ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K141
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Uredio:

Slavko Jezic

- Sumerani
- Babilonci, Asirci
- Egipcani
- Ziovi
- Biblija
- Arapi
- Iranci
- Turci
- Indijci
- Kinezi
- Japanci
- Heleni
- Bizantijci
- Moderni Grci
- Rimljani
- Kasniji latinski pjesnici
- Talijani
- Francuzi
- Provansalci
- Katalonci
- Spanjolci i Hispanoamerikanci
- Portugalci i Brazilci
- Rumunji
- Arbanasi
- Madjari
- Crnci Francuskog Izraza
- Crnci Engleskog Izraza
- Anglosaksonci
- Nemci
- Flamanci
- Islandjani
- Danci
- Norvezani
- Svedjani
- Finci
- Estonci
- Latvijci
- Litvanci
- Rusi
- Belorusi
- Ukrajinci
- Poljaci
- Cesi
- Slovaci
- Luzicki Srbi
- Bugari
....

Jako lepo i kvalitetno priredjena knjiga



Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895. – Zagreb, 5. svibnja 1969.), hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj. Jedan od najuglednijih urednika izdanja hrvatskih pisaca.

Završio je romanistiku i slavistiku u Beču, te je bio intedant HNK-a i profesor književnosti na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti, a posebno se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, prevodio je više jezika, te priredio nekoliko antologija i uredio kritička izdanja. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog PEN-kluba.

Slavko Ježić rodio se je 17. veljače 1895. u Dubravi kraj Čazme u otca Đure (seoski kovač) i majke Antonije. Zalaganjem učitelja Ledinića dobio je potporu iz Kundekove zaklade koja mu je omogućila daljnje školovanje u Bjelovaru (1904.-1912. na Kr. realnoj gimnaziji bjelovarskoj) i studij romanistike i slavistike u Beču.[1]

Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1935. do 1937. i od 1941. do 1942. godine.[2] Kao mladi gimnazijski profesor i inspektor za srednju nastavu, a ubrzo i sveučilišni nastavnik, Ježić putuje po Europi i objavljuje svoje dojmove u dnevnim listovima. Boraveći u Bečkom Novom Mjestu nadahnjuje se tragedijom Zrinsko-Frankopanskom i piše raspravu o Franu Krstu Frankopanu kao književniku, a to je bila i tema njegova doktorata u Beču. Svoje dojmove s putovanja brižno zapisuje u dnevniku, koji će ga često navoditi na nove književne radove.[3]


Sava Šumanović, Portret Slavka Ježića, Pariz, 10. IX 1920. - iznad potpisa piše `mom dragom g. Ježiću`
Studij romanistike i slavistike završio je u Beču postigavši 19. srpnja 1916. u dvadesetiprvoj godini doktorat filozofije summis auspiciis Augustissimi Imperatoris ac Regis Francisci Josephi I s temom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans. Plod toga je prva monografija o životu i književnome djelu Frana Krsta Frankopana Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921. Poslije je bio predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Napisao prvu cjelovitu povijest hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početaka do danas, 1943.). Osobito se bavio razdobljem ilirizma.[4] Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova Hrvatska književnost od početka do danas neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća. Priredio je nekoliko antologija (Francuska lirika, 1941.; Ilirska antologija, 1934; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća`, 1955.; Antologija svjetske lirike, 1957. i 1965.). Prevodio je s više jezika na hrvatski, a neka djela hrvatskih pisaca na njemački i francuski jezik.[4] Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako hrvatskoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu.[3] Među piscima čija je djela prevodio jesu Marcel Prévost (Ženska pisma, 1923.), Guy de Maupassant (Lijepi Georges, 1932. i Pierre et Jean, 1952.), Honoré de Balzac (Vragoljaste priče, 1953.), Jean de la Fontaine, (Basne, 1948.), Molière (Tartuffe, Mizantrop, Sganarelle ili Umišljeni rogonja, Škola za žene) i William Shakespeare (Kako vam se sviđa, 1952.). Uredio je brojna djela hrvatskih književnika (August Šenoa, Vjenceslav Novak, Stanko Vraz, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Matija Mažuranić, Fran Krsto Frankopan). Posebno mjesto u Ježićevu uređivačkome radu zauzima njegov zadnji urednički pothvat - kritičko izdanje Sabranih djela Augusta Šenoe u 12 svezaka (1963. – 1964.). Zadnji svezak toga niza Ježićeva je monografija o Šenoinu životu i djelu.

Kao povjesničar književnosti i poznavatelj stare i nove hrvatske literature, znao je u svakog pisca uočiti ono najbitnije. Zato Ježićeva znanstvena djela nisu samo faktografski podsjetnici, nego, prije svega, zaokruženi pogledi autorova golemog znanja o hrvatskoj književnoj prošlosti, koju je finim pojedinostima i pravim vrednovanjem pojedinih tekstova znao približiti slušatelju i čitatelju stvarajući od nekadašnjih suhoparnih pregleda životni roman hrvatske književnosti. Temeljitost i lakoća, kojom je Slavko Ježić razrješavao i najteže književne probleme, učinili su ga jedinstvenom, osebujnom i nezaobilaznom pojavom hrvatske suvremene povijesno-književne riječi.[3]

Pisao je i objavljivao pjesme (zbirka Somnia vitae, 1933.) te novele (Životi u sjeni, 1943.), a autor je i jednog romana (Brak male Ra, 1923.) u kojem opisuje događanja zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije pa i prosinačke žrtave 1918. kojima je osobno svjedočio. Ostala važnija djela: Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda (1935.); Život i djelo Augusta Šenoe (1964.).[4] Pišući prozu i poeziju, izgradio je vrlo lijep stil, koji postaje bitnom značajkom njegova prevodilačkog znalaštva i profinjenosti.[3]

U mladosti bio je jedan je od prvih hrvatskih esperantista. Godine 1909. u časopisu `Kroata Esperantisto` izašla je njegova originalno na esperantu pisana ljubavna pjesma `Se ci scius` (Kad bi ti znala). To je ujedno i prvi literarni uradak među hrvatskim esperantistima.[5]

Sjajan je i zanimljiv primjer spomenara Ježićev spomenar, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a u koji su se pokojim retkom, pjesmom, crtežom ili fotografijom upisali, između ostalih, Maja Strozzi-Pečić, Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vatroslav Jagić, Đuro Körbler, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Milan Begović, pa čak i čuveni Rabindranath Tagore pri svojem posjetu Zagrebu 13. studenoga 1926.[6] te Paul Claudel.[7]

Dvaput se je ženio, 1929. Višnjom Petričević, s kojom je imao tri sina (Slavko Eduard `Dodo`, Hrvoje Lujo `Buco` i Branimir Ivan), i 1948. (civilno) odn. 1952. (crkveno) s Valeriom Noršić (Waldrich), s kojom je dobio četvrtoga sina Mislava.[8] Svoju veliku ljubav prema sinovima pretočio je i u jednu slikovnicu za djecu: Dodo i Buco. Iz tatine bilježnice (1943.).

Slavku Ježiću podignut je 1996. spomenik u njegovu rodnome mjestu Dubravi kraj Čazme.[9] Po Ježiću je u Zagrebu i Zadru imenovana po jedna ulica.

Djela
`Život i rad Frana Krste Frankopana. S izborom iz njegovih djela. O 250. obljetnici zrinsko-frankopanske pogibije`, Zagreb: Izvanredno izdanje Matice hrvatske - 1921.
`Brak male Ra. Roman iz običnog života u veliko doba`, Zagreb: Naklada „Vijenca“ - 1923.
`Francuska književnost do kraja klasičnog doba (842.-1715.)`, Zagreb: Tisak i naklada tiskare „Merkantile“ - 1928.

Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početaka do danas 1100.-1941. (2. izdanje 1993.)
`Somnia vitae. Pjesme`, Zagreb: Književni život - 1933.
`Ilirska antologija. Književni dokumenti hrvatskoga preporoda`, Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. - 1934.
`Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda 1850-1880` (ur. S. Ježić), Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. - 1935.
`Francuska lirika` (uredio i predgovor napisao S. Ježić), Zagreb: Naklada zaklade tiskare Narodnih novina - 1941.
`Hrvatska književnost. Od početka do danas 1100-1941`, Zagreb: Naklada A. Velzek - 1943.
`Životi u sjeni. Novele`, Zagreb: Tiskara Poljak i Glatz - 1943.
`Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća` (Ur. S. Ježić), Zagreb: Zora - 1955.
`Antologija svjetske lirike` (ur. S. Ježić i G. Krklec), Zagreb: Kultura - 1957.
`Život i djelo Augusta Šenoe. Prilozi` (August Šenoa, Sabrana djela, Knjiga XII., kritičko izdanje prir, S. Ježić), Zagreb: Znanje - 1964.
`Antologija svjetske lirike` (ur. S. Ježić), Zagreb: Naprijed (Novo izdanje) - 1965.
`Hrvatska književnost. Od početaka do danas 1100.-1941.` (Drugo izdanje), Zagreb: Grafički zavod Hrvatske - 1993.