjesnik je uzeo u ruke gitaru, izišao iz radne sobe nastanjene knjigama i pošao ususret onima koji treba da ga čuju. Moderna sredstva komunikacije, radio, televizija, magnetofonska vrpca ili gramofonska ploča, osigurat će mu stotine tisuća slušalaca u vrijeme koje je broj njegovih čitalaca svelo na nekoliko stotina odabranih entuzijasta koje ništa nije moglo obeshrabriti. Ali, govoriti tolikom broju ljudi znači: govoriti jednostavnim i razumljivim jezikom, jednom čovjeku, onome iskustvu koje nije ni osobito veliko, ni osobito specifično. Pjevana poezija nema pravo i nema mogućnost da bude šifra ili simbol.

Navika čitanja više gotovo da i nema značenja i pjesnici s pravom sumnjaju u smisao svoga rada. Sa pjevanom poezijom stvari stoje sasvim drukčije dokazuje da pjesma nikome nije suvišna, ona potrebu za poezijom otkriva doslovno u svakome, što znači i u ljudima koji još nisu navikli da riječ pjesnika smatraju svojom. U tome je njena prednost, ali u tome su i neke njene osobitosti, pa i ograničenja. Muzika i riječ, muzička fraza i stih u kome već postoji i melodija, i intonacija i ritam, žive u određenoj sintezi. U jednom obliku ropstva oba ova elementa vide svoj oblik slobode; i jedan i drugi primaju i daju, naređuju i slušaju istovremeno.

Mnogi suvremeni pjesnici upravo tom ponovo uspostavljenom jedinstvu duguju i velik dio svoje popularnosti koja proističe iz obaveze jednostavnosti podređene novom mediju koji je u stanju da milijune slušalaca poistovjeti s njihovim stihovima i da njihovu sudbinu, makar na čas, učini zajedničkom. Ako treba spomenuti imena, tu su Prevert ili Aragon, na primjer Prevert čija „Barbara“ upravo Kosminoj glazbi i interpretaciji Braće Jacques zahvaljuje svoju visoku nakladu, i Aragon čiju je izvanrednu pjesmu „Nema sretne ljubavi“ Georges Brassens pretvorio u uzbudljivu šansonu. Ali tu je i sam Brassens, tu su Beart, Vian, Ferre, Brel, ili Fabrizio de Andre. O njima smo još navikli da razmišljamo kao o pjevačima, iako je njihova glazba samo uputa o tome kako njihove stihove treba interpretirati. Na svim krajevima svijeta pjesnici ponovo traže izgubljenu sintezu i poezija prestaje da bude dokolica izabranih.

Pjevana je poezija naprosto prisiljena da bude komunikativna i u tom nalogu ona vidi svoju veliku šansu. Postoji bezbroj načina da se kaže: volim te! Ili da se kaže: na tu nepravdu ne mogu da pristanem! Šansona odabire najneposredniji između onih koji se nalaze unutar posrednog jezika poezije. Kao i film ona je demokratski oblik projekcije ljudskog bića, sa svime čemu se opire i što želi da savlada na svome putu do Ničega. Po tome ona je potrebna mnogima da bi govorila umjesto njih, da bi, pod njenom zasta-vom, upoznali svoj vlastiti život i krenuli u neke bitke koje su već odavno smatrali izgubljenima. Ona ne izuzima nikoga i svatko može da je prihvati.

U tome i ja vidim razlog ovoj knjizi, jer poznajem njene namjere, iako ne mogu da prosuđujem o rezultatima. Mnoge od šansona koje se ovdje nalaze, i one koje sam komponirao sam, i koje su komponirali moji prijatelji, slušaoci su već prihvatili sa razumijevanjerm i naklonošću koja ohrabruje. Bez čitalaca pjesnik je suvišno i osamljeno biće: šansona ponovo vraća dio izgubljenog povjerenja u njegovu riječ. Ona kaže da ta riječ nije mrtvo slovo na papiru koje nema tko da oživi, već razgovor s prijateljima o svakodnevnim stvarima, o sitnicama od kojih se život sastoji: o smrti, ljubavi i slobodi.
ZVONIMIR GOLOB

tvrd povez, format 11,5 x 20,5 cm , 79 strana

*** SVAKI ARTIKAL KOJI JE OGLAŠEN OPISAN JE DO DETALJA, NA SVAKO DODATNO PITANJE I ZAKERANJA NEĆETE DOBITI ODGOVOR NEGO BLOK .


CENOVNIK POŠTE SRBIJE od 6.septembra 2024. ZA PREPORUČENE TISKOVINE: :

od 101 g do 250 g 190din
od 251 g do 500 g 212 din
od 501 g do 1.000 g 225 din
od 1.001 g do 2.000 g 264 din


Predmet: 83029575
MK9
66289) ČOVJEK I PAS i druge šansone , Zvonimir Golob , Croatia concert Zagreb 1971 , pesme,
U ovoj su knjizi sakupljene pjesme napisane da bi se pjevale: stihovi su potražili pomoć glazbe i žele da ih, umjesto recitatora, izgovore usta pjevača.

Naš jezik razlikuje dva značenja riječi pjesma, ali, i ona koju čitamo, i ona koju pjevamo, istog su imena. Orfej je u ruci držao liru - odatle i ime jednom dijelu poezije; u davna je vremena pjesma bila upućena uhu, a ne oku. I guslari su bili pjevači.

Stoljećima već glazba i poezija uzalud pokušavaju da žive odvojeno, ali, usprkos tome, još uvijek nalazimo dokaze o njihovu jedinstvu. Ne treba ići daleko u povijest: ranije trouveur evropskog srednjeg vijeka, kasnije griot Zapadne Afrike, danas suvremeni trubadur ili ulični pjevač - pjesnik je uzeo u ruke gitaru, izišao iz radne sobe nastanjene knjigama i pošao ususret onima koji treba da ga čuju. Moderna sredstva komunikacije, radio, televizija, magnetofonska vrpca ili gramofonska ploča, osigurat će mu stotine tisuća slušalaca u vrijeme koje je broj njegovih čitalaca svelo na nekoliko stotina odabranih entuzijasta koje ništa nije moglo obeshrabriti. Ali, govoriti tolikom broju ljudi znači: govoriti jednostavnim i razumljivim jezikom, jednom čovjeku, onome iskustvu koje nije ni osobito veliko, ni osobito specifično. Pjevana poezija nema pravo i nema mogućnost da bude šifra ili simbol.

Navika čitanja više gotovo da i nema značenja i pjesnici s pravom sumnjaju u smisao svoga rada. Sa pjevanom poezijom stvari stoje sasvim drukčije dokazuje da pjesma nikome nije suvišna, ona potrebu za poezijom otkriva doslovno u svakome, što znači i u ljudima koji još nisu navikli da riječ pjesnika smatraju svojom. U tome je njena prednost, ali u tome su i neke njene osobitosti, pa i ograničenja. Muzika i riječ, muzička fraza i stih u kome već postoji i melodija, i intonacija i ritam, žive u određenoj sintezi. U jednom obliku ropstva oba ova elementa vide svoj oblik slobode; i jedan i drugi primaju i daju, naređuju i slušaju istovremeno.

Mnogi suvremeni pjesnici upravo tom ponovo uspostavljenom jedinstvu duguju i velik dio svoje popularnosti koja proističe iz obaveze jednostavnosti podređene novom mediju koji je u stanju da milijune slušalaca poistovjeti s njihovim stihovima i da njihovu sudbinu, makar na čas, učini zajedničkom. Ako treba spomenuti imena, tu su Prevert ili Aragon, na primjer Prevert čija „Barbara“ upravo Kosminoj glazbi i interpretaciji Braće Jacques zahvaljuje svoju visoku nakladu, i Aragon čiju je izvanrednu pjesmu „Nema sretne ljubavi“ Georges Brassens pretvorio u uzbudljivu šansonu. Ali tu je i sam Brassens, tu su Beart, Vian, Ferre, Brel, ili Fabrizio de Andre. O njima smo još navikli da razmišljamo kao o pjevačima, iako je njihova glazba samo uputa o tome kako njihove stihove treba interpretirati. Na svim krajevima svijeta pjesnici ponovo traže izgubljenu sintezu i poezija prestaje da bude dokolica izabranih.

Pjevana je poezija naprosto prisiljena da bude komunikativna i u tom nalogu ona vidi svoju veliku šansu. Postoji bezbroj načina da se kaže: volim te! Ili da se kaže: na tu nepravdu ne mogu da pristanem! Šansona odabire najneposredniji između onih koji se nalaze unutar posrednog jezika poezije. Kao i film ona je demokratski oblik projekcije ljudskog bića, sa svime čemu se opire i što želi da savlada na svome putu do Ničega. Po tome ona je potrebna mnogima da bi govorila umjesto njih, da bi, pod njenom zasta-vom, upoznali svoj vlastiti život i krenuli u neke bitke koje su već odavno smatrali izgubljenima. Ona ne izuzima nikoga i svatko može da je prihvati.

U tome i ja vidim razlog ovoj knjizi, jer poznajem njene namjere, iako ne mogu da prosuđujem o rezultatima. Mnoge od šansona koje se ovdje nalaze, i one koje sam komponirao sam, i koje su komponirali moji prijatelji, slušaoci su već prihvatili sa razumijevanjerm i naklonošću koja ohrabruje. Bez čitalaca pjesnik je suvišno i osamljeno biće: šansona ponovo vraća dio izgubljenog povjerenja u njegovu riječ. Ona kaže da ta riječ nije mrtvo slovo na papiru koje nema tko da oživi, već razgovor s prijateljima o svakodnevnim stvarima, o sitnicama od kojih se život sastoji: o smrti, ljubavi i slobodi.
ZVONIMIR GOLOB

tvrd povez, format 11,5 x 20,5 cm , 79 strana
83029575 ČOVJEK I PAS i druge šansone Zvonimir Golob

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.