ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Godina izdanja: Ho
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Zellig Sabbettai Harris (/ˈzɛlɪɡ/; 23. listopada 1909. – 22. svibnja 1992.) bio je utjecajni [1] američki lingvist, matematički sintaktičar i metodolog znanosti. Izvorno semitist, najpoznatiji je po svom radu u strukturalnoj lingvistici i analizi diskursa te po otkriću transformacijske strukture u jeziku.[2] Ovi razvoji iz prvih 10 godina njegove karijere objavljeni su u prvih 25. Njegovi doprinosi u sljedećih 35 godina njegove karijere uključuju gramatiku prijenosa, analizu nizova (gramatika dodataka), elementarne razlike rečenica (i rešetke dekompozicije), algebarske strukture u jeziku, gramatici operatora, gramatici podjezika, teoriji lingvističkih informacija i načelnom prikazu prirode i podrijetla jezika.[3]

Biografija
Harris je rođen 23. listopada 1909. u Balti, u Podolskoj guberniji Ruskog Carstva (današnja Ukrajina). Bio je Židov.[4] Godine 1913., kada je imao četiri godine, njegova obitelj emigrirala je u Philadelphiju, Pennsylvania. S 13 godina, na njegov zahtjev, poslan je da živi u Palestinu, gdje je radio kako bi se uzdržavao, a do kraja života često se vraćao živjeti u socijalistički kibuc u Izraelu. Njegov brat, dr. Tzvi N. Harris, sa svojom suprugom Shoshanom, igrao je ključnu ulogu u razumijevanju imunološkog sustava i razvoju moderne imunologije.[5] Njegova sestra, Anna H. Live, bila je direktorica English Institute (za ESL studente) na Sveučilištu Pennsylvania (sada se zove English Language Program). Godine 1941. oženio je fizičarku Bruriju Kaufman, koja je bila Einsteinova asistentica 1950-ih na Princetonu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća par se nastanio u kibucu Mishmar Ha`Emek u Izraelu, gdje su usvojili svoju kćer Tamar. Od 1949. do svoje smrti, Harris je održavao blizak odnos s Naomi Sager, direktoricom Linguistic String Project na Sveučilištu New York. Njihova kći, Eva Harris, profesorica je zaraznih bolesti na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.

Harris je preminuo u snu nakon rutinskog radnog dana u 82. godini života 22. svibnja 1992. u New Yorku.

Lingvistika
Od početka svog ranog rada u 1930-ima,[6] Harris se bavio uspostavljanjem matematičkih i empirijskih temelja znanosti o jeziku koja je tada nastajala. Uvidio je da se ne može `objasniti` jezik (Saussureova parola) pozivanjem na apriorna načela ili kompetencije (langue) za koje sam jezik pruža jedini dokaz. `Opasnost od korištenja takvih nedefiniranih i intuitivnih kriterija kao što su obrazac, simbol i logički a priori leži u tome što je lingvistika upravo jedno empirijsko polje koje nam može omogućiti da izvedemo definicije ovih intuitivnih temeljnih odnosa iz korelacija vidljivih fenomena.`[ 7]

Rana karijera i utjecaji
Harris je diplomirao (1930.), magistrirao (1932.) i doktorirao (1934.) na Odsjeku za orijentalne studije Sveučilišta u Pennsylvaniji. Iako je njegov prvi smjer bio kao semitist, s publikacijama o ugaritskom, feničkom i kanaanskom, te o podrijetlu abecede; a kasnije i hebrejski, klasični i moderni, počeo je predavati lingvističku analizu na Pennu 1931. Njegov sveobuhvatniji pristup vidio je praktičnu primjenu kao dio ratnih napora 1940-ih. U 1946.-1947. službeno je osnovao ono za što se kaže da je prvi moderni odsjek za lingvistiku u Sjedinjenim Državama.[8]

Harrisove rane publikacije dovele su na njega pozornost Edwarda Sapira, koji je snažno utjecao na njega[9] i koji ga je počeo smatrati svojim intelektualnim nasljednikom.[10] Harris se također jako divio Leonardu Bloomfieldu zbog njegovog rada i kao osobe.[11] Formalno nije studirao ni s jednim.

Odnos prema `bloomfieldovskom` strukturalizmu
Općenito se vjeruje[12] da je Harris donio Bloomfieldove ideje jezičnog opisa do njihovog ekstremnog razvoja: istraživanje postupaka otkrivanja[13] fonema i morfema, temeljenih na svojstvima distribucije ovih jedinica i prethodnim fonetskim elementima. Njegove Metode u strukturnoj lingvistici (1951.) konačna su formulacija deskriptivnog strukturalnog rada kako ga je razvijao do otprilike 1945. Ova ga je knjiga proslavila, ali generativisti su je ponekad tumačili kao sintezu `neo-Bloomfieldove škole` strukturalizam.[14]

Umjesto toga, Harris je na svoj rad gledao kao na artikuliranje metoda za provjeru da su rezultati, koliko god da su postignuti, valjano izvedeni iz podataka jezika. To je bilo u skladu s gotovo svim ozbiljnim pogledima na znanost u to vrijeme; Harrisove metode odgovarale su onome što je Hans Reichenbach nazvao `kontekstom opravdanja`, za razliku od `konteksta otkrića.` [15] Nije imao razumijevanja za gledište da lingvistički analitičar, da bi bio znanstven, mora napredovati postupnim otkrivanjem iz fonetike, na fonemiku, na morfologiju, i tako dalje, bez `miješanja razina.` [16]

Harrisovo je priznanje temeljno za ovaj pristup i ono što ga zapravo čini mogućim da se fonemski kontrast ne može izvesti iz distribucijske analize fonetskih zapisa, već da su temeljni podaci lingvistike prosudbe govornika o fonetskom kontrastu.[17] Razvio je i razjasnio metode kontroliranog eksperimenta koristeći supstitucijske testove, kao što je test parova (Harris 1951:32) u kojem ispitanici razlikuju ponavljanje od kontrasta. Vjerojatno je točno reći da se fonetski podaci smatraju temeljnima u svim drugim pristupima lingvistici. Na primjer, Chomsky (1964:78) `pretpostavlja da se svaki izgovor bilo kojeg jezika može jedinstveno predstaviti kao slijed telefona, od kojih se svaki može smatrati kraticom za skup značajki`. Prepoznavanje primata govornikove percepcije kontrasta omogućilo je izuzetnu fleksibilnost i kreativnost u Harrisovim lingvističkim analizama koje su drugi - bez te poboljšane osnove - označili kao `igranje igrica` i `hokus-pokus`.