Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 65
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Lirski nocni dnevnik
Korice:
Zeljko Marjanovic
Giacomo Scotti (Saviano, Napulj, 1. prosinca 1928.), talijanski i hrvatski književnik, novinar, javni djelatnik. Godine 1947. doselio se u Hrvatsku, gdje je prvo živio u Puli, a zatim se seli u Rijeku. Profesionalno se novinarstvom bavi od 1948., istovremeno se posvećujući književnosti.
Tijekom jugoslavenskog komunizma djelima na talijanskom jeziku `Kragujevac, strijeljani grad` `Tito, čovjek koji je rekao ne Staljinu`, `Tito od seljaka do vođe Trećeg svijeta` i `Ustaše između `fascija` i svastike`. 1967. godine istupio je iz tadašnjeg Društva književnika Hrvatske, jer se nje slagao sa Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i postao članom Udruženja književnika Srbije. Prema Hrvatima više puta pokazao se zlobno prekritičan, a Srbe je doživljavao kao neku vrstu više jugoslavenske rase.[1] Zbog toga su mu dali uređivati časopis Stražilovo kojem je dugo godina bio urednik.
Kao građanin svojih dvaju zavičaja, od 1986. godine Giacomo Scotti živi i stvara između Italije i Hrvatske. Kao pripovjedač, pjesnik i esejist napisao je i objavio na talijanskom i hrvatskom jeziku preko 100 djela (romana, zbirki novela i kratkih proza, pjesničkih knjiga, priča za djecu te eseja iz oblasti etnografije i povijesti). Većina djela mu je prevedena na 12 europskih jezika. Za svoju je bogatu književnu djelatnost dobio brojna domaća i inozemna priznanja.
Od sredine 20. stoljeća prevoditeljskim je prilozima, esejima i antologijama dao izniman doprinos afirmaciji južnoslavenskih književnosti, i osobito makedonske, u Italiji. Pored ostalog, objavio je sljedeće antologije: La poesia macedone (Siena, 1965.), Narratori macedoni (Siena, 1967.), Canti popolari macedoni dal Medio Evo ad oggi (Milano, 1971.). U reprezentativnim antologijskim izborima talijanskom je čitateljstvu pojedinačno predstavio pjesnike i pripovjedače Blaža Koneskog (La ricamatrice, 1967.), Božina Pavlovskog (L’ombra di Radovan, 1968.), Mateju Matevskog (Nebbie e tramonti, 1969.), Borisa Višinskog (L’arcobaleno, 1971.; La valanga, 1975.); Antu Popovskog (Terra di Macedonia, 1972.), Slavka Janevskog (Il soldato due metri sotto terra, 1975.) i Koču Racina (Albe candide, 1975.). Osim toga, prijevodima i prilozima u književnim časopisima, talijanskoj je kulturnoj javnosti predstavio preko dvadeset makedonskih prozaika i pripovjedača, od Konstantina Miladinova do Riste Jačeva i Sande Stojčevskog. Za veliki doprinos afirmaciji makedonske književnosti i makedonske kulture u Italiji i Hrvatskoj, Makedonski kulturni forum iz Pule dodijelio mu je 2010. godine međunarodno društveno priznanje “Povelju suživota”.
Svojim prevodilačkim i esejističkim radom Giacomo Scotti dao je neizmjeran doprinos i afirmaciji ostalih južnoslavenskih književnosti u Italiji. Tijekom pedesetak godina svoga intenzivnog prevodilačkog rada kod renomiranih je talijanskih nakladnika objavio niz zapaženih antologija iz suvremene hrvatske književnosti, kao i pojedina djela i izbore najistaknutijih hrvatskih autora, ali i djela iz srpske i književnosti Bosne i Hercegovine. K tomu, u književnim je časopisima i drugim publikacijama diljem Italije objavio i više od tisuću prijevoda pjesničkih i proznih ostvarenja autora iz većine južnoslavenskih književnosti.
U prijevodu i adaptaciji Giacoma Scottija na talijanskim su kazališnim scenama izvođena dramska djela “La tempesta” Pere Budaka i “Signori Glembay” Miroslava Krleže.
Giacomo Scotti član je hrvatskog P.E.N.-a, Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika i Talijanskog saveza pisaca. Aktivan je u mirotvornim europskim pokretima.
O vojnoj operaciji `Oluja`
Scotti navodi da je Operacija Oluja zločinački poduhvat i označava ju kao nebrisivu mrlju Domovinskog rata i hrvatsku sramotu koja se ničim ne da oprati.[2] U Rijeci je 2008. 2008. godine nagradu za životno djelo za `uspostavljanje kulturnih veza i prijateljstva između Italije i Hrvatske`. Više je puta ponovio tvrdnju o `60.000 masakriranih (srpskih) civila` u tzv. Krajini, uvećavši broj stvarno ubijenih srpskih civila - od 116, koliko tvrdi Human Rights Watch, do 1205 koliko daju srpski izvori.
U svojoj knjizi Hrvatska, operacija Oluja : `oslobađanje` Krajine i etničko čišćenje Srba koja je objavljena 1996. godine na talijanskom jeziku i koju su objavili kao suizdavači beogradsko „Otkrovenje“ i Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba (predgovorom od Žarka Puhovskog) [3] [4] Scotti navodi primjerice da
su Hrvatske snage ubile tijekom Operacije Oluje 60.000 srpskih civila (str. 95. i 227)
Wikiquote „Ad un gruppo di `volontari della pace`, a Zagabria da alcuni giorni, una esponente della diaspora serba in Croazia, Milka Kajganic, di professione vittimologo, 1 ha dichiarato: «L`affermazione delle autorità croate, secondo cui i soldati croati non avrebbero commesso alcun crimine nella Krajina, è inesatta. Durante l`Operazione Tempesta sono stati uccisi 60.000 serbi, e la Krajina è rimasta deserta e insanguinata. Prima o poi verranno a galla le responsabilità ed i colpevoli. Io ho le prove che tre giorni dopo la `Tempesta` i croati hanno commesso un genocidio dei serbi rimasti nella Krajina». Un genocidio del quale sono responsabili anche le Nazioni Unite, ha aggiunto, in quanto commesso in un`area protetta dai Caschi Blu dell`Orni.“
(―)
za Hrvate kaže da su u Domovinskom ratu bili najveći zločinci (str. 12. i 227.), pa ustvrđuje da su `premašili i srpske zločine u Bosni i Hercegovini` (str. 275.), odnosno veće od etnički potpuno `očišćene` Republike Srpske i od srebreničkog genocida(!).
su Hrvati su u Domovinskom ratu bili najveći zločinci (str. 12. i 227.)
Franju Tuđmana naziva `novim Ceausescuom` (str. 86.) i `Sadamom Huseinom` (str.155.).
Na str. 88 navodi da su Hrvatski političari `ideolozi zla`
Na str. 111 navodi da je hrvatsko iseljeništvo `novi i stari ustaše` i da je Crkva u Hrvata `tradicionalno nacionalistička i povezana s najreakcionamijim režimima (od one ustaške NDH, pa sve do Tudmana` (str. 111.)