ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 297
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

ANDRÉ FRÉNAUD [ANDRE FRENO] (1907-1893)

Rođen je u Montceau-les-Mines (Monso-le-Min) i nakon srednje škole u Dižonu studira filozofiju i pravo u Parizu. Radio je kao lektor francuskog na Univerzitetu u Lvovu (u to vrijeme u Poljskoj), putovao u Rusiju, Španiju i Italiju. U državnu administraciju je ušao 1937. i napustio je tek 1967. Mobiliziran je 1939. i proveo je dvije godine u zarobljeništvu u Brandeburgu, odakle je oslobođen i poslan u Francusku s lažnim dokumentima. Počeo je pisati 1938. i pjesme mu izlaze pod pseudonimom `Benjamin Phelisse` u tajnim izdanjima Pokreta otpora koje uređuje Paul Éluard, posebno u Časti pjesnika, a aktivno sarađuje i u časopisu Poruke Jeana Lescurea. Zbirke će mu poslije redovno obavljivati Gallimard, kao i razgovore s Bernardom Pingaudom o poeziji i poetskom stvaranju uopće. Veliku nagradu za poeziju Francuske akademije dobio je 1973, a Veliku nacionalnu nagradu za poeziju 1985. Održavaće trajne prijateljske veze sa slikarima Raoulom Ubacom i Jeanom Bazièreom, kojima će pisati predgovore za izložbe.

​Iako je savremenik nadrealista, ne gubi se u ispraznim pokušajima mijenjanja stvarnosti koji okreću leđa svijetu. Mogao bi se opisati kao mistik, ali njegov misticizam je misticizam prisustva u svijetu. On traži `zajedničko prisustvo`, pjeva tajne jednostavnih stvari, kao npr. u Seljacima, 1951. i bića koja ne potresaju ni oholost ni ludilo, ljepotu radova koji jednostavno treba da budu obavljeni. On želi da sačuva veze sa zemljom, makar to bilo i kidajući ih, radije nego da se skriva u vještom baratanju jezikom, u lažnoj sigurnosti apstraktnih sazviježđa. U tom povratku traži `više stvarnosti`, ali je bliži Jouveu ili Bonnefoyu nego Guillevicu ili Follainu, čiji mu je materijalizam stran jer želi da se ukorijeni u svakodnevnici kako bi dostigao onostrano. Naslovi Tri kralja (1943), Nema raja (1962), Sveto lice (1968), Vještica iz Rima (1973) ne upućuju na mistifikacije nekakvog utjelovljenog boga nego više na putovanje s kratkotrajnim zastojima (Zaustavljanje na livadi, 1966) koje ne vodi ni u kakvu luku. Njegov lirizam je raskid s lirizmom iz nepovjerenja prema retorici, ali blista sjajem razbijenih slika. Knjiga razgovora koje je vodio s Bernardom Pingaudom Notre inhabilité fatale (1979) aludira ne samo na neovlaštenost nego više na etimološki smisao riječi, to jest na našu sudbonosnu nesposobnost i nespretnost, a pjesnikovu uznemirenu mirnoću nalazimo i u Cijelom izvoru (1952), koji ga smješta u samo središte savremenih poetskih traganja.
Photo

PJESME:

14 JUILLET
14. JULI

​UNE FUMÉE
DIM

​ÉPITAPHE
EPITAF

ÉPITAPHE (Quand je remettrai mon ardoise au néant...)
​EPITAF (Kad svoju pločicu s dugom predam ništavilu...)

​VOICI L`HOMME
EVO ČOVJEKA

GARE DE L`EST
ISTOČNA STANICA

​MAISON À VENDRE
KUĆA NA PRODAJU

​DANS L`ARBRE TÉNÉBREUX
NA MRAČNOM STABLU

L’IRRUPTION DES MOTS
PROVALA RIJEČI

CAMPAGNE
SELO

LES ROIS MAGES
TRI KRALJA

REFUGE
UTOČIŠTE

Andre Freno


Poezija xx veka