pregleda

Slobodan Marković - SEDEFASTE DVERI (1966)


Cena:
1.990 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (3851)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 7893

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1966
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Retrko u ponudi, odlično očuvano!

Edicija „Albatros“, kolo 5, knjiga 1, urednik Stevan Raičković

Autor - osoba Marković, Slobodan, 1928-1990 = Marković, Slobodan, 1928-1990
Naslov Sedefaste dveri / Slobodan Marković
Vrsta građe poezija
Jezik srpski
Godina 1966
Izdavanje i proizvodnja Beograd : Prosveta, 1966 (Beograd : Prosveta)
Fizički opis 88 str. : ilustr. ; 19 cm
Zbirka Albatros. ǂkolo ǂ5 ; 1
Napomene Beleška o pesniku / L. M.: str. [89].


SLOBODAN MARKOVIĆ LIBERO
(Skoplje 26. 10. 1928 – Beograd, 30. 1. 1990)


Slobodan Marković, književnik, pesnik, novinar i slikar, pseudonim Libero Markoni, rođen je 26. oktobra 1928. u Skoplju gde mu se otac nalazio na dužnosti oficira vojske Kraljevine Jugoslavije. Rano detinjstvo proveo u Peći, zatim živeo u Beogradu do kraja života. Umro je u Beogradu 30. januara 1990.

Objavio je preko 60 knjiga u kojima su zastupljene sve književne forme: poezija (32), proza (9), drama (5), putopisi (3), filmski senario (1), TV scenario (2), reportaže (4), prepevi (12), antologije (2), kulinarstvo (1), eseji, (1), brojni predgovori, pogovori i dr.

Prvu zbirku pesama `Posle snegova` objavio je 1949, a poslednju `Južni bulevar`, 1990. Svoja dela objavljivao je kod izdavača širom nekadašnje Jugoslavije. Dela su mu prevođena na mnoge svetske jezike.

Bavio se prevodilačkim radom i objavio brojne prepeve velikih ruskih pesnika, posebno Sergeja Jesenjina.

Pisao je i zapažene knjige iz oblasti kulinarstva.

Izbori iz njegove poezije i proznih tekstova objavljeni su u jugoslovenskim antologijama, a njegova dela ostavila su veliki odjek u kritikama, objavljenim u knjigama, časopisima, listovima i dnevnoj štampi širom Jugoslavije. Pojedinim svojim delima inspirisao je druge umetnike, kompozitore, koji su pisali muziku na njegove tekstove. Slikari i vajari izradili su njegove portrete, slike, crteže i karikature.

Uporedno s književnim delom stvarao je novinarsko delo, a takođe i slikarsko. Radio je preko četiri decenije u novinarstvu, počev od 1947. godine. Sarađivao je u više od 160 naslova listova i časopisa širom nekadašnje Jugoslavije. Radio je u nekoliko beogradskih listova i časopisa: `Mladost`, `Omladina`, `Naš vesnik`, u kojima je bio urednik kulturne rubrike, najduže u listu `Borba` gde je objavljivao reportaže, putopise, feljtone i dr. Imao je svoje rubrike koje je sam uspostavljao i kreirao, koje su mu donele popularnost i novinarsku slavu: `Kopači zlata`, `Saputnici`, Putopisi, `Beograd ovih dana`, `Čuburska opservatorija` i dr.

Svoje novinarsko i literarno delo ilustrovao je svojim crtežima, a često i dela drugih pisaca. Objavio je veliki broj ilustracija u dnevnoj i periodičnoj štampi. Iza sebe ostavio je veliki broj crteža i slika.

Za umetničko delo nagrađivan je mnogim nagradama među kojima se nalaze: Sedmojulska nagrada za životno delo, `Zmajeva nagrada` za poeziju, `Svetozar Marković` za novinarstvo, `Milena Pavlović-Barili` za slikarstvo i dr. Dobitnik je niza priznanja, plaketa i povelja među kojima su: dve Plakete Skupstine grada Beograda, Srebrna plaketa Udruženja novinara Srbije, Zlatna plaketa lista `Borba` i dr. Odlikovan je visokim odlikovanjima: Orden rada I reda, Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom i Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom.

Bio je član, Udruženja književnika Srbije, Saveza književnika Jugoslavije, Udruženja novinara Srbije, Saveza novinara Jugoslavije i Udruženja likovnih umetnika primenjene umetnosti Srbije.

Obilazio je mnoge države sveta i o njim pisao brojne reportaže koje su mu donele priznanja. Među prvima obišao je Svetu goru i za seriju reporta iz Hilandara prvi dobio uglednu novinarsku nagradu. Hodočastio je po čitavom jugoslovenskom prostoru, najviše po manastirima, posebno na Kosovu i Metohiji.

Beogradu je posvetio mnoge pesme i posebno zbirku pesama `Beograd progoreo ružama`, u izdanju Narodna knjiga, 1974.

Najveći deo života proživeo je na Čuburi, delu Beograda koji je ovekovečio u svojim pesmama, reportažama, slikama i crtežima, gde je za života postao legenda.

Danas na Čuburi njegovo ime nosi prosvetina knjižara i Skver na kraju ulice Maršala Tolbuhina.


Slobodan Marković (alias Libero Markoni) je i činom rođenja bio predodređen za nutrinsku spregu sa kafanom; rodio se, naime, u prostoriji baš iznad ulaza u kafanu `Idadija`. U Ljubljani je načinio prve korake, a detinjstvo i mladost proveo u Peći i Beogradu (na znamenitoj Čuburi).

Iako mu je bilo poznato da je svaka ljubav bez budućnosti, to mu nimalo nije smetalo da ljubavlju piše i diše.

Nije želeo da izvlači korist iz činjenice da je aktivno učestvovao u borbi protiv fašizma.

Sam je napisao uvod u knjigu izabrane poezije `Jednom u gradu ko zna kom`. O sebi i svom shvatanju umetnosti izjasnio se ovako:

`Umetnost je moj život. Nisam se trudio da u svemiru nađem sličnost sa sobom. Znam da sam unikat i da nemam dvojnika. Po svoj prilici, neću ni imati potrebe da ga angažujem`.—

Kao mlad, oduševljavao se Makijavelijem, Bergsonom, Marksom i Napoleonom.

Izvanredno osećao poeziju Jesenjina, i sačinio neke od najboljih prevoda pesama velikog ruskog pesnika na srpski jezik.

Kao gimnazijalac, po ulasku albanskih i italijanskih fašista u Peć 1941. godine, deportovan je u logor u Kavaji. Ali, ko može orlu da sapne krila? Mlađahni Slobodan je uspeo da pobegne iz transporta, da se potom skriva u Peći sve do uspešnog prebacivanja kod majke u Beograd, gde je zatim pohađao Četvrtu mušku gimnaziju, iz koje je 1943/44 odveden u logor u Smederevskoj Palanci (imao je 15 godina, a već logoraš!). Kasnije je nastavio školovanje u Trećoj muškoj gimnaziji, a maturirao je u Drugoj beogradskoj gimnaziji 1948. godine. Studirao je jugoslovensku književnost pri Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Od navedenih 60 i više knjiga, trideset dve su zbirke pesama; Libero je pisao i prepeve, putopise, reportaže, kraću prozu, drame, scenarija, priređivao antologije... Navešću samo neke naslove njegovih knjiga poezije: Posle snegova, Svirač u lišću, Mornar na konju, Pijanci idu dijagonalno, Sedam ponoćnih kazivanja u ključaonicu, Vedri utopljenik, Tri čokota stihova, Crni cvet, Ikra, Umiljati apostol, Posetilac tamnog čela, Tamni banket, Ukleta pesnikova noćna knjiga, Eleonora žena Kilimandžaro, Jednom u gradu ko zna kom (štampana povodom 50 godina od pesnikovog rođenja i 35 godina književnog rada), Čubura među golubovima (Liberova poezija i crteži) ... Poslednja, Južni bulevar, objavljena je posle njegove smrti, a priredila ju je njegova Ksenija (supruga i verni pratilac).

Libero je disao Jesenjinom. O tome svedoče i njegovi prepevi pesama velikog ruskog pesnika u knjigama Ko je ljubio taj ne ljubi više i Rastaćemo se uz smešak nas dvoje.

Svetski putnik koji je, po vlastitim rečima, `oplovio četrnaest mora`, nalazio je duševno smirenje i duhovno vozdizanje u metohijskim
manastirima.

Sudbina je htela da, osim životnih trenutaka, sa Milošem Crnjanskim podeli i večni mir. Istoga dana su rođeni Libero i Miloš, 26. oktobra; Libero je bio taj koji se, u vreme hajke na Crnjanskog i bacanja anateme na ličnost ovog izuzetnog pisca, usudio da objavi poemu `Stražilovo` (kao urednik u nedeljniku `Naš vesnik`); po dolasku Crnjanskog u Beograd, živeli su u istom kraju i povremeno se družili. Sada su u istoj grobnici, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Ksenija Šukuljević-Marković, Liberova supruga, muzejski savetnik po zvanju, priredila je dve knjige poezije svoga Slobodana: Južni bulevar (objavljena posle njegove smrti) i Zapiši to, Libero. Mnogo je dala od sebe i u pripremi knjige Liberovih pesama i crteža Čubura među golubovima.


* * *

`Krugu prvih posleratnih pesnika pripada i Slobodan Marković (1928), sličan svojim vršnjacima, ali svestraniji i istrajniji u svojim pesničkim težnjama, boem, sledbenik Rake Drainca, srpski Jesenjin, `tužni pesnik malih stvari... i velikih pijanstava, romantičnih uzleta i begova, velikih jadikovki`. Starinskom melodijom, pomalo setnom, nostalgičnom, jednostavnim i spontanim izrazom, koji se povremeno teško opire padanju u banalnost i sentimentalnost, on je izrazio nemir pesnika u modernom svetu, njegovu raspolućenost između žudnje za punoćom života i bolne praznine nastale iz osećanja vlastite otuđenosti i napuštenosti u svetu.`

Jovan Deretić Kratka istorija srpske književnosti



Slobodan Marković Libero (1928–1990)

VODENI CVET

Nećemo se naći. Otišla si. Kuda...
Sve što smo hteli negde tiho spava,
a dan nas teši i teši nas trava
u kojoj sunce pravi s cvećem čuda.

Nećemo se naći, a mogli smo sniti
bar još malo o svemu što nije
čak ni na mom stolu gde se ludo pije
u dane tkane od neznanih niti.

Izmislili smo prozor, vazu, pesme, suze.
Na skromnom stolu dnevno malu juhu,
a sad već eto i to nam se uze,
pa smo k`o ptice blage u vazduhu.

Gle, žive ptice, žive snovi, šume,
livade male što u oko stanu...
Zvezde što gasnu i zvezde što planu
i pođu putem u tebe i u me.

Nećemo se naći, ali nešto ide
pored nas tako nejasno, bez tela
i sve je samo pustoš, magla bela,
kojoj se nigde oaze ne vide.

Ja pijem, ali ne zbog rasnog sveta...
Ja pevam glasno. Grožđe ljubim. Gorim.
Ja se tugo stara neumorno borim,
a dani teku, jeseni i leta.


SMRT

Ulazi smrt. Njen hod je kao hod ljubavi.
Ne čuje se i ne vidi se, tek
lice porumeni. Potamne ogledala.
Kane u predsoblju kap. To je slutnja
nekoga koji žali.
Ulazi smrt plava kao vetar s večeri
onda još kad smo nestajali iza šume,
onda još, davno, pre deset godina i
ko zna koliko dana.
Ulazi smrt da reši sve što je nerešivo.
Ona se okupana uvlači i leže u postelju.
Ja osuđen na nju kao na poslednju ljubavnicu
skidam mirno svoje iznošeno odelo
i kao da ću ga još kad obući
slažem ga preko stolice
na kojoj sam sedeo i mislio na život.
Onda se uvaljam u prekrivač
čiji su krajevi iskrzani. Pomislim
na dužnosti kojih se i neću dotaći
i onda se onesvešćujem i ne sluteći
da ja to poslednji put spavam.
Tražim ruku koja je bila prisutna,
ali ruke nema. Pogledam u prozor,
u krov susedne kuće, i slučajno
u jednu zabačenu zvezdu, ali,
nikog nema.
Prolaznici najkasniji, umorni od bdenja
zavide pod mojim prozorom mome snu,
ali sutra zahvaljuju danu
kad na povratku ugledaju posmrtnicu pod prozorom
sa crnim, masnim slovima i imenima
potpisanih rođaka,
koji me najsrdačnije ispraćaju.
Rođaci, koji su te noći
poumirali u meni svi do jednog
i koje će smrt zateći isto tako
i posle kojih ja neću biti ožalošćen.

MG40 (K)


Predmet: 71797021
Retrko u ponudi, odlično očuvano!

Edicija „Albatros“, kolo 5, knjiga 1, urednik Stevan Raičković

Autor - osoba Marković, Slobodan, 1928-1990 = Marković, Slobodan, 1928-1990
Naslov Sedefaste dveri / Slobodan Marković
Vrsta građe poezija
Jezik srpski
Godina 1966
Izdavanje i proizvodnja Beograd : Prosveta, 1966 (Beograd : Prosveta)
Fizički opis 88 str. : ilustr. ; 19 cm
Zbirka Albatros. ǂkolo ǂ5 ; 1
Napomene Beleška o pesniku / L. M.: str. [89].


SLOBODAN MARKOVIĆ LIBERO
(Skoplje 26. 10. 1928 – Beograd, 30. 1. 1990)


Slobodan Marković, književnik, pesnik, novinar i slikar, pseudonim Libero Markoni, rođen je 26. oktobra 1928. u Skoplju gde mu se otac nalazio na dužnosti oficira vojske Kraljevine Jugoslavije. Rano detinjstvo proveo u Peći, zatim živeo u Beogradu do kraja života. Umro je u Beogradu 30. januara 1990.

Objavio je preko 60 knjiga u kojima su zastupljene sve književne forme: poezija (32), proza (9), drama (5), putopisi (3), filmski senario (1), TV scenario (2), reportaže (4), prepevi (12), antologije (2), kulinarstvo (1), eseji, (1), brojni predgovori, pogovori i dr.

Prvu zbirku pesama `Posle snegova` objavio je 1949, a poslednju `Južni bulevar`, 1990. Svoja dela objavljivao je kod izdavača širom nekadašnje Jugoslavije. Dela su mu prevođena na mnoge svetske jezike.

Bavio se prevodilačkim radom i objavio brojne prepeve velikih ruskih pesnika, posebno Sergeja Jesenjina.

Pisao je i zapažene knjige iz oblasti kulinarstva.

Izbori iz njegove poezije i proznih tekstova objavljeni su u jugoslovenskim antologijama, a njegova dela ostavila su veliki odjek u kritikama, objavljenim u knjigama, časopisima, listovima i dnevnoj štampi širom Jugoslavije. Pojedinim svojim delima inspirisao je druge umetnike, kompozitore, koji su pisali muziku na njegove tekstove. Slikari i vajari izradili su njegove portrete, slike, crteže i karikature.

Uporedno s književnim delom stvarao je novinarsko delo, a takođe i slikarsko. Radio je preko četiri decenije u novinarstvu, počev od 1947. godine. Sarađivao je u više od 160 naslova listova i časopisa širom nekadašnje Jugoslavije. Radio je u nekoliko beogradskih listova i časopisa: `Mladost`, `Omladina`, `Naš vesnik`, u kojima je bio urednik kulturne rubrike, najduže u listu `Borba` gde je objavljivao reportaže, putopise, feljtone i dr. Imao je svoje rubrike koje je sam uspostavljao i kreirao, koje su mu donele popularnost i novinarsku slavu: `Kopači zlata`, `Saputnici`, Putopisi, `Beograd ovih dana`, `Čuburska opservatorija` i dr.

Svoje novinarsko i literarno delo ilustrovao je svojim crtežima, a često i dela drugih pisaca. Objavio je veliki broj ilustracija u dnevnoj i periodičnoj štampi. Iza sebe ostavio je veliki broj crteža i slika.

Za umetničko delo nagrađivan je mnogim nagradama među kojima se nalaze: Sedmojulska nagrada za životno delo, `Zmajeva nagrada` za poeziju, `Svetozar Marković` za novinarstvo, `Milena Pavlović-Barili` za slikarstvo i dr. Dobitnik je niza priznanja, plaketa i povelja među kojima su: dve Plakete Skupstine grada Beograda, Srebrna plaketa Udruženja novinara Srbije, Zlatna plaketa lista `Borba` i dr. Odlikovan je visokim odlikovanjima: Orden rada I reda, Orden zasluga za narod sa srebrnom zvezdom i Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom.

Bio je član, Udruženja književnika Srbije, Saveza književnika Jugoslavije, Udruženja novinara Srbije, Saveza novinara Jugoslavije i Udruženja likovnih umetnika primenjene umetnosti Srbije.

Obilazio je mnoge države sveta i o njim pisao brojne reportaže koje su mu donele priznanja. Među prvima obišao je Svetu goru i za seriju reporta iz Hilandara prvi dobio uglednu novinarsku nagradu. Hodočastio je po čitavom jugoslovenskom prostoru, najviše po manastirima, posebno na Kosovu i Metohiji.

Beogradu je posvetio mnoge pesme i posebno zbirku pesama `Beograd progoreo ružama`, u izdanju Narodna knjiga, 1974.

Najveći deo života proživeo je na Čuburi, delu Beograda koji je ovekovečio u svojim pesmama, reportažama, slikama i crtežima, gde je za života postao legenda.

Danas na Čuburi njegovo ime nosi prosvetina knjižara i Skver na kraju ulice Maršala Tolbuhina.


Slobodan Marković (alias Libero Markoni) je i činom rođenja bio predodređen za nutrinsku spregu sa kafanom; rodio se, naime, u prostoriji baš iznad ulaza u kafanu `Idadija`. U Ljubljani je načinio prve korake, a detinjstvo i mladost proveo u Peći i Beogradu (na znamenitoj Čuburi).

Iako mu je bilo poznato da je svaka ljubav bez budućnosti, to mu nimalo nije smetalo da ljubavlju piše i diše.

Nije želeo da izvlači korist iz činjenice da je aktivno učestvovao u borbi protiv fašizma.

Sam je napisao uvod u knjigu izabrane poezije `Jednom u gradu ko zna kom`. O sebi i svom shvatanju umetnosti izjasnio se ovako:

`Umetnost je moj život. Nisam se trudio da u svemiru nađem sličnost sa sobom. Znam da sam unikat i da nemam dvojnika. Po svoj prilici, neću ni imati potrebe da ga angažujem`.—

Kao mlad, oduševljavao se Makijavelijem, Bergsonom, Marksom i Napoleonom.

Izvanredno osećao poeziju Jesenjina, i sačinio neke od najboljih prevoda pesama velikog ruskog pesnika na srpski jezik.

Kao gimnazijalac, po ulasku albanskih i italijanskih fašista u Peć 1941. godine, deportovan je u logor u Kavaji. Ali, ko može orlu da sapne krila? Mlađahni Slobodan je uspeo da pobegne iz transporta, da se potom skriva u Peći sve do uspešnog prebacivanja kod majke u Beograd, gde je zatim pohađao Četvrtu mušku gimnaziju, iz koje je 1943/44 odveden u logor u Smederevskoj Palanci (imao je 15 godina, a već logoraš!). Kasnije je nastavio školovanje u Trećoj muškoj gimnaziji, a maturirao je u Drugoj beogradskoj gimnaziji 1948. godine. Studirao je jugoslovensku književnost pri Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Od navedenih 60 i više knjiga, trideset dve su zbirke pesama; Libero je pisao i prepeve, putopise, reportaže, kraću prozu, drame, scenarija, priređivao antologije... Navešću samo neke naslove njegovih knjiga poezije: Posle snegova, Svirač u lišću, Mornar na konju, Pijanci idu dijagonalno, Sedam ponoćnih kazivanja u ključaonicu, Vedri utopljenik, Tri čokota stihova, Crni cvet, Ikra, Umiljati apostol, Posetilac tamnog čela, Tamni banket, Ukleta pesnikova noćna knjiga, Eleonora žena Kilimandžaro, Jednom u gradu ko zna kom (štampana povodom 50 godina od pesnikovog rođenja i 35 godina književnog rada), Čubura među golubovima (Liberova poezija i crteži) ... Poslednja, Južni bulevar, objavljena je posle njegove smrti, a priredila ju je njegova Ksenija (supruga i verni pratilac).

Libero je disao Jesenjinom. O tome svedoče i njegovi prepevi pesama velikog ruskog pesnika u knjigama Ko je ljubio taj ne ljubi više i Rastaćemo se uz smešak nas dvoje.

Svetski putnik koji je, po vlastitim rečima, `oplovio četrnaest mora`, nalazio je duševno smirenje i duhovno vozdizanje u metohijskim
manastirima.

Sudbina je htela da, osim životnih trenutaka, sa Milošem Crnjanskim podeli i večni mir. Istoga dana su rođeni Libero i Miloš, 26. oktobra; Libero je bio taj koji se, u vreme hajke na Crnjanskog i bacanja anateme na ličnost ovog izuzetnog pisca, usudio da objavi poemu `Stražilovo` (kao urednik u nedeljniku `Naš vesnik`); po dolasku Crnjanskog u Beograd, živeli su u istom kraju i povremeno se družili. Sada su u istoj grobnici, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Ksenija Šukuljević-Marković, Liberova supruga, muzejski savetnik po zvanju, priredila je dve knjige poezije svoga Slobodana: Južni bulevar (objavljena posle njegove smrti) i Zapiši to, Libero. Mnogo je dala od sebe i u pripremi knjige Liberovih pesama i crteža Čubura među golubovima.


* * *

`Krugu prvih posleratnih pesnika pripada i Slobodan Marković (1928), sličan svojim vršnjacima, ali svestraniji i istrajniji u svojim pesničkim težnjama, boem, sledbenik Rake Drainca, srpski Jesenjin, `tužni pesnik malih stvari... i velikih pijanstava, romantičnih uzleta i begova, velikih jadikovki`. Starinskom melodijom, pomalo setnom, nostalgičnom, jednostavnim i spontanim izrazom, koji se povremeno teško opire padanju u banalnost i sentimentalnost, on je izrazio nemir pesnika u modernom svetu, njegovu raspolućenost između žudnje za punoćom života i bolne praznine nastale iz osećanja vlastite otuđenosti i napuštenosti u svetu.`

Jovan Deretić Kratka istorija srpske književnosti



Slobodan Marković Libero (1928–1990)

VODENI CVET

Nećemo se naći. Otišla si. Kuda...
Sve što smo hteli negde tiho spava,
a dan nas teši i teši nas trava
u kojoj sunce pravi s cvećem čuda.

Nećemo se naći, a mogli smo sniti
bar još malo o svemu što nije
čak ni na mom stolu gde se ludo pije
u dane tkane od neznanih niti.

Izmislili smo prozor, vazu, pesme, suze.
Na skromnom stolu dnevno malu juhu,
a sad već eto i to nam se uze,
pa smo k`o ptice blage u vazduhu.

Gle, žive ptice, žive snovi, šume,
livade male što u oko stanu...
Zvezde što gasnu i zvezde što planu
i pođu putem u tebe i u me.

Nećemo se naći, ali nešto ide
pored nas tako nejasno, bez tela
i sve je samo pustoš, magla bela,
kojoj se nigde oaze ne vide.

Ja pijem, ali ne zbog rasnog sveta...
Ja pevam glasno. Grožđe ljubim. Gorim.
Ja se tugo stara neumorno borim,
a dani teku, jeseni i leta.


SMRT

Ulazi smrt. Njen hod je kao hod ljubavi.
Ne čuje se i ne vidi se, tek
lice porumeni. Potamne ogledala.
Kane u predsoblju kap. To je slutnja
nekoga koji žali.
Ulazi smrt plava kao vetar s večeri
onda još kad smo nestajali iza šume,
onda još, davno, pre deset godina i
ko zna koliko dana.
Ulazi smrt da reši sve što je nerešivo.
Ona se okupana uvlači i leže u postelju.
Ja osuđen na nju kao na poslednju ljubavnicu
skidam mirno svoje iznošeno odelo
i kao da ću ga još kad obući
slažem ga preko stolice
na kojoj sam sedeo i mislio na život.
Onda se uvaljam u prekrivač
čiji su krajevi iskrzani. Pomislim
na dužnosti kojih se i neću dotaći
i onda se onesvešćujem i ne sluteći
da ja to poslednji put spavam.
Tražim ruku koja je bila prisutna,
ali ruke nema. Pogledam u prozor,
u krov susedne kuće, i slučajno
u jednu zabačenu zvezdu, ali,
nikog nema.
Prolaznici najkasniji, umorni od bdenja
zavide pod mojim prozorom mome snu,
ali sutra zahvaljuju danu
kad na povratku ugledaju posmrtnicu pod prozorom
sa crnim, masnim slovima i imenima
potpisanih rođaka,
koji me najsrdačnije ispraćaju.
Rođaci, koji su te noći
poumirali u meni svi do jednog
i koje će smrt zateći isto tako
i posle kojih ja neću biti ožalošćen.

MG40 (K)
71797021 Slobodan Marković - SEDEFASTE DVERI (1966)

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.