ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1987
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

RADE ŠERBEDŽIJA

PROMJENLJIVI

Ilustracije - Ljuba Popović

Izdavač - Subotičke novine, Subotica

Godina - 1987

68 strana

24 cm

Edicija - Osvit

Povez - Broširan

Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja



SADRŽAJ:
Promjenljivi
Psiha I
Psiha II
Psiha III
Psiha IV
Psiha V
Psiha VI
Psiha VII
Iskustvo Promjenljivog
Upute mladom glumcu I
Lovrijenac
Hamlet
Otelo 81
Otelo 83
Dijaloška umjetnost
Richard III u podrumu teatra ubija svog oružara
Kameni gost
Kazališnom kritiku
Puni prostor
Kako je prestala biti glumica
Upute mladom glumcu II
Odnijeli me bolje napisani
Silba
Sinu
Čitam Miljkovića
Pjesnicima sa Zrinjevca
Davo mora Danijel Dragojević
Božićna zuppi pjesma
Andrej
Moj prijatelj
Moj otac
Vere Pavladoljske nema
Generaciji poleta
5 minuta do oktobra
Berlin
I mi Ɖoga za trku imamo
Jednom naredniku koji bi silom major da bude
Tri naprijed dva nazad
Gavran
Tako je govorio profesor Filipović
Pjegava djevojka
Zauvijek zatvorena knjiga
Uspavanka za Luciju


`Sin svog nevremena Pjesnik se imenuje: on je Promjenljivi! Time ova zbirka već od prvih stranica ima značajni identitet: onaj koji govori zna (ili pretpostavlja) kako se zove ili kako hoće da ga zovu. Postupak i stav posve neuobičajen: pjesnik se kod nas inače skriva iza obrazine apstraktnog, odnosno ne ličnog, što će reći da nalazi alibi u općim mjestima sentimenta ili misaonosti. Ovdje to nije slučaj: Rade Šerbedžija od prve nastupa kao imenovani subjekt pjesme i kao njen autor. On izmješta svoju (glumačku) osobnost u ono što se mijenja: on se transcendira, ne samo kao pjesnik. Pjevač „traži svoj izgubljeni prostor`, ali i presvlači svoju kožu poput zmije. On je Promjenljivi! Ta će se tema trajno vraćati u ovim iznenađujućim stihovima. R. Šerbedžije, posebno u ciklusu „Psiha“. Jer, Promjenljivi je onaj koji ima masku i koji zna kada je i kako i zašto skinuti. Ali, ispod maske koju glumac skida na kraju predstave preostaje još ona (da li jedina?) koju on nosi kao privatna` osoba. A da li glumac uopće ima svoju ,privatnost`, to je pitanje koje se ne može izbjeći povodom autora ove zbirke? Nisu li u njemu tisuće tuđih riječi i emocija, nije li on prožet riječju i dušom onih čije stihove interpretira? Utoliko je važnije biti Promjenljivi, kazuje ovdje R. Šerbedžija.

No, to nije promjenljivost nekoga koji bi se na silu htio otrgnuti rutini svakidašnje profesije. Da je samo tako, ne bi Šerbedžija svlačio masku kao pri uobičajenom,abšminkanju nakon svake predstave, trudeći se da se predstavi kao netko drugi, tj. kao onaj koji zapravo jeste. Takva teatralna gesta strana je Promjenljivome, jer on sumnja da su ispod (njegove) kazališne krinke i sve ostale maske čvrsto srasle. (Igor Mandić)


Kako je suština umetnosti uvek upravo ono nešto što zauvek ostaje skrito, neodgonetnuto, nije mali broj onih koji su u pokušaju da ipak stignu do njene tajne shvatili da je proces nastajanja umetničkog dela daleko složeniji od nastajanja života. I duboko svesni da je umetnost „šifra bića` (Jaspers) nastavili traganje pomerajući granice, prekoračujući crtu po „diktatu bića` (Hajdeger), stvarajući tek od imaginarnog tkiva realnost.

Progovarajući o poetskoj prozi i stihovima Radeta Šerbedžije pre svega treba da imamo na umu kako je za njega estetika glume - estetika života, i da je on prekoračivši crtu mogućeg već odavno za- koračio u sferu bića koja je apsolutna sloboda, a tu dospevaju samo istinski igrači, umetnici od formata.

Posmatramo li od početka kroz ovu prizmu knjigu koja je pred nama, prva misao koja se nameće jeste izvanredno iscizelirano osećanje mere. U okviru koji se pruža koliko je sam autor odredio nižu se svedene rečenice detinjstva kao sećanje koje objašnjava potrebu da se čine skokovi, i da se ni jednog trenutka ne prestane sa sverazornom dijalektikom pehlivana korak po korak raskorak. Logika strana svakodnevlju ušančenom u sigurnost ponavljanja.

Po diktatu bića Rade Šerbedžija pokušava da dešifruje jednom umetnošću drugu, a pre svega sebe, posmatrajući svoju bol hladno, kao da nije njegova, uništavajući sebe da bi se kroz njega pojavilo umetničko delo, jer on je taj koji želi proniknuti u tajnu rađanja bića. Igra uz povremenu jezu od gubitka identiteta a pesme ostaju kao beleške straha o kosmičkoj samoći od trenutka kada suigrači napuštaju igru. Razgovor dakle sa praznom salom u kojoj je do maločas damaralo od ljudi, to je poezija koju ispisuje Rade Šerbedžija. Dva su dominantna simbola sa kojima se autor ustrajno služi sa dosta umešnosti i izuzetne imaginacije: zmija i ogledalo. On imenuje svoje simbole koji su stalni, i sebe koji je promenljiv. (Marija Šimoković)`



Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.

Promenljivi