Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

kao na slikama

unutra sve čisto


retko u ponudi

1976.


U kulturnoj historiji Bosne mnogostruko znacajni Tesanj dao je jednog vrijednog sakupljača `narodnih umotvorina`, Saliha Mešića (1889 - 1945), koji je bilježio različite oblike tradicionalne usmene književnosti u Tešnju i okolici početkom ovoga stoljeća. Sačuvana je, doduše, samo jedna zbirka sa 314 pjesama, i to lirskih, balada i romansi, ali je vrlo vjerovatno da je Mešić sakupljao još i junačke pjesme i priče, kao što se razabire iz njegova članka O narodnim motivima iz Bosne.
Pjesme koje se nalaze u ovoj Mešićevoj zbirci mogu se — s obzirom na žanrovsku pripadnost — podijeliti u tri velike skupine: lirske pjesme, balade i romanse. Među lirskim pjesmama najviše su zastupljene sevdalinke, pjesme koje pjevaju o ljubavi varirajući uvijek iste i uvijek nove ljubavne motive. Široka je i bogato iznijansirana skala raspoloženja što ga iskazuju ove kratke pjesme, toliko kratke da se ponekad mogu doživjeti kao sami ljubavni uzdasi ili usklici. Pohvala ljubavi ili ojađenost zbog ljubavi sugestivno su izraženi u ovoj pjesmi koja se često javlja kao djevojački ili momački monolog vedar ili tužan, razdragan ili očajnički, ali nisu rijetke pjesme koje su u osnovi kratak dijalog, sazdan od jednog pitanja i jednog odgovora, koji je najčešće iskričav i izazovan. U sevdalinkama iz Mešićeve zbirke u brojnim antologijskim primjerima opjevani su ljepota drage ili kićenost dragog, priželjkivanje i ljubavna strepnja, čežnja i iščekivanje, gorčina zbog rastanka i radost zbog iznenadnog susreta, prijekor nevjernom draganu i žal zbog neizbježnog rastanka s dragom . . . Jednom riječju: sva osjećanja i peripetije u ljubavnim odnosima koji su se učinili pažnje vrijednim tvorcima ovih pjesama.

Sevdah predstavlja jedinstven narodni muzički izraz u Bosni i Hercegovini, koji se može pohvaliti iznimno dugom i bogatom tradicijom. U brojnim se slučajevima `sevdalinka` jednostavno zove i `sevdah`. U vrijeme svog nastanka prenosila se isključivo usmenim putem. Sama bosanska `riječ sevdah potiče od arapske riječi `sevda`, koju su arapski doktori koristili kada su prevodili Galenove grčke spise da bi preveli reč melanholos ili crna žuč, posebna tečnost u ljudskom organizmu` Cit. Lectire Deset najčešćih zabluda o sevdahu by Damir Imamović

Omer Pobrić, poznati bosanski autor sevdaha i njen veliki poznavatelj, daje sljedeću definiciju ovog muzičkog žanra: `Sevdah je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ `bosanska` geografski određuje autohtnost sevdaha, riječ `gradska` urbanost, a riječ `ljubavna` sadržajnu tematiku.`

Sevdalinka je prvenstveno gradska narodna pjesma Bošnjaka, mada je popularna širom jugoistočne Evrope, posebno u Srbiji i Crnoj Gori te Makedoniji. Njeni korijeni sežu do vremena osmanske vladavine na Balkanskom poluotoku, s tim da su prvotni autori mnogih sevdalinki uglavnom nepoznati, te se stoga može govoriti o sevdalinci kao narodnoj pjesmi.

U muzičkom pogledu sevdalinku odlikuje lagani, spori ili moderatni tempo i bogataharmonija, koji ostavljaju melankoličan osjećaj kod slušaoca. Svojom su strukturom sevdalinke veoma kompleksne pjesme, nabijene emocijama, a tradicionalno se izvode sa dosta strasti i duševnosti.

Vokalni izvođač sevdalinke često nameće ritam i tempo pjesme, koji mogu varirati u njenom toku. Pjesmu obično izvodi jedan muški vokal, mada ženski vokali nisu neuobičajeni. Obično je izvodi manji orkestar, koji sadrži harmoniku (najistaknutiji instrument u ansamblu), violinu, (mahom klasične) gitare s plastičnim žicama i/ili ponekad druge žičane instrumente, flautu ili klarinet, kontrabas i doboš, mada su ranije korišteni i tradicionalni narodni instrumenti poput saza. Između strofa se skoro uvijek može čuti harmonikaški ili violinski solo. Njeni tekstovi su balade, obično posvećene zaljubljivanju ili nesretnoj ljubavi, a otuda i porijeklo sevdalinke, koja osim značenja `ljubav` u sebi sadrži i ostala značenja kao: `strast` ili `ljubavni žal`.

Najistaknutiji vokalni izvođači sevdalinke u 20. stoljeću kod nas su: Himzo Polovina, Nedžad Salković, Zaim Imamović, Safet Isović, Safet Kafedžić, Hamid Ragipović, Meho Puzić, a među najpoznatije vokalne izvođačice ubrajaju se: Beba Selimović, Nada Mamula, Zehra Deović, Hanka Paldum, Silvana Armenulić, Hasiba Agić...

Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije popularna je i kod ostalih bosanskih naroda, prvenstveno kod bosanskih Srba. Tako je legendarna pjesma `Emina` djelo mostarskog pjesnika Alekse Šantića, a jedan od najpopularnijih interpretatora sevdalinke je i Nedeljko Bilkić. Sevdalinka se kao osnova koristila i u sklopu posebnog muzičkog žanra druge polovice 20. stoljeća zvanog novokomponovana narodna muzika, koji je mješao različite folklorne motive gotovo svih balkanskih naroda i regija.

Iako su je većinom izvodili tradicionalni bosanski pjevači narodne muzike, sevdalinka se znala probiti i do muzičara, koji ovom žanru tradicionalno ne pripadaju. Tako su tokom svoje bogate karijere sevdalinke snimali ili izvodili Josipa Lisac (legendarna izvedba pjesme Safeta Isovića `Omer Beže`), Ibrica Jusić (sa čitavim albumom sevdalinki, `Amanet` iz 2003. godine), Jadranka Stojaković, Toše Proeski i Zdravko Čolić, a sevdalinke su uzete i za osnovu nekoliko pjesama zagrebačkog kantautora Johnnyja Štulića (njegov bend Azra je dobio ime po stihu iz sevdalinke `Ja se zovem El Muhamed/Iz plemena starih Azra`.

1990-ih godina ansambl Mostar Sevdah Reunion[1] Arhivirano 2008-05-17 na Wayback Machine-u nastaje u Mostaru pod producentskom palicom Dragog Šestića i snima u novoj verziji niz popularnih bosanskih sevdalinki, čime rade na njenoj širokoj popularizaciji na svjetskoj muzičkoj sceni. Ansambl surađuje sa velikanima etno-pjesme u regiji (npr. sa Esmom Redžepovom), te prima značajne nagrade, predstavljajući sevdalinku mnogim ljudima diljem svijeta.








sevdalinke narodna poezija usmena narodne pesme