Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Vojislav Sekelj SAD ZNADEŠ SVE / avangarda / neoavangarda / vizuelna poezija


1979.


Nakon kratke i teške bolesti, u 72. godini, u četvrtak, 4. svibnja, u Subotici je preminuo poznati hrvatski književnik, publicist i kulturni djelatnik iz Vojvodine Vojislav Sekelj.
Rođen je u Subotici 20. travnja 1946. U rodnom gradu je završio osnovnu, srednju te Višu tehničku školu, smjer elektrotehnika. Najveći dio radnog vijeka proveo je kao srednjoškolski profesor u subotičkoj Tehničkoj školi, u kojoj je jedno vrijeme bio ravnateljem. Zbog očitovane angažiranosti u hrvatskoj zajednici od početaka demokratizacije srbijanskog društva koncem 80-ih godina XX. stoljeća te napisa koje je objelodanjivao u tiskovinama (prije svega u Glasu ravnice i Žigu), u kojima je branio prava hrvatske zajednice na dostojanstven život i pozitivno priznanje, gubi uposlenje. Od 2002. bio je član uredništva časopisa Matice hrvatske iz Subotice Klasje naših ravni, a od 2008. urednik glasila Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Glasa ravnice. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine.
Jedan je od najčitanijih pisaca u Vojvodini na hrvatskom jeziku na kojem piše od početka. Pisao je pjesme, romane, eseje, poetske drame, književnu kritiku i publicistička djela. Prvi njegovi radovi bili su objavljeni u časopisu Čik 1964., a u ediciji Osvit časopisa Rukovet iz Subotice objavljena mu je 1972. prva zbirka pjesama Djetinjstvo. U svojim pjesmama ima suvremeni, moderni pjesnički izraz i oblik, a tematski su vezane uz idejne motive i vrijednosne zasade egzistencijalizma. Jedan je od utemeljivača, kasnije cijeloga pokreta, pisanja pjesama na novoštokavskoj bunjevačkoj ikavici, koja mu je katkada sofisticirana do virtualnosti.
Zbog antihrvatske histerije u vrijeme nakon Hrvatskog proljeća od strane lokalnih čelnika Saveza komunista dano mu je do znanja da su njegove pjesme nepoželjne u subotičkom časopisu Rukovet, što ga je primoralo da objavljuje u drugim sredinama. Na preporuku književnika Petka Vojnića Purčara okrenuo se pisanju književne kritike, koju je objavljivao u novosadskom časopisu Polja, zagrebačkom Oko, sarajevskom Izraz, beogradskom Književnost. Manji dio njih objavio je u knjizi 23 kritike. U svom je drugome romanu Uzmi dodaj, po vlastitim riječima, pokušao iskazati tjeskobe domaćeg čovjeka nastale uslijed teških ratnih godina 1990-ih. Krešimir Nemec ga je uvrstio u antologiju hrvatskog romana 1945. – 2000. Djela su mu prevedena na mađarski, njemački, slovački, slovenski, makedonski, albanski, rumunjski, francuski i engleski.
Sekelj se okušao 1990-ih i u novinarstvu. Bio je prvi dopisnik Hine i Hrvatskog radija iz Subotice (1990.-92.), zatim redoviti kolumnist i, kratko vrijeme, ravnatelj Glasa ravnice, a nakon razilaženja s vodstvom DSHV-a i s dijelom suradnika, pokrenuo je i uređivao dvotjednik Žig, uspješno promičući novinarstvo na hrvatskom jeziku. Žig je izlazio 5 godina, a onda je zbog novčanih poteškoća prestao izlaziti. Unatoč tome, postojanje Žiga utrlo je put inim vojvođanskim medijima na hrvatskom jeziku. Kasnije, nakon promjena, ponovno je od 2008. uređivao Glas ravnice.
Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić 7. listopada 2009. dodijelio mu je odličje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskoga naroda u Srbiji. Knjiga polemičkih i publicističkih spisa Kako se branilo dostojanstvo dobila je nagradu Emerik Pavić za najbolju knjigu na hrvatskom u Srbiji u 2011. godini koju dodjeljuje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Iste je godine dobio nagradu za životno djelo na području književnosti Balint Vujkov Dida Hrvatske čitaonice. Nagradu Dr. Ferenc Bodrogvári grada Subotice dobio je 2006. godine. Dobitnik je i priznanja Ban Josip Jelačić za dugogodišnje društveno djelovanje u očuvanju i razvoju nacionalnog identiteta Hrvata u Vojvodini 2015., koju do-djeljuje Hrvatsko nacionalno vijeće.
Djela: Djetinjstvo, pjesme, 1972.; Sad znadeš sve, pjesme, 1979.; Daleka zvona, roman, 1983.; Poljubac izdaje, pjesme, 1988.; 23 kritike, književna kritika, 1988.; Rič fali, pjesme na ikavici, 1991., (reizdana 1993. i 2003.); Uzmi dodaj, roman, 2002.; U izmučenim riječima, pjesme, 2005., (reizdana 2008.); MMV, Subotica, 2005.; Kako se branilo dostojanstvo, polemički spisi, 2011.; Životopis jedne sjene, pjesme, 2013.
Smrću Vojislava Sekelja hrvatska zajednica u Vojvodini izgubila je jednu od najautentičnijih osobnosti, lirika neponovljivih izričaja, beskompromisnog borca za dostojanstvo Hrvata i neformalnog učitelja mlađih naraštaja hrvatskih književnika u Vojvodini.
Komemoracija povodom smrti Vojislava Sekelja održana je u petak, 5. svibnja, u Hrvatskom nacionalnom vijeću u Subotici. Spomen na ovog velikana pisane riječi organizirali su zajednički HNV i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Sekeljev sprovod održan je istoga dana na Kerskom groblju u Subotici.

Kako se brani dostojanstvo – uzoriti slučaj Vojislava Sekelja

Hrvatski književnik iz Subotice Vojislav Sekelj pamtit će se kao jedna od najrenomiranijih, najzanimljivijih i najintrigantnijih osoba hrvatske književne scene u Vojvodini s konca XX. i početka XXI. stoljeća. Osim što se, i više nego uspješno, okušao u gotovo svim književnim vrstama – objavio je više od deset vrijednih knjiga pjesama, romana, eseja i književnih kritika, ušavši s pjesmama i proznim djelima u brojne antologije – ujedno je bio i javno angažirani intelektualac: odvažno je, naime, znao dodatno šiljiti svoje oštro pero i spram događaja i pojava iz društvene zbilje, napose o onima prijepornima i devijantnima. Te su ga i takve aktivnosti onda odredile da postane posve raritetna pojava među piscima subotičkoga književnog kruga, napose u dijelu ovdašnjih hrvatskih spisatelja.
Vojislav Sekelj se, naime, u svojim vrsnim novinskim napisima i u hrabrom javnom djelovanju, osobito nakon 1990. i svakovrsnoga kraha normalnosti, što je vrhunilo u širenju karcinoma mržnje u njegovom neposrednom okruženju i ludilima rata u nedalekom susjedstvu, dosljedno zalagao protiv rata među narodima i mržnje među ljudima te branio dostojanstvo svakog čovjeka, a posebice onih slabih, nemoćnih, obespravljenih…, riječju žrtava, među kojima su uvelike bili i ovdašnji Hrvati. Borio se tih godina Sekelj tintom i perom protiv organiziranih prijevara i krađa iza kojih je stajala država sama, velikih obećanja malih ljudi koji su sluđivali puk, gnusnih laži i krivotvorenja svakih vrsta koje su razarale svaku pristojnost i dostojanstvo, protiv nanošenja nepravdi ne samo iz nehata već i onih iz najboljih namjera, u povijesti rijetko viđenih zloporaba društvenih i javnih institucija i ustanova, koje su na koncu uništile većinu prerogativa država u kojima živimo…
Nije se u to vrijeme, drugim riječima, Sekelj mirio s kolapsom u krvi društva i raspada u gnoju mržnje države pred njegovim očima, što se događalo na štetu velike većine njegovih sugrađana i na još veću njegovih sunarodnjaka, već je, tomu suprotno, odlučno i kontinuirano promicao ideje slobodnog, demokratskoga društva; odvažno je svjedočio kako se u javnosti odgovorno treba govoriti, hrabro je i bez upita za cijenu dekonstruirao anomalije pred nama, bio brana, od razuma udaljenih, dakle, sumanutih inicijativa i programa; nije se ustezao spremati ni u vlastitome dvorištu ono što nije valjalo... Na taj je način pokazivao, uz pozivanje na brojne europske književne i intelektualne vedete, kao što su Albert Camus ili Jean Paul Sartre, kako se uspostavlja u javnom djelovanju intelektualca moralna vertikala u vremena nenaklonjena čovjeku, davši i tako još jednom odlučni prinos deprovincijalizaciji subotičke javne scene. S tim i takvim nalozima vlastita svjetonazora odlučno je utjecao i na dio svojih mlađih kolega i prijatelja te tako postao teško ponovljivi neformalni odgajatelj jednog dijela hrvatskih intelektualaca u Subotici.
Naravno, za tako što je trebalo, napose u to vrijeme, imati hrabrosti – moralo se stajati nasuprot brojnih i snažnih, a nehumanih struja i procesa. Prisjetimo se i ovoga puta samo svih onih neprilika u Subotici u prvoj polovici 90-ih godina XX. stoljeća: svakovrsnih posrnuća čovjeka, padova u bijedu neljudskoga, političkoga rasapa i zamešateljstva generiranog izvan Subotice i dobrano primljenih kod jednog broja elite i puka te krvavih ratova u nedalekom okruženju, kada su ljudski životi bili na niskoj cijeni. Napose su ovdašnji Hrvati bili objekti s kojima se manipuliralo, o kojima se krivo i tendenciozno pisalo, koje je bilo gotovo in mrziti i osporavati, koji su bili negativno instrumentalizirani, sustavno strašeni, mobilizirani u nekoliko navrata, često diskriminirani, spram kojih je činjeno i nasilje… Riječju, imali su status viševrsnih neprijatelja u društvu, na što Vojislav Sekelj nije, za razliku od mnogih drugih, pristajao, postajući tako, dakako svjesno, žrtvom ne samo kada je u pitanju moguće nerazumijevanje nego i gubitak brojnih, za život važnih, preduvjeta, kao što je uposlenje. No, kada je u pitanju bila obrana dostojanstva poniženih i uniženih, Sekelja nije interesirala cijena koju će platiti, jer mu je obrana ljudskoga dostojanstva bila daleko važnija. I u tomu mu nije bilo ravnoga…
Čovjek, pa makar bio on i književnik, najvažnija je neknjiževna ali ljudska pouka uzoritoga slučaja Sekelj, mora djelovati i biti određivan iz okvira humanističkih vrednota hic et nunc – ovdje i sada – a ne boraviti samodovoljan u nekakvom vlastitom imaginariju, živeći slijep mimo svijeta, dotičući samo ono što ne određuju sile i osovine vlasti. Na taj je način, naime, Sekelj onda strčao od većine svojih generacijskih kolega književnika u Subotici, koji su najčešće pero u tintu umakali uz, dakako sitnotaktičarsko, uračunavanje očekivanja onih koji imaju moć. Naravno, to je bila posljedica i njihova istovrsnoga djelovanja u javnosti – ne ići uz vodu vladajućih i moćnih matica, biti u barci njihovih izbora, jedra okretati spram vjetra što su ga puhali, raditi tako da se nitko od vladajućih ne naljuti, pisati onako da se svidi moćnima... Ili, pak, stameno šutjeti!
No, nama je sada, dakako iz posve drugih razloga, šutjeti. Šutjeti isto stameno, razmišljati o veličajima Vojislava Sekelja i nastojati da isti ne okopne. Ne toliko i ne samo Vojislava Sekelja radi nego i nas samih i naše budućnosti.
Tomislav Žigmanov

Vojo, duh slobodne misli

Muk... suze... i rakija za dušu.
Valjda je to i najprirodnija reakcija prijatelja na vijest o smrti Vojislava Sekelja.
Nakon toga... provala sjećanja.

Sjećanja na Vojinu hrabrost da početkom devedestih krene u susret vihoru i pokuša mu se suprotstaviti glasom logike, razuma i osjećaja za etiku i pravdu. Činio je to Vojo i na stranicama Glasa ravnice, a napose u Žigu, kojega je ‘94. i pokrenuo s ciljem da pokaže kako duh slobodne misli ne može začepiti nijedan vođa čiju veličinu tvori za misao lijena gomila. Svojim tekstovima na stranicama ovog mjesečnika i dvotjednika Sekelj je jednakom oštrinom pronicao u dušu do srži zlog režima kao i do karikatura njegovih lokalnih slugu, ne ustručavajući se pri tomu upustiti se i u verbalni sukob s čelnicima unutar zajednice kojoj je i sam pripadao. Na isto je poticao i svoje suradnike, te je stoga posve prirodno da su na stranicama ovog mjesečnika i dvotjednika svoje mjesto našli i otac Jovan Nikolić i bać Ivan Lešo i Đorđe Balašević i Bartul svirac, ali i Margit Savović ili Mirjana Marković, baš kao što je i normalno da su, pune 23 godine prije usvajanja Deklaracije o zajedničkom jeziku, tekstovi u Žigu bili objavljivani na hrvatskom, srpskom ili bunjevačkoj ikavici, kako je već kojem autoru bilo najlakše izraziti svoju misao.
Naviru tako sjećanja i na Vojin književni opus: na Camusa, Sartrea, Krležu, Vujkova... koji su idejno ili stilski nastavili svoj život u Sekeljevoj poeziji, prozi, esejima ili kritikama. Pa opet, i u tomu je Vojo bio originalan, od sažete i jezgrovite Riči, koja enciklopedijski pokriva mnoštvo pojmova, pa do »kartonske poezije« kao samokritičkog odgovora na pitanje o mjestu koje je knjizi danas sve više namijenjeno.
Kao i djelo mu, jaka je bila i Sekeljeva osobnost. Svoju tjelesnost gotovo je posve podredio duhu iz kog su izvirale matematička inteligencija i artistička otvorenost, za dijalog, analizu i kritiku ponajprije. Pa ipak, čini se kako su i nagrade što ih je za života primio materijalni dokaz da je društvo više cijenilo Vojin duh nego on sam. A možda je na sebi svojstven način i bio u pravu. Postupno se povlačeći iz javnog života, a zahvaljujući debelim naslagama spoznaja da se malo toga u društvu promijenilo na bolje, iz duha Vojislava Sekelja gradativno su, sve više i više navirale Izmučene riječi. Jednako tihe i jake kao i kada se prije više od četvrt stoljeća okrenuo i pošao u susret vihoru, znajući unaprijed i cijenu i ishod. I... možda je upravo stoga Vojino djelo jedan od najsvjetlijih primjera u novijoj povijesti Subotice Kako se branilo dostojanstvo, ali i vječiti poziv Razumu da nema pravo na šutnju kada mu susjedi postanu glupost, primitivizam i zlo.
U to ime, Vojo...




Tags: signalizam majakovski stepenasti stih srecko kosovel matematika matematicke formule u poeziji bosh+bosh slavko matković katalin ladik balint sombati vojislav despotov bora cosic mixed media