Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

TREĆI KRUG SNOVA - Nataša Banadalo Mikić

Nataša Bundalo-Mikić pjesnikinja je i spisateljica iz Novog Sada, kojoj je prošlog mjeseca, tokom 48. `Brankovog kola` na Stražilovu, čuvenom fruškogorskom brdu iznad Sremskih Karlovaca na kojem počivaju posmrtni ostaci Branka Radičevića, dodijeljena istoimena nagrada.


Nagradu `Stražilovo` dobila je za knjigu pjesama `Treći krug snova`, koja je uz, takođe poetske zbirke, `Ginevrin šapat` i `Kratki espreso sa gospodinom`, te roman `Lakovane bele cipele`, njena četvrta knjiga. Upravo o novoj knjizi i nagradi, ali i o književnom i vanknjiževnom životu, Nataša Bundalo-Mikić govorila je za `Nezavisne`.

NN: Šta za Vas znači nagrada `Stražilovo`?

BUNDALO-MIKIĆ: Prvo što bih istakla u vezi sa ovom prestižnom nagradom je to da je zaista zadovoljstvo biti među četiri ovogodišnje laureatkinje 48. `Brankovog kola`, nagrade `Stražilovo`, pogotovo što su to divne, mlade, talentovane pesnikinje, od kojih je svaka na svoj način posebna kao i njena poezija. Za mene nagrada `Stražilovo` predstavlja najpre krunu mog dosadašnjeg ostvarenja u pesništvu kao i ukupnog književnog angažmana, ali i zadatak ka daljem dokazivanju i radu. Podsticaj da se nikad ne odustane u ovoj prelepoj avanturi zvanoj književnost.

NN: Naslov `Treći krug snova` u svakoj riječi donosi po jedan simbol. O kakvim se simbolima radi?

BUNDALO-MIKIĆ: `Treći krug snova` je prevashodno moja treća zbirka poezije, dakle već je tu donekle sam početak ključa za otkrivanje njene simbolike. Broj tri je na prvom mestu broj koji govori o duhovnosti i važnosti u religijskom smislu, a otvara i treću etapu mog života koju sam donekle pokrenula putem preobraženja onog trenutka kada je knjiga završena, a i putovanjem na Kosovo i u Visoke Dečane. Broj tri i krug su neodvojivi jer se u njima ogleda beskrajnost uživanja u životu, savršenstvo i težnja ka besmrtnosti, igranje rečima u svakodnevici, ali simbolizuje i veliku kreativnost koja treba da doživi svoju potpunost i ostvarenje u svim vidovima stvaralaštva, u mom slučaju u pisanju. Kada kažemo krug, prvo pomislimo na Miloša Crnjanskog i njegov `Beskrajni plavi krug. I u njemu Zvezda`. Za mene je u krugu zvezda - porodica i ljubav prema njoj kao nešto najuzvišenije, a snovi, bilo lepi ili košmarni, na javi ili dok spavamo, nešto čemu treba težiti, ostvarivati i opet u njima pobeđivati smrt. Dakle, izazov. Izazov je pretočiti stvarnost u poeziju i obračunati se s njom.

NN: Knjigu otvara pjesma koja u neku ruku govori o stvaralačkom procesu u pjesništvu. Ukratko, kako nastaju Vaše pjesme?

BUNDALO-MIKIĆ: Da, knjiga počinje pesmom `Imam pesmu` i govori o samom njenom postanku, kako je doživljavam i kako se pojavi `odjednom`. Sve moje pesme nastaju iz istinske potrebe za kazivanjem osećanja i emocija koje vezujem za svet koji vidim i o kome sanjam, ali prvenstveno koji - vidim.

NN: Potičete iz stare novosadske porodice o kojoj dijelom govori i Vaš roman `Lakovane bele cipele`. Koliko je teško porediti Novi Sad danas sa onim Novim Sadom o kojem govori Vaša knjiga?

BUNDALO-MIKIĆ: Rođena sam Novosađanka i moja majka je, a majčin otac je došao u Novi Sad pre 1925. godine, učestvovao u njegovoj izgradnji i postao prepoznatljiv po svom zanatu. Novi Sad nekad i Novi Sad danas predstavljaju dva potpuno različita lika. Više stanovnika, izgrađeniji, turbulentan život i nikako miran grad, ali opet je moj i volim ga baš takvog. Gde god da otputujem, kada se vratim, u Novom Sadu se najbolje osećam, a znam da tako razmišljaju svi moji sugrađani ma šta govorili ili pisali.

NN: Objavili ste tri knjige poezije i jedan roman. Koja je razlika u Vašem pristupu prozi u odnosu na poeziju?

BUNDALO-MIKIĆ: Zaista nema mnogo razlike jer u pisanju proze pa tako i poezije prikazujem istinske trenutke vremena koje opisujem na sasvim prisan, emotivan i iskren način.

NN: Uprkos knjigama, nagradama, diplomi odsjeka za srpsku književnost i jezik, Vi i dalje nemate posao. Kako se borite sa ovom činjenicom i kako objasniti ovaj fenomen?

BUNDALO-MIKIĆ: Na ovo pitanje više ni ne znam kako da odgovorim, ali činjenica je da sve što sam do sada postigla u književnosti, uz božiju pomoć, odvešće me negde, nekom poslu. Verujem i osećam da se trenutak bliži. Sve što sam do sada uradila na tom polju je iz ljubavi i honorarno, ali uživam u svakom momentu. Svedoci smo, čitajući mnoštvo biografija poznatih, voljenih i čitanih pisaca, da su radili raznovrsne poslove dok su pisali i stvarali, tako da to nije ništa neobično, niti sam ja usamljen slučaj.

NN: Koje je Vaše mišljenje o srpskoj i južnoslovenskoj književnoj sceni ovog trenutka?

BUNDALO-MIKIĆ: Savremena književna scena danas prepoznaje mnoge talente, a vreme će potvrditi šta će od svega toga opstati i trajati. Poeziji pa i prozi umnogome doprinosi postojanje interneta i društvenih mreža gde možemo da ispratimo mlade, ali i generacijski starije priznate i ostvarene pisce, medijski više ili manje zastupljene, a sve to ide u prilog samom stvaralaštvu i pokazuje da literatura nije završena. Naravno da su knjige nešto najvrednije i da nema dobre književnosti dok se knjiga ne uzme u ruke, ali podržimo i lepe strane moderne tehnologije i ističimo samo njih koliko god je to moguće. U ovom trenutku, mogla bih da izdvojim nekoliko savremenika koji odlično pišu, to su svakako kolege i prijatelji koji predstavljaju književnu scenu prvenstveno grada Novog Sada na pravi način, i čija dela vrede.

NATAŠA BUNDALO-MIKIĆ

L/ KUTIJA / 8 Poezija