Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

lepo očuvano samo mala posveta na praznoj strani


Na dverima katedrale u Asunsionu nađena je paskvila pisana rukom Vrhovnog Diktatora u kojoj samodržac, tobože svojevoljno, zapoveda da mu se, čim bude umro, odrubi glava, nabije na koplje i danima drži izložena na glavnom gradskom trgu. Nakon narodnog veselja, zapoveda paskvila, treba da budu pobijeni najbliži službenici, kako vojni tako i civilni, a tela da im se zakopaju bez krsta i bez pomena. Konačno, telo Vrhovnog ima da bude spaljeno a pepeo da bude bačen u reku. Podražavajući rukopis Vrhovnog, anonimni pisac, dakle, osuđuje ga na večiti zaborav.

Ipak, otkriti tog „pamfletistu” i obesiti ga o narandžino drvo samo je uzgredan motiv ovog utvarnog romana-monologa, koji se kreće između delanja i svedočenja, između čina i pričina. Kombinovanjem elemenata burleske i parabole, Augusto Roa Bastos ispisuje slojevitu priču o apsolutnoj vlasti – inspirisanu životom dr Hosea Gaspara Rodrigesa de Fransije, prvog diktatora Paragvaja – i istražuje njene metafizičke aspekte i mitske korene, kao i sudbine pojedinaca i čitavih naroda pod jarmom tiranije.

„Između dva graničnika – paskvile na početku i priređivačeve beleške na kraju romana – dešava se jedina drama: samodržac je suočen sa konačnim a hoće beskonačno, na rubu je smrti a hoće novi život, makar kroz pisanje, preti mu zaborav a hoće pamćenje. Preostaje mu jedino reč. Nada u pisanje. Pisanje je simulakrum vlasti.“
– Milan Komnenić

U onom što je gotovo žanrovski unutar latinoameričke naracije, svojom snagom ističe se `diktatorski roman` (koji bi uključivao naslove kao što su Jesen patrijarha ili El Señor Presidente), Yo el Supremo Paragvajca Roa Bastosa. `Ekspanzivno` djelo, protkano verbalnom građom iz tisuću izvora, lebdeći u majstorskoj igri intertekstualnosti, nevjerojatno održava narativnu napetost od prve do posljednje stranice. Spoj autohtone Guaraní komponente sa španjolskim, zajedno s asimilacijom resursa najsuvremenijeg narativa, u korijenu su jedinstvenosti ovog možda romana, koji je Alejo Carpentier opisao kao `remek-djelo`.



Augusto Roa Bastos (Asunción, 13. lipnja 1917. – Asunción, 26. travnja 2005.) je paragvajski romanopisac i pisac kratkih priča.

Roa Bastos rođen je 1917. kao sin Brazilca i Guaraní-Indijanke.[1] Kao tinejdžer borio se u Ratu za Chaco između Paragvaja i Bolivije. Kasnije je radio kao novinar, scenarist i profesor.

Najpoznatiji je po svojem složenom romanu `Ja, Vrhovni` (špa. Yo el Supremo), za koji je dobio nagradu „Miguel de Cervantes“ 1989., najprestižniju nagradu za knjige na španjolskom jeziku. Tema knjige je život diktatora dr. Joséa Gaspara Rodrígueza de Francie, koji je vladao Paragvajem željeznom šakom i s puno ekscentričnosti od 1814. do smrti 1840. To je jedno od najvažnijih djela o diktaturi.

Život i pisanje Roa Bastosa obilježila su iskustva s diktatorskim vojnim režimima. Godine 1947. bio je prisiljen na izgnanstvo u Argentinu, a 1976. pobjegao je iz Buenos Airesa u francuski Toulouse u sličnim političkim okolnostima.

Većinu svojih djela napisao je u egzilu, ali to ga nije smelo, da žestoko analizira paragvajske socijalne i povijesne probleme u svom radu. Pisao je na španjolskom, koji je s vremena na vrijeme jako nadopunjen s riječima iz jezika guarani (glavni paragvajski autohtoni jezik). Roa Bastos registrirao je paragvajske mitove i simbole u baroknom stilu poznatom kao magični realizam.

U Francuskoj je okupljao paragvajsku intelektualnu elitu, koja se protivila diktaturi paragvajskog predsjednika Alfreda Stroessnera.

Roa Bastos bio je kasniji predstavnik u preporodu latinoameričkog književnog pokreta. Poznate su mu zbirka priča `El trueno entre las hojas`, romanom `Hijo de hombre` kao i brojni drugi romani, kratke priče, pjesme i scenariji.

hispanoamerički roman hulio kortasar školice fuentes markes