pregleda

Smrt Smail-age Čengića - Ivan Mažuranić


Cena:
990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac Nije trgovac

Askeza (9335)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 17323

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 162
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

„Smrt Smail-age Čengića“ je čuveni istorijski i romantičarski ep hrvatskog pesnika i bana Ivana Mažuranića, prvi put objavljen 1846. godine u almanahu Iskra.

`Smrt Smail-age Čengića` - Ivan Mažuranić `Smrt Smail-age Čengića` Ivana Mažuranića predstavlja epsko remek-delo koje odiše dramom, sukobom dobra i zla, te snagom borbe za slobodu. Kroz pet dramatičnih pjevanja, autor nas uvodi u lokalni kontekst univerzalnog sukoba. U ovom epskom spjevu, Smail-aga se prikazuje kao surovi tlačitelj, sadista koji u mučenju pronalazi brutalni užitak. Kontra njemu, junaci se udružuju u četi kako bi ostvarili osvetu. Kroz noć, kroz tajne prolaze, šume i klisure, oni se kreću s misijom da zadovolje pravdu. Osveta je tema koja pulsira kroz ovaj ep, stvarajući napetost koja raste kako priča napreduje, sve do emotivnog vrhunca i katarze na kraju. Mažuranićev jezik je živopisan i dinamičan, a likovi su duboko utemeljeni, čineći ovaj spjev ne samo epskim delom, već i snažnim prikazom borbe


Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. avgust 1814 — Zagreb, 4. avgust 1890) je bio hrvatski pesnik, lingvista i političar. Obavljao je dužnost bana Hrvatske i Slavonije od 1873. do 1880. godine.[1]

Biografija
Ivan Mažuranić je najznačajnija kreativna ličnost Hrvatskog narodnog preporoda (pesnik, lingvista, hrvatski ban). Potiče iz imućne građansko-težačke[1], poljoprivredno-vinogradarske familije u Novom Vinodolskom. Ivan je bio treći od četiri sina Ivana Mažuranića Petrova i Marije Mažuranić. Braća su mu bili Josip koji je ostao da vodi porodično imanje, Matija koji je bio kovač i putopisac i Anton filolog i pravnik.[2] Bio je oženjen Aleksandrom Demeter (sestrom književnika Dimitrija Demetera bogatom i obrazovanom devojkom iz Zagreba, sa kojom je imao sedmoro dece. Potomci Ivanovi su ugledni, obrazovani pojedinci, a najpoznatija je njegova unuka Ivana Brlić-Mažuranić hrvatska književnica.[3]

Rodio se u hrvatskom primorju, u `Novom`. Pučku školu je završio u rodnom mestu (1825-27), gimnaziju je završio u Rijeci (1828-33)[1], gde je dobro naučio mađarski jezik. Sem mađarskog, tada je dobro naučio i nemački, latinski i italijanski jezik. Kasnije će savladati i engleski, francuski i sve slovenske jezike.[1] Započeo je filozofiju u Zagrebu 1833. godine na liceju[1], a druge školske 1834/35. godine slušao je u Mađarskoj u Sombathelju,[4] pa se 1835. godine vratio u Hrvatsku. Okončao je pravne nauke u Zagrebu na Kraljevskoj akademiji znanosti[5] (1835-37)[1], i kasnije stekao doktorat. Otvorio je advokatsku kancelariju u Gornjem Karlovcu i uključio se u javni život. U Zagrebu je 1835. godine prišao Gajevom narodnom pokretu. Bio je jedan od njegovih najvatrenijih pristalica. U Gajevoj `Danici`[6] je iste godine objavio svoj prvenac, `Odu` Ljudevitu Gaju. Međutim započeo je književni rad kao `mađarski pesnik`, objavivši 1832. godine u Rijeci, `Oproštajnu pesmu`, na mađarskom jeziku.[7] Radio je tokom 1841. godine na `Nemačko-ilirskom rječniku`. Pisao je političke članke u novinama: `Narodne novine` i `Slovenski jug`. Godine 1841. položio je u Pešti specijalistički ispit iz meničnog prava i te iste godine se oženio sa Aleksandrom Demeter.[1]

Revolucionarne 1848. godine postao je član Hrvatsko-slovenske deputacije koja je trebalo da ide u Beč da radi na uređenju austrijske države. Između 1850-1860. godine bio je glavni odvjetnik za Hrvatsku i Slavoniju i potom i državni savetnik. Tada gotovo sasvim prestaje sa radom na lepoj književnosti i tada je perovođa saborski, sastavljač najvažnijih političkih dokumenata. Tada objavljuje brošuru Hrvati Mađarom,[1] i na hrvatskom i na mađarskom jeziku (A’ Horvátoka a’ Magyaroknak felelet az 1848-ik Martziusi és Áprilisi Magyar hirdetményekre).[8]

Tada je član i redakcije demokratskog lista hrvatske levice Slavenski jug od 1848. do 1849. godine.[1]

Kada je grof Ivan postao državni pouzdanik, radio je od 1861. godine na poravnanju (pomirenju) Hrvata i Mađara. Tada je on zastupnik Izbornog sreza Vinodolskog. Imenovan je prvog hrvatskog kancelara[9](1861-66)[1], a pošto je poravnanje obavljeno ukinuta je Dvorska kancelarija. Od tada se okrenuo sasvim politici, i postao predsednik Zemaljskog sabora u Zagrebu. Pokrenuo je osnivanje Stola sedmorice, 1862. godine.[2] Iste godine je započeo radove na osnivanju Samostalne narodne stranke, u kojoj je narednih godina bio na čelu.[2]

Imenovan je septembra 1873. godine za hrvatskog bana[10], i na tom položaju proveo do 1880. godine. Bilo je to njegovo vladanje (`bana pučanina`[11]) na veliku štetu Srba i pravoslavlja u Hrvatskoj i Slavoniji. Kao režimski čovek uz pomoć represivnog državnog aparata je žestoko progonio srpsku ćirilicu, srpsko ime i srpsku zastavu,[12], pretvorivši se od narodnjaka, u bezdušnog šovinistu. Nije dozvoljavao da se u hrvatskom saboru pominje ništa srpsko, a onoga ko bi to prekršio nazivao je `izdajicom`.[13] Za vreme banovanja Ivana Mažuranića reformisano je školstvo, uprava i pravosuđe, otvoren univerzitet i doneti mnogi zakoni.[8]

Kada je okončana njegova dužnost bana nije više učestvovao u javnom životu već se bavio astronomijom i matematikom, proučavao filozofe.[1]

Godine 1830. za vreme školovanja napisao je prve stihove – Vinodolski dolče, da si zdravo! i 1832. štampao prvu pesmu na mađarskom jeziku – odu Ferencu Irmenjiju.[8] Prva štampana pesma na hrvatskom jeziku je Primorac Danici koja je obkjavljena u Danici ilirskoj 1835. godine.[1][8] U „Danici“ je, od samog početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pesnika, a kao čovek neobično uman, temeljnog obrazovanja i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi. I Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko delo. Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16-godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva „Osmana“ (1844)[8], dug je i strm put; ali u trenutku kad se latio toga posla, on je taj put već svladao: i razjašnjenje metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, i vergilijanski ep s iskustvom koje iz njega proizlazi, a tiče se odnosa istorije i poezije.

Kao lingvista, ostvario je prvi moderan hrvatski rečnik: zajedno s Josipom Užarevićem, sastavio je delo od 40.000 reči[2] u kom je, osim apsorpcije starijeg nazivlja iz rečnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Njegov pesnički ugled bio je u to doba već tako nepreporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pesnika probala su se u tom poslu pre njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; posle njega niko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s celinom Gundulićevog dela. Uspeh je i u javnosti bio toliki da ga je, karlovačkog advokata, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo. To novo bio je spev “Smrt Smail-age Čengića” (1846)[5], koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom delu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umetnina hrvatske reči, opevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih istorijskih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojnom provincijalnom događaju-ubistvu lokalnoga tiranina na pretvorno-mučki način), pesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opšte, univerzalne ideje, misli-vodilje celog našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.

Nakon objavljivanja epa, nije zatim ništa uradio za sledeće 34 godine (1880). U antologiji hrvatskog pesništva iz 1892. godine izašla je njegova oda `Grofu Janku Draškoviću`.[14]

Bio je i predsednik Matice ilirske od 1858. do 1872. godine.[5]

Srbe i Hrvate je smatrao jednim narodom. Zapisao je: ...sa Srbima smo mi jedan narod i tako čvrsto stopljeni, da nas ništa više na svijetu razdružiti neće moći... [15]

Grof Ivan Mažuranić je umro 1890. godine u Zagrebu.[16] Sahranjen je u ilirskoj arkadi na Mirogoju.[1]

Ostavština
Mažuranićev portret oslikan je na hrvatskoj novčanici od 100 kuna, koje su objavljene 1993. i 2002. godine. Njegov lik je oslikan i na poštanskoj marki. U Zagrebu je u njegovu čast nazvan Trg Ivan Mažuranić. U zagrebačkom i novljanskom parku se nalazi spomen bista Ivana Mažuranića.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Detelinari, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.




Predmet: 85986207
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

„Smrt Smail-age Čengića“ je čuveni istorijski i romantičarski ep hrvatskog pesnika i bana Ivana Mažuranića, prvi put objavljen 1846. godine u almanahu Iskra.

`Smrt Smail-age Čengića` - Ivan Mažuranić `Smrt Smail-age Čengića` Ivana Mažuranića predstavlja epsko remek-delo koje odiše dramom, sukobom dobra i zla, te snagom borbe za slobodu. Kroz pet dramatičnih pjevanja, autor nas uvodi u lokalni kontekst univerzalnog sukoba. U ovom epskom spjevu, Smail-aga se prikazuje kao surovi tlačitelj, sadista koji u mučenju pronalazi brutalni užitak. Kontra njemu, junaci se udružuju u četi kako bi ostvarili osvetu. Kroz noć, kroz tajne prolaze, šume i klisure, oni se kreću s misijom da zadovolje pravdu. Osveta je tema koja pulsira kroz ovaj ep, stvarajući napetost koja raste kako priča napreduje, sve do emotivnog vrhunca i katarze na kraju. Mažuranićev jezik je živopisan i dinamičan, a likovi su duboko utemeljeni, čineći ovaj spjev ne samo epskim delom, već i snažnim prikazom borbe


Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. avgust 1814 — Zagreb, 4. avgust 1890) je bio hrvatski pesnik, lingvista i političar. Obavljao je dužnost bana Hrvatske i Slavonije od 1873. do 1880. godine.[1]

Biografija
Ivan Mažuranić je najznačajnija kreativna ličnost Hrvatskog narodnog preporoda (pesnik, lingvista, hrvatski ban). Potiče iz imućne građansko-težačke[1], poljoprivredno-vinogradarske familije u Novom Vinodolskom. Ivan je bio treći od četiri sina Ivana Mažuranića Petrova i Marije Mažuranić. Braća su mu bili Josip koji je ostao da vodi porodično imanje, Matija koji je bio kovač i putopisac i Anton filolog i pravnik.[2] Bio je oženjen Aleksandrom Demeter (sestrom književnika Dimitrija Demetera bogatom i obrazovanom devojkom iz Zagreba, sa kojom je imao sedmoro dece. Potomci Ivanovi su ugledni, obrazovani pojedinci, a najpoznatija je njegova unuka Ivana Brlić-Mažuranić hrvatska književnica.[3]

Rodio se u hrvatskom primorju, u `Novom`. Pučku školu je završio u rodnom mestu (1825-27), gimnaziju je završio u Rijeci (1828-33)[1], gde je dobro naučio mađarski jezik. Sem mađarskog, tada je dobro naučio i nemački, latinski i italijanski jezik. Kasnije će savladati i engleski, francuski i sve slovenske jezike.[1] Započeo je filozofiju u Zagrebu 1833. godine na liceju[1], a druge školske 1834/35. godine slušao je u Mađarskoj u Sombathelju,[4] pa se 1835. godine vratio u Hrvatsku. Okončao je pravne nauke u Zagrebu na Kraljevskoj akademiji znanosti[5] (1835-37)[1], i kasnije stekao doktorat. Otvorio je advokatsku kancelariju u Gornjem Karlovcu i uključio se u javni život. U Zagrebu je 1835. godine prišao Gajevom narodnom pokretu. Bio je jedan od njegovih najvatrenijih pristalica. U Gajevoj `Danici`[6] je iste godine objavio svoj prvenac, `Odu` Ljudevitu Gaju. Međutim započeo je književni rad kao `mađarski pesnik`, objavivši 1832. godine u Rijeci, `Oproštajnu pesmu`, na mađarskom jeziku.[7] Radio je tokom 1841. godine na `Nemačko-ilirskom rječniku`. Pisao je političke članke u novinama: `Narodne novine` i `Slovenski jug`. Godine 1841. položio je u Pešti specijalistički ispit iz meničnog prava i te iste godine se oženio sa Aleksandrom Demeter.[1]

Revolucionarne 1848. godine postao je član Hrvatsko-slovenske deputacije koja je trebalo da ide u Beč da radi na uređenju austrijske države. Između 1850-1860. godine bio je glavni odvjetnik za Hrvatsku i Slavoniju i potom i državni savetnik. Tada gotovo sasvim prestaje sa radom na lepoj književnosti i tada je perovođa saborski, sastavljač najvažnijih političkih dokumenata. Tada objavljuje brošuru Hrvati Mađarom,[1] i na hrvatskom i na mađarskom jeziku (A’ Horvátoka a’ Magyaroknak felelet az 1848-ik Martziusi és Áprilisi Magyar hirdetményekre).[8]

Tada je član i redakcije demokratskog lista hrvatske levice Slavenski jug od 1848. do 1849. godine.[1]

Kada je grof Ivan postao državni pouzdanik, radio je od 1861. godine na poravnanju (pomirenju) Hrvata i Mađara. Tada je on zastupnik Izbornog sreza Vinodolskog. Imenovan je prvog hrvatskog kancelara[9](1861-66)[1], a pošto je poravnanje obavljeno ukinuta je Dvorska kancelarija. Od tada se okrenuo sasvim politici, i postao predsednik Zemaljskog sabora u Zagrebu. Pokrenuo je osnivanje Stola sedmorice, 1862. godine.[2] Iste godine je započeo radove na osnivanju Samostalne narodne stranke, u kojoj je narednih godina bio na čelu.[2]

Imenovan je septembra 1873. godine za hrvatskog bana[10], i na tom položaju proveo do 1880. godine. Bilo je to njegovo vladanje (`bana pučanina`[11]) na veliku štetu Srba i pravoslavlja u Hrvatskoj i Slavoniji. Kao režimski čovek uz pomoć represivnog državnog aparata je žestoko progonio srpsku ćirilicu, srpsko ime i srpsku zastavu,[12], pretvorivši se od narodnjaka, u bezdušnog šovinistu. Nije dozvoljavao da se u hrvatskom saboru pominje ništa srpsko, a onoga ko bi to prekršio nazivao je `izdajicom`.[13] Za vreme banovanja Ivana Mažuranića reformisano je školstvo, uprava i pravosuđe, otvoren univerzitet i doneti mnogi zakoni.[8]

Kada je okončana njegova dužnost bana nije više učestvovao u javnom životu već se bavio astronomijom i matematikom, proučavao filozofe.[1]

Godine 1830. za vreme školovanja napisao je prve stihove – Vinodolski dolče, da si zdravo! i 1832. štampao prvu pesmu na mađarskom jeziku – odu Ferencu Irmenjiju.[8] Prva štampana pesma na hrvatskom jeziku je Primorac Danici koja je obkjavljena u Danici ilirskoj 1835. godine.[1][8] U „Danici“ je, od samog početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pesnika, a kao čovek neobično uman, temeljnog obrazovanja i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi. I Mažuranić se ozbiljno spremao za svoje veliko delo. Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše 16-godišnji đak riječke gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, do dopune Gundulićeva „Osmana“ (1844)[8], dug je i strm put; ali u trenutku kad se latio toga posla, on je taj put već svladao: i razjašnjenje metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, i vergilijanski ep s iskustvom koje iz njega proizlazi, a tiče se odnosa istorije i poezije.

Kao lingvista, ostvario je prvi moderan hrvatski rečnik: zajedno s Josipom Užarevićem, sastavio je delo od 40.000 reči[2] u kom je, osim apsorpcije starijeg nazivlja iz rečnika Mikalje i Stullija, skovao hrvatsko pojmovlje za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Njegov pesnički ugled bio je u to doba već tako nepreporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pesnika probala su se u tom poslu pre njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; posle njega niko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s celinom Gundulićevog dela. Uspeh je i u javnosti bio toliki da ga je, karlovačkog advokata, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah “Iskra” napiše nešto novo. To novo bio je spev “Smrt Smail-age Čengića” (1846)[5], koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom delu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umetnina hrvatske reči, opevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih istorijskih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojnom provincijalnom događaju-ubistvu lokalnoga tiranina na pretvorno-mučki način), pesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opšte, univerzalne ideje, misli-vodilje celog našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde.

Nakon objavljivanja epa, nije zatim ništa uradio za sledeće 34 godine (1880). U antologiji hrvatskog pesništva iz 1892. godine izašla je njegova oda `Grofu Janku Draškoviću`.[14]

Bio je i predsednik Matice ilirske od 1858. do 1872. godine.[5]

Srbe i Hrvate je smatrao jednim narodom. Zapisao je: ...sa Srbima smo mi jedan narod i tako čvrsto stopljeni, da nas ništa više na svijetu razdružiti neće moći... [15]

Grof Ivan Mažuranić je umro 1890. godine u Zagrebu.[16] Sahranjen je u ilirskoj arkadi na Mirogoju.[1]

Ostavština
Mažuranićev portret oslikan je na hrvatskoj novčanici od 100 kuna, koje su objavljene 1993. i 2002. godine. Njegov lik je oslikan i na poštanskoj marki. U Zagrebu je u njegovu čast nazvan Trg Ivan Mažuranić. U zagrebačkom i novljanskom parku se nalazi spomen bista Ivana Mažuranića.
85986207 Smrt Smail-age Čengića - Ivan Mažuranić

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.