Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Karatoč
Ksenija Matović

Izdavač: Media Sfera2022
Ksenija Matović u svojoj novoj zbirci pesama Karatoč, u 49 kratkih pesama, u duhu haiku poezije, peva o trenucima u kojima je snažno doživela prirodu, sa željom da zabeleži to stanje i da ga poveže sa tajnama svoje duše. U vreme kad neoliberalni profit sigurno i beskrupulozno pokorava svet, Ksenija svojim pesmama himnično veliča moć nepokorive prirode. Zato u njenim stihovima nema ljudi; more i obala su tu, ali nema ribara.

Njena poezija je pomalo zatvorena, hermetična, ona traži pažljivog, posvećenog i senzitivnog čitaoca, udubljenog i obrazovanog.

Njeni deskriptivni pejzaži su negde između Dalijevih mrtvih priroda i Lubardinih mediteranskih slika. Sve je u pokretu, bez umora, njene zvučne figure asonance pune su samoglasnika, njeni oksimoroni su efektniasonance pune su samoglasnika, njeni oksimoroni su efektni: mrtve reči, mleko noći, kolevka, nedonosnica, crno sunce…
Ksenija Matović je novinar dnevnog lista Dan. Rođena je na Cetinju 1973, osnovnu i srednju školu završila u Herceg Novom, a Filozofski fakultet u Novom Sadu. Živi u Herceg Novom. Majka je devetnaestogodišnjeg Borisa Basare. Važno mesto u njenom životu predstavlja poezija . Još kao osamnaestogodišnjakinja Ksenija je krenula pesničkim stazama. Obrajvila je zbirke “Preludij “, “Orfenautika”, “Obol”.

Sva njena priroda je od mora. Za sebe kaže da je kći mora. More se “oseća” u svakoj njenoj rečenici. Ono je njeno pribežište i utočište. U svakom njenom stihu osećate zagrljaj Mediterana, miris magnolija i soli…

– Karatoč (Crna stijena) ime kojoj su joj dali Turci tokom Osmanske vladavine Herceg Novim, naziv je jednog od kodnih mjesta grada. O ovu hrid, udaljenu nekih 400 m od šljunkovite obale plaže Žalo, te dvije srednjovijekovne utvrde Citadele i Forte Mare, rastakale su se čitave civilizacije i ustavljala vremena. Upravo na ovoj stijeni, teški valovi juga tuku najsnažnije, šikljajući i šišteći do niskih oblaka, tamnozelenih od kiša, koje čini se nigdje osim u Makondu ne padaju duže, a hitri bijeli i modri prsti bure, najzvučnije oštre nokte.

Na njoj, u kasno ljetnje popodne, najspokojnije spavaju maestrali, skupa sa hobotnicama, ježevima i grimiznim morskim zvijezdama.

Nekada, u rano jutro zabijeli od popalih jata galebova, a ponekad, usamljen, bude manji od crnog krila rijetkih kormorana.

Spram njega, amfitetar grada je najsvjetliji, a more, tamnije od najtamnije noći.

On gotovo da vibrira u veličanstvenoj kompoziciji Mikisa Teodorakisa Όμορφη Πόλη ( Lijepi grade).

„Karatoč“ nije samo ukoričena „priča“ o jednom gradu, jednom moru i jednoj stijeni.

On je kurenat (struja), kojim teku sva mora, gradovi, stijene, ljudi i beštije, ojašnja Ksenija na početku intervjua koji vodimo putem sve popularnije zum platforme, ne sačekavši moje pitanje Zašto baš Karatoč?

Za Vas lično Kartoč je…
K.M: „Karatoč“ posjeduje sasvim intimni sloj, jer „pjeva“ o hrabrosti, ma koliko se ona nekada činila krhkom. To je stijena do koje nikada, osim u snovima teškim poput krila morskih gavranova, nisam doplivala. Možda, jer tamo za mene zauvijek raste zima. Posebno nakon jednog dalekog ljeta, starog svega tri godine. Tog dugog i toplog ljeta, obojenim ramenima moga oca i sićišnim rukama djeteta oslonjenih na njih, čije tijelo koje nije savladalo modrine, nosi ka Karatoču, lišavajući ga straha. Tom majušnom tijelu između čijih rebara, tuku sva sunca.

Tijelu, koje se usudilo, jer je vjerovalo baš tim ramenima, ili naprosto nije željelo da ih iznevjeri.

Moj otac, nažalost više ne može čitati ove stihove, niti blažiti moje strahove i zebnje.

Koliko Karatoča živi u nama?

Koliko zima puštamo da rastu unutar, a koliko dugih toplih, trogodišnjih ljeta?

I možda je ponajmanje važno mojih 49 seka (stijena, bokeški izraz), koliko ih „Karatoč“ sadrži, koliko da svaki čitalac uroni u sopstvenu Marijansku brazdu i prebroji sve svoje zime i ljeta.

Kako to da se, kao višestruka šampionka Južne regije (SFRJ), sa brojnim zlatnim odličjima sa međunarodnih takmičenja, niste usudili da otplivate do te stene?
K.M: Jer znam, da moja zima živi baš tamo.
L.1.POL.1