ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1950
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Prvo izdanje čuvene zbirke Jure Kaštelana. Posveta na predlistu, inače dobro očuvano.

U zbirci Pijetao na krovu (1950), u koju je, prerađen, uvršten dio prve zbirke kao samostalan ciklus, evocirao je ratno iskustvo te je među prvima u poraću unio apstraktna ontološka pitanja u pjesništvo. U njoj se nalazi i poema „Tifusari“, s fabularnom kompozicijskom okosnicom hodanja umirućega partizana, oboljeloga od tifusa, u koloni po snijegu, a sastavnice njegova somnambulnoga monologa bitne su egzistencijalne odrednice: užas postojanja, smrt, sloboda i duhovni život. Podudarno s promjenama sadržaja tifusarove svijesti izmjenjuju se različite vrste iskaza s različitim ritmovima i različitom slikovnošću.

Autor - osoba Kaštelan, Jure, 1919-1990 = Kaštelan, Jure, 1919-1990
Naslov Pijetao na krovu / Kaštelan Jure
Vrsta građe poezija
Jezik hrvatski
Godina 1950
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Zora, 1950
Fizički opis 118 str. ; 17 cm
Zbirka Mala biblioteka ; 52
ISBN (Broš.)
Napomene Autorova slika na koricama.

Kaštelan, Jure, hrvatski književnik i prevoditelj (Zakučac kraj Omiša, 18. XII. 1919 – Zagreb, 24. II. 1990). Diplomirao je 1949. jugoslavistiku s francuskim i ruskim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1956. doktorirao radom o lirici Antuna Gustava Matoša te od 1950. do umirovljenja 1980. bio profesor teorije književnosti. Od 1942. sudjelovao u partizanskom pokretu. Od 1979. redoviti član JAZU-a, gdje je od 1985. do smrti bio voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju.
Prvom zbirkom pjesama Crveni konj (1940), čiju je nakladu uništila cenzura, iskazao je politički angažman i zacrtao većinu preokupacija i značajki svojega pjesništva. To je lirika grada u ozračju predratnoga vremena i sa slutnjom rata. Baštineći stih hrvatske usmene književnosti i dotadašnjega pjesništva, a s osloncem o aktualne poetike Federica Garcíje Lorce i Paula Éluarda, stvorio je pjesme moderne, nadrealističke strukture s neobičnom metaforikom i neočekivanim značenjima, često povezanima s mitološkim i magijskim simbolima, a isprepletanjem različitih tipova govora ritmički je dinamizirao stih. U zbirci Pijetao na krovu (1950), u koju je, prerađen, uvršten dio prve zbirke kao samostalan ciklus, evocirao je ratno iskustvo te je među prvima u poraću unio apstraktna ontološka pitanja u pjesništvo. U njoj se nalazi i poema „Tifusari“, s fabularnom kompozicijskom okosnicom hodanja umirućega partizana, oboljeloga od tifusa, u koloni po snijegu, a sastavnice njegova somnambulnoga monologa bitne su egzistencijalne odrednice: užas postojanja, smrt, sloboda i duhovni život. Podudarno s promjenama sadržaja tifusarove svijesti izmjenjuju se različite vrste iskaza s različitim ritmovima i različitom slikovnošću. Biti ili ne (1955) i Malo kamena i puno snova (1957) zbirke su konzistentne stvaralačke zrelosti u kojima je spoj stvarnosti, metafizike i sna pjesnički ostvaren isprepletanjem nekoliko stilova. Nakon dvadeset godina, tijekom kojih je kao knjige tiskao samo angažirane poeme Skopje u tvojim očima (1964) i Otvorena pjesma (1976), objavio je zbirku Divlje oko (1978), vrhunac svojeg opusa, koju zasniva na pjevanju o vječnim suprotnostima svjetlosti i tmine, poniranju u mediteranski i zavičajni arhetipski supstrat te unosi mitsku i mitološku transcendenciju, koju potom dodatno osnažuje poniranjem u antičko i arhaično u kasnim pjesmama (pjesničke mape Zavjet za Epetion, 1984., i Sve plavo, nebeski plavo, 1989), dosegnuvši oblik „klasične modernosti“. Kaštelanovo je pjesništvo od početka usmjereno ostvarivanju sklada sadržaja i izraza, objedinjujući u sebi ukupnost pjesničkih postupaka moderne hrvatske poezije te dosežući njezine sâme vrhunce.
U proznu zbirku Čudo i smrt (1961) unio je obilježja antiproze, s prevladavajućim postupcima oneobičavanja običnoga, a u poetski intonirane dramske tekstove Pijesak i pjena (1958) i Prazor (1972., izvođena kao Prizor s pticom) obilježja antidrame. Objavio je i studiju Približavanje: prolegomena za liriku Antuna Branka Šimića (1970), više radova o hrvatskim pjesnicima, pisao predgovore monografijama i katalozima hrvatskih likovnih umjetnika (Ante Kaštelančić, Joko Knežević, Oton Gliha, Edo Murtić, Vanja Radauš) i kazališne osvrte, a uredio je više izdanja hrvatskih pjesnika (suurednik Sabranih djela Ivana Gorana Kovačića 1983., o kojemu je napisao i scenarij za dokumentarni film Cvijet i oganj u režiji Ive Tomulića, 1956). Prevodio je s češkoga, francuskoga, makedonskoga, ruskoga, španjolskoga (F. García Lorca, Pablo Neruda) i talijanskog jezika; jedan je od prevoditelja i s Bonaventurom Dudom urednik suvremenoga hrvatskog prijevoda Biblije (tzv. zagrebačka Biblija, 1968). Djela su mu tiskana 1999–2004. u četiri knjige.
Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo (1984) i Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1986).

Jure Kaštelan – rapsod i partizan, častan čovjek i Dalmatinac, bez kojega ne bi bilo ni hrvatske Biblije

Jučer, osamnaestog dneva ovoga prosinca, bio je palindromski 101. njegov rođendan, u godini kad se za pedantne administracije i historiografske birokracije knjigovodstveno zaokružilo čistih i zgodnih 30 godina od sad već njegovog preminuća; preminuća prevelikog pjesnika ovog i jezika i zavičaja – Jure Kaštelana…
Pjesnik je to što je poniknuo na plodnom tlu s hranjivim poetskim humusom, u čijoj su lijehi svoje žile bili pustili Drago Ivanišević i Josip Pupačić, Nikola Milićević i Anđelko Novaković; prostor je to gdje se ostvaruje `san u kamenu`, ali i gdje se more k njemu penje i `dobrojutro veli`. Utok Cetine u more, njezin sliv, voda je blagoslovna što škropi i napaja i Pegaza i Apolona; prostor to je u kojemu ubicirati se mogu i Gea i Posejdon – epicentar vrtnje i Rima i Grčke – svemediteranstvo ujedno, ring u kojem Antej može dovršiti svoju muku i okončati bitku. Ni helenistički Heraklo, ni romanistički Herkul neće uspjeti dokraja razbiti ni laz Mosora ni prijevoj Biokova, kao ni sedlo ičega čemu je kamen postament ili podnožje…
Jure Kaštelan je – i prije stupanja na put što ga odvodi od kuće, i prije zakoračenja na stazu što će ga dovesti do na magistralu života – asfaltirao makadam svoje putne dionice katranom i tucanikom što mu je iza uzglavlja ubran i izmrvljen, otrgnut od litice mosorske kose ili iskopan u biokovskoj petradi. Krenut će mladi Jure sa svojega rustikalnog ognjišta u Zakučcu pokraj Omiša do urbanoga komina u ubavoj gradskoj sredini: konkretno, do sigurnih manastirskih zidina Dijecezanskog sjemeništa u Splitu. Poslije toga, što znatiželja, što profesionalni izazovi odvest će ga i do Pariza, te ga i vratiti natrag u Zagreb, gdje će provesti glavninu svojega života i profesionalnog rada.
U međuvremenu, pak, svašta će (mu) se dogoditi. Na primjer, Drugi svjetski rat.
MUNDIJALNA GVERA
A, prije početka te mundijalne gvere Kaštelan je počeo slagati stihove u pjesme; i, nije mu to bilo dosta pa ih je odlučio prezentirati zajednici u vidu službeno štampane knjige. I, dogodi se – Crveni konj (1940.). Ali, taman što je počeo poskakivati po pragu vlastite punoljetnosti i umjetničke afirmiranosti, ovaj je `Poljičanin poštovani` doživio grubi nasrtaj cenzorske kraljevske sile, te je njegov prvijenac doživio razvaljivanje štampadurskog sloga u tiskari: valjalo je do u pilotinu, iverje i prah samljeti, odnosno do u lug spaljivanjem dovesti sve ono papirnato i tvarno, što je na sebi moglo nositi otisak stihova tog tamo nekakvoga kreativnog, svojeglavog i buntovnog mladca…
I, deset godina prošlo je od te diverzije u štampariji s gotovim prijelomom njegovoga knjiškog bloka prvenačkog libra Crveni konj (srećom, ima primjeraka što su nadživjeli zapljenu!) pa su u kontroliranim uvjetima stvorene sve pretpostavke za obznanu libra Pijetao na krovu (1950.).
U ratu, koji se dogodio između ove dvije knjige, Jure Kaštelan bio je s puškom na prsima; u miru, bio je s perom među prstima… Mimo važnih, pa i prevažnih, njegovih društvenih aktivnosti što ih je zavrijedio i zadobio inercijom svojega političkoga položaja, svakako prednjači realizacija projekta Zagrebačke Biblije, prvog svetopisamskog teksta na ovom jeziku objavljenog u – Hrvatskoj! Podsjetimo, prijevod Matije Petra Katančića tiskan je u Budimu, onaj Ivana Matije Škarića u Beču, rad Ivana Ev. Šarića izašao je u Sarajevu, a ovaj pothvat iz 1968. godine po prvi put je na ikojem hrvatskom idiomu javno objelodanjen baš u Hrvatskoj, u Zagrebu…
I, dok će mnogi novopečenici politikantskim frnjokulima i prvoloptaškim trapulama jalovo pokušavati nasanjkati vidni značaj Jure Kaštelana (tobože mu, kao kolajnu, pokušavajući ovjesiti o vrat ikakvost krimena partizanšćine…), uspomena na ovog časnog čovjeka, i Dalmatinca, neće moći biti ni poremećena ni poništena ničim. Sasvim suprotno, da nije bilo ovoga rapsoda i partizana, ne bi bilo ni prve hrvatske Biblije u Hrvatskoj. Pa nek zlobnici – pivaju borbene!
U onom strašnom času, kad je na stvarnim pijedestalima moći valjalo odnijeti prevagu hoće li Hrvati, u Hrvatskoj, po prvi put u povijesti dobiti svoju Bibliju u svojem jeziku i na vlastitom terenu, Jure Kaštelan bio je deputat čija je riječ pretegnula masu i nagnula istu na onu stranu tezulje za makar koji centimetar niže od plitice s tezulje preko puta iste mjerne naprave. Iskoristio je, sad već dobrodošlo partizanovanje, pa je – postavši čvrstim mostom između Partije i Crkve – učinio sve da tadašnje političke prilike podvrgne humanistici i kroatološkom bašćinstvu, što je rezultiralo, eto, jednim među najvišim i najsofisticiranijim kulturološkim refleksima u društvu: objavljivanjem Biblije.
Da ne bi bilo ikakve skepse ili zadrške: Jure Kaštelan nije se zauzeo za objavljivanje Biblije na hrvatskom jeziku iz razloga oportunizma… Ne, učinio je to časno, smatrajući taj projekt važnim za sve uljudbene nacionalne stratume: bilo humanističke, bilo kulturološke, bilo antropološke… Iščitati to možemo pročitavanjem njegovog predgovora u svim ovdašnjim izdanjima Svetog pisma, a možete mi vjerovati i na riječ, budući da mi je isto s radošću i udivljenjem bio posvjedočio njegov ondašnji u tom poslu i suradnik i supatnik: fra Bonaventura Duda. Također i pjesnik i poliglot, bibličar i znanstvenik – velečasni don Ivan Golub. A, riječi hvale za Kaštelana imali su i mnogi, mnogi drugi… Valjalo je iskoristiti namignuće i boga Kairosa, te cijeli posao zakopčati u tek malo više od godine dana.
Velika je zasluga Kaštelana i za reafirmaciju Antuna Gustava Matoša, na kojemu je doktorirao, kao i puštanja Tina Ujevića iz stega ideologije i negvi agitpropovskih komesara. Po završetku Drugoga svjetskog rata komunisti su Ujeviću bili zabranili objavljivanje, a upravo Kaštelanovim zalaganjem kod drugova omogućena je bardu amnestija od te pedipse, pa je sâm Kaštelan čak priredio i izbor iz njegovog pjesništva usput ga poprativši s predgovorom. Bila je to knjiga Rukovet (1950.). Krimen mu je bio `suradnja u endehazijskom časopisu`, a možemo samo zamisliti koliko je Ujević imao veze ili je uopće želio imati veze s ustaškim pokretom; on, onako kozmopolitski orijentiran u `pobratimstvu lica u svemiru`, i, onako još samostojeći i hotimični lutalački apatrid.
ŠUTKE PREKO SVEGA...
Ali, među njima će kasnije ipak zaiskriti, nakon što je Kaštelan objavio studiju i interpretaciju Tinovog pjesništva pod naslovom: `Tema i individualni pjesnički izraz (Lerberghe – D`Annunzio – Ujević)`. Ujević je reagirao polemičkim tekstom, odbacujući tvrdnje kako se on u ikojoj fazi ili na ma koji način nadovezivao ili eklektički nadahnjivao rečenim i nametnutim mu uzorima. Kaštelan je preko svega prošao šutke, bez reakcije, zacijelo priznajući krivu prosudbu i lošu komparaciju, a nedugo zatim, po preminuću Tinovom 1955. godine, veliki pjesnik i nasljednik napisao je zadivljujući nekrolog Oslobođena Afrodita.
Iste godine kad je redivivirao Tinov Rukovet, Jure Kaštelan objavio je i spomenutu pjesmozbirku Pijetao na krovu (1970.) Evoga, 70 joj je godina tek, zaokruženi jubilej dakle; ali, ne smijemo ispustiti reći kako je njezina važnost, pored neupitne estetske vrijednosti, i u činjenici što joj prvi ciklus čini dio pjesama iz zatučene zbirke Crveni konj. Što je onda bilo nedobrodošlo i zabranjeno, ovdje je i dobrodošlo i obznanjeno…
U kolikoj je mjeri mladi Kaštelan bio opijen umjetnošću svojega uzora iz opet ne baš ni tako udaljenog Vrgorca, a kojega će za desetak godina rehabilitirati, vidi se u predratnoj pjesmi Sanjarija:

Slavensku bol ću reći desetercima.
Planino moja, izgubljeno djetinjstvo.
Nemam krila, nemam šestopera.
Sokola mi u gori ubiše.
Lelek, lelek, planino kamena.

Drugo je poglavljce ove knjige imenovano Krvavija i ono u sebi nosi pjesme nastale 1940. i 1941. godine. Nikad prije nisu objavljivane, za razliku od većine pjesama iz ostatka zbirke, koje je pjesnik rasipao po raznim časopisima. Kontrasti su doista zapanjujući: od krvi i tmine do lastavice i golotinje, od sunčanog proljeća do `moždana na ruci`, od ljubavi i djevojaka do klanja i vješanja… Sjajan je neologizam – `krvoproljeće`. Vrlo ekspresivan i naturalističan, poslužio je i Silviju Bombardelliju, kompozitoru i također partizanu, za nasloviti istoimeni svoj balet Krvoproljeće. Motiv `tama je od krvi` iz pjesme Dođe tako čovjeku, odjekuje sablasno poput nadgrobne antifone u pokorničkom psalmu, a i inače je ovaj ciklus, kao i stihozbirka u cjelini, svojevrsna camera obscura u kojoj se, sporadično, promili svjetlo poput sunca kroz pukotinu oblaka. Takav je jedan tračak i antologijska pjesma Svijetliš u tmini, koju Kaštelan piše kad su mu 22 godine:

Svijetliš u tmini, sanuješ pod štitom
sva od straha, sva od dobrote.
U gori rasteš, bubriš u zori,
oplođuješ se kroz živote.
Neranjiva si, sva si od sna,
sva si od krvi, sva od mesa,
raskrili se, natkrili, krili
nad lešinare, nad nebesa.

SMRT, SLOBODA, SAN
Esencijalni motiv cjelokupnog Kaštelanovog pjesništva, a poglavito ovoga prvotnog, ratnog i poratnog, bila je – smrt… Kasnije su se pojavili njezini vjesnici – sloboda i san… No, smrt, taj basso continuo – koji je iz dubine, de profundis, pulsirao i u I. G. Kovačiću kad je pisao Jamu, ali i u Marinu Franičeviću dok je pleo Govorenje Mikule Trudnega – trajno je plovio krvlju Jure Kaštelana: za sve vrijeme što ga je on htio uložiti u dokaz kako hoće pjesnikom biti, i ostati.
Smrt i mrtvi kontrapunkt su pticama i konjima. Konji su u Kaštelana simboli snage i slobode. Smrt i mrtvi, pak, put kako do te slobode i stići. Govori o tome poemica Susreti:

Mrtvi žive u nama. Rastu. Rastu.
Mladi i raspjevani moji drugovi.
Mrtvi žive u nama.

Anaforični i epiforični postupci česti su u versifikaciji ove knjige. Makabrističku mrtvaštinu neće ublažiti ni arkadijski zavičajni referenti iz poeme koja je i dala ime knjizi:

Uvijek istim putem kroz kadulju, brnistru i vrijesak
nosili su na groblje jednog po jednog,
kroz kadulju, brnistru i vrijesak.

Konj i konjanik stoje na kraju zbirke, onako kako Apokalipsa iliti Otkrivenje stoji na koncu Biblije. Konj i konjanik daju snagu i mir, trubačka javljanja `četvorice jahača` bude ufanje i slobodu:

Jezdi, moj konju. Čuješ li trubu?
Jezdi,

konjiću moj.
Libar „Pijetao na krovu sadrži“ u sebi nekoliko poema. Očito, gradacija i dramatičnost koje je pjesnik želio postići nisu mogle stati unutar okvira što ga nudi (pa možda i odulja) pjesma. Ta forma sjajno leži Kaštelanu, čije je jedno od žića njegovog bića i ono dramatičarsko. (Ovdje nije moglo biti govora još i o drami Pijesak i pjena, ali ćemo pribilježiti fakt kako je njegov komad Prazor bio za scenu adaptirao i režirao Petar Selem, uz glazbu Rubena Radice, te postavio na Splitskom ljetu, u Vestibulu, 1976. godine.)
Od svih ovdje tiskanih poema, najveća je, najpoznatija je i nesumnjivo predstavlja same vrhunce hrvatske književnosti općenito, poema – Tifusari. Kao što su zaraženi ranjenici stupali u koloni po snijegu, jednako ju je tako stupnjevito pjesnik i gradio: i po dramaturgiji, i po atmosferi, i po versifikaciji, i po u njoj posloženim gradivnim elementima. Sastavljena je od šest po svemu nejednakih dijelova, koji su nadsvođeni zajedničkom kopulom muke, bola i smrti. Uvodni stihovi, istodobno su i koraci onih doskora mrtvih, i brecaju kao klatno u drobu zvona u kampanelu:

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

HUMANISTIČKO SLOBODARSTVO
A onda stavlja riječ pod riječ, naglašavajući pad u jamu: Svaka/ ide/ svome/ grobu. Pa zatim ponavlja taj motiv još nekoliko puta. S druge strane, aliteracijama među riječima potiče i pojačava i dodatnu jezu: Vijavica. Vjetar vije./ Čovjeka ni vuka nije. Dojam je sablasan, i hladan, poput flaute kad svira u donjem registru…
Uglavnom, široki su rasponi koje je Kaštelan zapasao u ovoj čudesnoj knjizi. Pjesma Jezero na Zelengori posebno je mjesto i u njegovom opusu i u korpusu nacionalne nam literature. S malo bi se gorke ironije moglo reći kako je više revolucionarnoga, bukačkoga bunta kod Kaštelana bilo u inicijalnoj zbirci Crveni konj negoli – različito od njegovih suboraca i supjesnika partizana – po svršetku rata. Dok su drugi tamburali i bubnjali, udarali u sva zvona i naglas, on je, u nekoj svojoj više tišini, radije kačkao pletivo tragičarskog žalopojstva i tkao pletivo humanističkoga slobodarstva. Svim se sredstvima, a najviše tako da ih ne bude i da ih nema, Kaštelan starao da instrumenti operacije budu što manje vidljivi i da friži što ih oni nužno čine ostave što manji trag…
Jure Kaštelan bio je totalni Mediteranac, koji se nadahnjivao grčkom filozofijom i širokom paletom romanističke poezije, gotovo podjednako i španjolske i francuske i talijanske. Prevodio je (i s ruskog, Ljermontova), a boravak u Parizu sigurno je pridonio i još većoj razvedenosti njegovog umjetničkoga habitusa što nije stao samo u kroj književnosti, nego je imao i izraziti rafirman prema likovnoj, navlaš slikarskoj dionici. Erudiciju je upotpunjavao i razumijevanjem prema klasičnoj glazbi, što je demonstrirao u svojim feljtonsko-esejističkim medaljonima objavljivanima u kultnom `Vjesniku u srijedu`. Malo je i muzičkih pisaca danas koji se sjećaju proslavljenoga našeg violinističkog virtuoza Zlatka Balokovića, a o Franji Šnajderu, graditelju violina s dijademom svjetske priznatosti, da se i ne govori. Kaštelan je, naravno, i o njima pisao.
I, svemu je ovome jedan mali Zakučac u Dalmaciji bio okidač: sve su one Kaštelanove helenističko-romanske protege i panslavenski afiniteti stali u čašu Cetine nedaleko od rodne postelje, potvrđujući time aksiom kako se velikim pjesnikom i velikim umjetnikom – i, velikim čovjekom! – može postati, i biti, jedino podrazumijevajući duboku ukorijenjenost u svoju ishodišnu točku, u svoj prostor, u svoje gnijezdo iz kojega se odleti u život i svijet, u maštu i san.

KC