ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 725
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Mario Pomilio (Orsogna, 14. siječnja 1921. – Napulj, 3. travnja 1990.) bio je talijanski pisac, esejist i novinar.

Biografija
Sin Tommasa Pomilija, socijalističkog učitelja u osnovnoj školi, i Emme Di Lorenzo, najstarije od troje braće i sestara (on, Ernesto i Tina), preselio se iz Orsogne, gdje je obitelj živjela u trenutku njegova rođenja, u Avezzano kao dojenče, gdje je pohađao klasičnu gimnaziju, učeći kod Giulija Butticcija, kojeg nikada nije zaboravio.

Urednički sastanak u Napulju časopisa `Le ragioni narrative`. S lijeva na desno: Michele Prisco, Luigi Incoronato, Domenico Rea, Luigi Compagnone i Mario Pomilio

Brončana bista u spomen na Maria Pomilia u Avezzanu
Godine 1945. diplomirao je književnost na Scuola Normale Superiore, pod vodstvom Luigija Russa i Giovannija Macchije, s tezom o narativu Luigija Pirandella. Zatim je nastavio studij u inozemstvu, specijalizirajući se na sveučilištima u Bruxellesu i Parizu, istražujući poetski furor. Rezultate dijela ovog dijela, posvećenog ideji poezije kod Petrarke, rekonstruirala je i posthumno uredila filologinja Cecilia Gibellini. Na kraju je imenovan profesorom književnosti u napuljskoj srednjoj školi, srednjoj školi `Vincenzo Cuoco` na Via Foria. Kasnije se prebacio u srednju školu `Giuseppe Mercalli`; na kraju je stekao katedru za talijansku poetsku i dramsku književnost na Konzervatoriju San Pietro a Majella u Napulju. Od 1979. do 1984. predavao je modernu i suvremenu talijansku književnost na Sveučilišnom institutu Suor Orsola Benincasa.

Kratki boravak u Teramu, kao povjerenik za državne ispite, inspirirao je njegov prvi roman, L`uccello nella cupola (Ptica u kupoli), objavljen 1954., koji ga je odmah doveo u središte pozornosti kritičara i šire javnosti svojim debitantskim romanom, nagradom Marzotto. Dvije godine kasnije uslijedio je Il testimone (Svjedok), a zatim, 1959., duboko distopijski roman Il nuovo corso (Novi kurs), inspiriran događajima u Mađarskoj.

Teramo je također napisao roman La compromissione (Kompromis) (1965.), roman snažnog političkog sadržaja i ne bez autobiografskih prizvuka, što na neki način nagovještava njegovu krizu kao lijevog intelektualca suočenog s političkim događajima 1948. Njegova politička predanost dovela ga je, nakon razdoblja aktivizma u Akcionoj stranci, do pridruživanja redovima Talijanske socijalističke stranke. Roman je izazvao široku raspravu i definitivno etablirao svog autora među najvažnijim romanopiscima razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Nekoliko godina kasnije, objavljivanjem duge priče `Il cimitero cinese` (Kinesko groblje) (koja se pojavila u časopisu više od deset godina ranije), predstavio je svoje romane iz 1950-ih u jednoj zbirci, dobivši novo svjetlo nakon uspjeha `La compromissione`.

U međuvremenu, nastavio je svoju intenzivnu aktivnost kao esejist, kritičar i književni povjesničar, surađujući sa Salvatoreom Battagliom na Katedri za talijansku književnost Sveučilišta Federico II. i objavljujući monografije o Luigiju Pirandellu, Benvenutu Celliniju, Verizmu i raznim drugim temama; na fronti kritičko-militantne predanosti (s napetostima i teorijske prirode), osnovao je 1960. časopis Le ragioni narrative,[1] zajedno s drugim napuljskim piscima poput Luigija Compagnonea, Luigija Incoronata, Michelea Prisca, Domenica Ree i kritičara Giana Franca Venèa, dok će neprestano nastaviti svoju aktivnost kao kulturni publicist u mnogim najistaknutijim književnim periodičnim publikacijama (poput `La fiera letteraria`, u kojoj je objavio opsežne članke), kao i u dnevnim novinama (poput Il Mattino di Napoli, u kojem će između 1977. i 1979. voditi stranicu s knjigama). Godine između romana Il nuovo corso i La compromissione (od sredine 1950-ih do sredine 1960-ih) bile su i godine značajne aktivnosti kao istraživačkog pisca, s posebno južnjačkom predanošću, čiji su plodovi posthumno sakupljeni u svesku Taccuino industriale. Reportages 1945-1980, koji također uključuje aforizme objavljene u časopisu 1968. (otuda i naslov zbirke), te neobjavljeno mladenačko djelo.

Desetljeće između sredine 1970-ih i početka 1980-ih, međutim, desetljeće je njegove pune zrelosti, s objavljivanjem Petog evanđelja (1975.) i Božića 1833. (1983.), kao i zbirke priča metatekstualne i metafizičke prirode, s vrlo inovativnim osobinama, koje datiraju iz kasnih 1960-ih, pod naslovom Pas na Etni. Fragmenti enciklopedije katastrofe (1978.). Ovaj svezak povezan je s njegovom posljednjom knjigom, objavljenom posthumno u svesku nekoliko mjeseci nakon njegove smrti (ali prethodno objavljenom u časopisu): Nadgrobni spomenik u Via del Babuino (1990.), čiji je prvi naslov, prilično značajno, bio Prekinuta priča. Posthumno je, pod uredništvom njegovog sina Tommasa Pomilia (poznatijeg kao Tommaso Ottonieri), objavljena i zbirka njegovih stihova, Emblemi, koja datira iz ranih 1450-ih, dakle, ranije.



Njegov narativni debi; središnji dijelovi zbirke pojavili su se nekoliko puta u časopisima i knjižicama.

Tijekom karijere primio je brojne nagrade (vidi dolje) i bio je član brojnih žirija za književne nagrade.

U posljednjim godinama života teško mu je bilo pisati zbog pogoršanja reumatoidnog artritisa, što ga je prisililo i na operaciju desne ruke. Teško oslabljen, umro je 3. travnja 1990. Njegova arhiva čuva se u Centru za proučavanje rukopisne tradicije modernih i suvremenih autora Sveučilišta u Paviji.