ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 425
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Kosta Kočo Racin (mkd. Коста Апостолов Солев Рацин; Veles, 22. decembar 1908 — Lopušnik, 13. jun 1943), makedonski i jugoslovenski pesnik.[1] Bio je najistaknutiji pesnik, prozaista, kritičar, istorijski mislilac, rodoljub i najpoznatiji makedonski intelektualac između dva svetska rata.[2]

Biografija
Rođen je 22. decembra 1908. godine u Velesu. Potiče iz siromašne porodice. Njegovi roditelji Marija i Apostol, nisu imali novca da ga školuju, pa je 1918. godine morao da napusti redovno školovanje i počne da uči grnčarski zanat. Njegova želja za obrazovanjem je bil velika i on je počeo da se samooborazuje.

Godine 1924. došao je u dodir sa marksizmom i postao član SKOJ-a.

Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi“, na srpskom jeziku, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu „Kritika“. Zajedno sa pjesnicima Đorđevićem i Aksićem, Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama na srpskom jeziku, pod nazivom `1932.`, čime na velika vrata ulazi u srpsku književnost. U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa istorijskom tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Zajedno sa makedonskim studentima pokazivao je otpor profesoru arheologije Vuliću na Beogradskom univerzitetu zbog njegovog otvorenog nepriznavanja makedonskog naroda čija je predavanja bojkotovao (u dogovoru sa hrvatskim studentima), a poznata je i njegova debata sa istim profesorem kome je argumentovano dokazao da makedonski narod postoji.

Jedina samostalna zbirka pjesama „Beli mugri“ (`Bijele zore`) objavljena je u Zagrebu 1939. godine, na makedonskom jeziku (veleškom dijalektu). Ona je zbog svoje nacionalne, jezičke i komunističke konotacije pridobija popularnost među makedonskom narodu u Vardarskoj Makedoniji. U leksici i pravopisnoj formi, Racin je pod jakim uticajem Krste Petkova-Misirkova i na neki način ova zbirka postaje osnova za kasnije kodificirani makedonski književni jezik, koji je takođe baziran na veleškom govoru. Kočo Racin bi se u širem smislu mogao smatrati i bugarskim piscem, budući da je napisao 6 neobjavljenih pesama i na bugarskom književnom jeziku, kojim je takođe vladao.[3]

Postoje dvije verzije njegove smrti. Po prvoj, Racin je ubijen greškom kada se vraćao u partizanski logor u Lopušniku, a po drugoj je namjerno ubijen.

U njegovu čast se održavaju „Рациновите средби“, a njegova rodna kuća u Velesu danas je pretvorena u spomen muzej.

Prema jednoj priči, Kosta Solev je promijenio prezime u Racin iz ljubavi prema jednoj Raci.