ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K213
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Retko !!!
Prvo izdanje !
1945 g.


Marin Franičević (Vrisnik na Hvaru, 18. svibnja 1911. – Zagreb, 17. srpnja 1990.), hrvatski pjesnik i povjesničar. Brat je hrvatskoga književnika Jure Franičevića-Pločara.[1]

Od 1941. godine bio je sudionikom NOP-a te glavnim urednikom Slobodne Dalmacije i pokretačem i urednikom Književnika. U zbjegu u El Shattu voditelj je prosvjetno-propagandnog odjela. Nakon Drugoga svjetskog rata urednikom je časopisa Republika. Bio je član Inicijativnoga odbora za osnivanje Sabora čakavskoga pjesništva, u Žminju 8. prosinca 1968.

Objavio je niz zbirki pjesama: Zvijezda nad planinom, Vitar u Korenu, Sunčani sat, Sve masline, Na pojih i putih (suautor s Perom Ljubićem). Autorom je prve knjige kritika hrvatske književnosti nakon II. svjetskoga rata Pisci i problemi.

U vremenu nakon rata Franičević je prozivao onodobne hrvatske književnike, Vesnu Parun i Dobrišu Cesarića, zbog nedostatne partijnosti i ideološkoga pravovjerja.[provjeriti] Vremenom je Franičević izgubio boljševičke i jugoslavenske iluzije te se okrenuo dubinskom proučavanje starije hrvatske književnosti, vrhunac čega je monumentalna Povijest hrvatske renesansne književnosti iz 1983. godine. Riječima Slobodana Prosperova Novaka, »Ta je knjiga na svoj način piščev flagelantski iskup za grijehe kritičkog staljinizma. Nitko do tada nije napisao opsežniji pregled književne renesanse i nitko poput Franičevića nije tako suvereno prosudio vrijednost tadašnje lirike.«


Franičević, Marin, hrvatski pjesnik, književni povjesničar i kritičar (Vrisnik na Hvaru, 18. V. 1911 – Zagreb, 17. VII. 1990). Učiteljsku školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na istaknutim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Redoviti član JAZU bio je od 1968. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984.

Od 1935. tiskao je pjesme na čakavsko-hvarskome dijalektu i na standardnoj štokavštini, tematski zaokupljen socijalnim pitanjima te poetizacijom zavičajne sredine i otočnoga čovjeka (zbirke Na putu za novi grad, 1937. i Na pojih i putih, 1939). Potom je pisao aktivističku liriku zaokupljenu temama rata, obnove te veličanjem načela i protagonista novoga društva (poema Govorenje Mikule Trudnega, 1945; zbirke Zvijezda nad planinom, 1945; Povratak borca, 1947; Graditelji života, 1950). Premda se odupirao modernizatorskomu eksperimentiranju, postupno je unosio suvremena životna iskustva (Blišćavci, 1940; Prozor odškrinut podnevu, 1956; I tako sunca, 1959) te metonimijsko-simbolističke elemente i ritmovani govorni stih (Nastanjene uvale, 1964; Sunčani sat, 1967; Žeđ žutih žala, 1975).

Polazeći od poetskostilskih vrjednota s osloncem na povijesno-materijalističko razumijevanje književnosti, također pisao eseje, studije, rasprave i članke o hrvatskim renesansnim piscima (Čakavski pjesnici renesanse, 1969; Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1983), o suvremenim piscima, o književnoteorijskim pitanjima i o dijalektalnoj književnosti. Posebno su važna njegova proučavanja tonsko-silabičkoga značaja hrvatskoga stiha (O nekim problemima našega ritma, 1958; Rasprave o stihu, 1979).