pregleda

Ljubomir Micic - Spas Duse, Istocni greh


Cena:
1.790 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac Nije trgovac

Askeza (9341)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 17334

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 162
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Zenitizam

U suizdavaštvu Banatskog kulturnog centra i Kulturnog centra Vojvodine „Miloš Crnjanski” objavljena su Izabrana zenitistička dela u 8 tomova. Uređivački odbor činili su: Miloš Jocić, Simon Grabovac i Radovan Vlahović, sa saradnicima: Andrea Beata Bicok, Dragana Bošković, Maša Vujinović, Zoran Đerić, Mladen Đuričić, Vasilije Milnović, Vladimir Petrović, Milana Poučki, Snežana Savkić, Nenad Stanojević, Nina Stokić i Viktor Škorić.

„Dela u ovoj ediciji stvarana su u skladu sa avangardom, zenitističkom poetikom koja je, između ostalog, zagovarala nestandardne tipografske intervencije i slobodna igranja jezikom, stilom, izrazom i gramatikom. Urednici izdanja su se trudili da u što većoj meri očuvaju izvorni izgled tekstova i njihov originalni, često destruktivni jezički izraz, kako bi današnji čitaoci imali prilike da se što neposrednije upoznaju sa lucidnom zenitističkom umetnošću. Međutim, zbog prilagođavanja savremenoj štampi, neka dela imaju delimično prilagođen grafičkim prelom, a zbog prilagođavanja savremenom jezičkom standardu nad tekstovima su vršene minimalne gramatičke intervencije.“

Ljubomir Micić (Sošice kod Jastrebarskog , Austro-Ugarska, 16. novembar 1895 – Kačarevo kod Pančeva, 14. jun 1971), bio je pjesnik, literat, književni kritičar, glumac i jedan od osnivača avangardnog pokreta zenitizam i pokretač časopisa Zenit.
Ono po čemu je Ljubomir Micić, ostao trajno upamćen vezano je za pokretanje i uređivanje časopisa Zenit, internacionalne revije za umjetnost i kulturu, koja je izlazila od februara 1921. do aprila 1924. u Zagrebu, potom od 1924. do decembra 1926. u Beogradu.
Pored časopisa Micić je pokrenuo i Biblioteku Zenit (1921), osnovao je Galeriju djela domaćih i inozemnih modernih i avangardnih umjetnika (1922), priredio je Međunarodnu izložbu nove umjetnosti (1924), sudjelovao u ogranku jugoslavenskog zenitizma na izložbi Revolucionarne umjetnosti Zapada u Moskvi (1926)
Micić se toliko zanio svojim Zenitizmom, za koji je organizirao predavanja, demonstracije, da ga je to koštalo otpuštanja iz državne službe. Kad je zatražio u Zagrebu da mu se odobri studijski boravak u inozemstvu, dobio je umjesto toga premještaj u Mitrovicu, a kad je to odbio, otpušten je iz Kraljevske Muške učiteljske škole u Zagrebu 25. juna 1922.
Zenit je bio internacionalni umjetnički časopis, sa brojnim suradnicima iz inozemstva, posebno dobre odnose je imao sa talijanskim futuristima, prije svega sa njihovim osnivačem Filippom Tommasom Marinettiem, poput futurista i Micić je bio oduševljeni pristalica tehničkih i tehnoloških novina. Zenit je bio blizak i sa ruskim konstruktivistima, Micićev je objavio 1923 monografiju o kiparu Aleksandru Arhipenku: Arhipenko – Nova plastika.
Nakon raskida sa ekspresionistima, Micić po ugledu na |dadaiste gradi svoju novu poetiku koju osmišljava kao novi umjetnički pravac - zenitizam. Centralna misao vodilja zenitizma bila je da umjesto dekadentnog zapada i njegovih umornih intelektualaca, - dolazi vrijeme Barbarogenija sa Balkana, koji će iako neuki i sirovi, svojom svježinom i neiskvarenim duhom udahnuti novi polet Еvropi. Okretanje podsvjesnom, spontanom i veliko oduševljenje primitivnim kulturama - bilo je jako en vogue po cijeloj Evropi nakon Prvog svjetskog rata, koje je nastalo kao posljedica više faktora; tad su te kulture prvi put izložene evropskoj javnosti, a postojalo je jedno opće razočaranje u postulate dotadašnje kulture.
Nakon trajne zabrane časopisa Zenit 1926, zbog propagiranja komunističkih ideja (tekst dr. M. Rasinova: „Zenitizam kroz prizmu marksizma“)Micić preko Sušaka i Rijeke bježi sa ženom Anuškom u Pariz. U Parizu se zajedno s bratom i bliskim suradnikom Brankom Poljanskim okreće likovnoj umjetnosti (želio je otvoriti galeriju), bio je urednik i zastupnik Tank, revue internationale active (1927. - 1928). internacionalnog izdanja slovenskog avangardnog časopisa Tank (Avgust Černigoj, Srečko Kosovel). No Micić je i u Parizu pisao i to na francuskom jeziku; autobiografske romane s filozofskim i historijskim refleksijama i djela u kojima u romanesknom obliku i nadalje razvijao svoje zenitističke ideje i lik Barbarogenija, glavnog nositelja tih ideja: Hardi! A la Barbarie. Paroles zénitistes d’un barbare européen (1928); roman je ilustrirao njegov brat B. Ve Poljanski, zatim Zéniton, L’Amant de Fata Morgana (1930), Les Chevaliers de Montparnasse (1932), Etre ou ne pas être i Après Saraïevo – Expédition punitive (1933), Rien sans Amour (1935) i Barbarogénie le Décivilisateur (1938).
Nakon desetak godina provedenih u Parizu u kojem mu je umro brat, Micić se vratio u Jugoslaviju 1936. u Beograd. Radio je u književno-političkom časopisu „Srbijanstvo” u kojem je bio urednik i direktor. U tom časopisu je 25. maja 1940. - objavio Manifest srbijanstva, u toj fazi Micić je svog Barbarogenija približio Srbiji i ćirilici - za koju se opsesivno vezao.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i nakon rata nije sudjelovao u književnom i umjetničkom životu, tako da je potpuno zaboravljen. Nakon rata živio je skromno i povučeno i kontaktirao s vrlo uskim krugom ljudi u zemlji, ali je zato vodio živu korespondenciju s inozemstvom. 1962. objavljena mu je pjesma Requiem pour Anouchka - Gloire à Paris, u antologiji Odes à Paris (éd. de la Revue moderne, Pariz, str. 146-147).
Umro je u staračkom domu u Kačarevu pored Pančeva 14. juna 1971. od upale pluća. Interes za Micića i njegov časopis Zenit obnovljen je 1960-ih i kretao se uzlaznom linijom, kako je rastao interes za evropsku avangardu dvadesetih godina.
Micićev literarni rad na sadržajnoj razini nije donio neke velike pomake, ali je kao forma doista bio avangardan, -on je pjesništvo približio likovnoj umjetnosti, plakatu i dizajnu.
avangarda, časopis zenit, branko ve poljanski, vizuelna poezija, dadaizam...

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Detelinari, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.




Predmet: 86007251
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Zenitizam

U suizdavaštvu Banatskog kulturnog centra i Kulturnog centra Vojvodine „Miloš Crnjanski” objavljena su Izabrana zenitistička dela u 8 tomova. Uređivački odbor činili su: Miloš Jocić, Simon Grabovac i Radovan Vlahović, sa saradnicima: Andrea Beata Bicok, Dragana Bošković, Maša Vujinović, Zoran Đerić, Mladen Đuričić, Vasilije Milnović, Vladimir Petrović, Milana Poučki, Snežana Savkić, Nenad Stanojević, Nina Stokić i Viktor Škorić.

„Dela u ovoj ediciji stvarana su u skladu sa avangardom, zenitističkom poetikom koja je, između ostalog, zagovarala nestandardne tipografske intervencije i slobodna igranja jezikom, stilom, izrazom i gramatikom. Urednici izdanja su se trudili da u što većoj meri očuvaju izvorni izgled tekstova i njihov originalni, često destruktivni jezički izraz, kako bi današnji čitaoci imali prilike da se što neposrednije upoznaju sa lucidnom zenitističkom umetnošću. Međutim, zbog prilagođavanja savremenoj štampi, neka dela imaju delimično prilagođen grafičkim prelom, a zbog prilagođavanja savremenom jezičkom standardu nad tekstovima su vršene minimalne gramatičke intervencije.“

Ljubomir Micić (Sošice kod Jastrebarskog , Austro-Ugarska, 16. novembar 1895 – Kačarevo kod Pančeva, 14. jun 1971), bio je pjesnik, literat, književni kritičar, glumac i jedan od osnivača avangardnog pokreta zenitizam i pokretač časopisa Zenit.
Ono po čemu je Ljubomir Micić, ostao trajno upamćen vezano je za pokretanje i uređivanje časopisa Zenit, internacionalne revije za umjetnost i kulturu, koja je izlazila od februara 1921. do aprila 1924. u Zagrebu, potom od 1924. do decembra 1926. u Beogradu.
Pored časopisa Micić je pokrenuo i Biblioteku Zenit (1921), osnovao je Galeriju djela domaćih i inozemnih modernih i avangardnih umjetnika (1922), priredio je Međunarodnu izložbu nove umjetnosti (1924), sudjelovao u ogranku jugoslavenskog zenitizma na izložbi Revolucionarne umjetnosti Zapada u Moskvi (1926)
Micić se toliko zanio svojim Zenitizmom, za koji je organizirao predavanja, demonstracije, da ga je to koštalo otpuštanja iz državne službe. Kad je zatražio u Zagrebu da mu se odobri studijski boravak u inozemstvu, dobio je umjesto toga premještaj u Mitrovicu, a kad je to odbio, otpušten je iz Kraljevske Muške učiteljske škole u Zagrebu 25. juna 1922.
Zenit je bio internacionalni umjetnički časopis, sa brojnim suradnicima iz inozemstva, posebno dobre odnose je imao sa talijanskim futuristima, prije svega sa njihovim osnivačem Filippom Tommasom Marinettiem, poput futurista i Micić je bio oduševljeni pristalica tehničkih i tehnoloških novina. Zenit je bio blizak i sa ruskim konstruktivistima, Micićev je objavio 1923 monografiju o kiparu Aleksandru Arhipenku: Arhipenko – Nova plastika.
Nakon raskida sa ekspresionistima, Micić po ugledu na |dadaiste gradi svoju novu poetiku koju osmišljava kao novi umjetnički pravac - zenitizam. Centralna misao vodilja zenitizma bila je da umjesto dekadentnog zapada i njegovih umornih intelektualaca, - dolazi vrijeme Barbarogenija sa Balkana, koji će iako neuki i sirovi, svojom svježinom i neiskvarenim duhom udahnuti novi polet Еvropi. Okretanje podsvjesnom, spontanom i veliko oduševljenje primitivnim kulturama - bilo je jako en vogue po cijeloj Evropi nakon Prvog svjetskog rata, koje je nastalo kao posljedica više faktora; tad su te kulture prvi put izložene evropskoj javnosti, a postojalo je jedno opće razočaranje u postulate dotadašnje kulture.
Nakon trajne zabrane časopisa Zenit 1926, zbog propagiranja komunističkih ideja (tekst dr. M. Rasinova: „Zenitizam kroz prizmu marksizma“)Micić preko Sušaka i Rijeke bježi sa ženom Anuškom u Pariz. U Parizu se zajedno s bratom i bliskim suradnikom Brankom Poljanskim okreće likovnoj umjetnosti (želio je otvoriti galeriju), bio je urednik i zastupnik Tank, revue internationale active (1927. - 1928). internacionalnog izdanja slovenskog avangardnog časopisa Tank (Avgust Černigoj, Srečko Kosovel). No Micić je i u Parizu pisao i to na francuskom jeziku; autobiografske romane s filozofskim i historijskim refleksijama i djela u kojima u romanesknom obliku i nadalje razvijao svoje zenitističke ideje i lik Barbarogenija, glavnog nositelja tih ideja: Hardi! A la Barbarie. Paroles zénitistes d’un barbare européen (1928); roman je ilustrirao njegov brat B. Ve Poljanski, zatim Zéniton, L’Amant de Fata Morgana (1930), Les Chevaliers de Montparnasse (1932), Etre ou ne pas être i Après Saraïevo – Expédition punitive (1933), Rien sans Amour (1935) i Barbarogénie le Décivilisateur (1938).
Nakon desetak godina provedenih u Parizu u kojem mu je umro brat, Micić se vratio u Jugoslaviju 1936. u Beograd. Radio je u književno-političkom časopisu „Srbijanstvo” u kojem je bio urednik i direktor. U tom časopisu je 25. maja 1940. - objavio Manifest srbijanstva, u toj fazi Micić je svog Barbarogenija približio Srbiji i ćirilici - za koju se opsesivno vezao.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, a i nakon rata nije sudjelovao u književnom i umjetničkom životu, tako da je potpuno zaboravljen. Nakon rata živio je skromno i povučeno i kontaktirao s vrlo uskim krugom ljudi u zemlji, ali je zato vodio živu korespondenciju s inozemstvom. 1962. objavljena mu je pjesma Requiem pour Anouchka - Gloire à Paris, u antologiji Odes à Paris (éd. de la Revue moderne, Pariz, str. 146-147).
Umro je u staračkom domu u Kačarevu pored Pančeva 14. juna 1971. od upale pluća. Interes za Micića i njegov časopis Zenit obnovljen je 1960-ih i kretao se uzlaznom linijom, kako je rastao interes za evropsku avangardu dvadesetih godina.
Micićev literarni rad na sadržajnoj razini nije donio neke velike pomake, ali je kao forma doista bio avangardan, -on je pjesništvo približio likovnoj umjetnosti, plakatu i dizajnu.
avangarda, časopis zenit, branko ve poljanski, vizuelna poezija, dadaizam...
86007251 Ljubomir Micic - Spas Duse, Istocni greh

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.