| Cena: |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Učiteljica klavira, najpoznatiji roman Elfriede Jelinek, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2004. godine, šokantan je, dirljiv i bolan portret žene vezane između represivnog društva i svojih najmračnijih želja.
Erika Kohut je učiteljica klavira na prestižnom i formalnom Bečkom konzervatoriju, koja još uvijek živi sa svojom dominantnom i posesivnom majkom. Njezin život čini se kao besprijekorno tkivo dosade, ali Erika, tiha tridesetosmogodišnjakinja, potajno posjećuje turske peep showove noću kako bi gledala emisije uživo o seksu i sadomazohističke filmove. U međuvremenu, zgodan, samodopadan sedamnaestogodišnji student zaljubljuje se u Eriku i kreće je zavesti. Ona mu se isprva opire, ali onda mračne strasti koje tinjaju pod prigušenom vanjštinom učiteljice klavira eksplodiraju u oslobađanju seksualne perverzije, potisnutog nasilja i ljudske degradacije.
Slavljena diljem Europe zbog intenziteta i iskrenosti svojih spisateljskih djela te nagrađena nagradom Heinrich Böll za izvanredan doprinos njemačkoj književnosti, Elfriede Jelinek jedna je od najoriginalnijih i najkontroverznijih spisateljica na današnjem svijetu. Učiteljica klavira ekranizirana je u film, prikazan u Sjedinjenim Državama 2001. godine, a osvojila je i Veliku nagradu žirija u Cannesu.
Elfride Jelinek (nem. Elfriede Jelinek; Mircušlag, 20. oktobar 1946) austrijska je književnica, dramatičar, romanopisac, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2004. godine.[1]
Biografija
Elfride Jelinek, čiji je otac bio češki Jevrejin (inženjer i autodidakt), koji je u Beč stigao iz skromne, ali obrazovane sredine, a majka Bečlijka, austrijska katolkinja, pripadnica visoke građanske klase, rođena je 20. oktobra 1946. u Murcugšlagu, u Štajerskoj.
Predodređeno (po majci) joj je bilo da postane virtuozni muzičar, i 1950. upisuju je u Katolički institut Djevice Marije Sionske u Beču, gdje počinje učiti balet i francuski, a sa sedam godina započinje pohađati i čacove violine, klavira i pevanja.
Od 1960. na Konzervatoriju grada Beča studira orgulje i blokflautu, a kasnije studira kompoziciju.
Godine 1964. u Beču počinje studirati teatrologiju i istoriju umetnosti, a 1971. diplomirala je orgulje.
Bila je aktivna u studentskom pokretu, a i kasnije se često pojavljuje u ulozi angažovane autorke.
Vrlo mlada je počela da uči muziku i studirala je kompoziciju na Konzervatorijumu u Beču.
Posle diplomiranja 1964, studirala je pozorišnu umetnost i istoriju umetnosti na Univerzitetu u Beču. Od 1974. do 1991. godine bila je član Komunističke partije Austrije.
Živi u Beču i Minhenu.[2]
Stvaralaštvo
Elfride Jelinek je još mlada počela da piše poeziju.
Već tokom studija javlja se u književnim časopisima sa zanimljivom lirikom, a njena radio drama “Kad sunce zađe za mene je već kraj radnog dana” 1974.) proglašena je radio-dramom godine
Književno je debitovala zbirkom Lisas Schatten 1967. Kroz kontakt sa studentskim pokretom, njeno pisanje je dobilo društveno-kritički pravac. Godine 1970. izašao je njen satirični roman vir sind lockvogel babi!. Zajedno sa njenim sledećim romanom, Majkl. Ein Jugendbuch fur die Infantilgesellschaft (1972), imala je karakter jezičke pobune, usmerene ka popularnoj kulturi i njenom lažljivom predstavljanju dobrog života.
Posle nekoliko godina provedenih u Berlinu i Rimu početkom 1970-ih, Jelinek se udala za Gotfrida Hungsberga i podelila svoje vreme između Beča i Minhena. Njemačku književnu javnost osvojila je romanima Žene kao ljubavnice (1975);, 1994), Die Ausgesperrten (1980; Divna, divna vremena, 1990) i autobiografski zasnovanim Učiteljica klavira (1983). Ovi romani, svaki u okviru svog kompleksa problema, predstavljaju nemilosrdan svet u kome se čitalac suočava sa zatvorenim režimom nasilja i pokornosti, lovca i plena. Jelinek pokazuje kako klišei industrije zabave prodiru u svest ljudi i parališu protivljenje klasnoj nepravdi i rodnom ugnjetavanju.
U Požudi (1989; Požuda, 1992), Jelinek dopušta svojoj društvenoj analizi da naraste do fundamentalne kritike civilizacije opisujući seksualno nasilje nad ženama kao stvarni šablon za našu kulturu. Ova linija se održava, naizgled u svetlijem tonu, u Gieru. Ein Unterhaltungsroman (2000), studija o hladnokrvnoj praksi muške moći. Sa posebnim žarom, Jelinek je osudila Austriju, opisujući je kao carstvo smrti u svom fantazmagoričnom romanu Die Kinder der Toten (1975).
Jelinek je veoma kontroverzna ličnost u svojoj domovini. Elfriede Jelinek ne zazire od zadiranja u krajnje osetljive teme, a kombinovanjem raznih pripovedačkih i dramskih tehnika (montaža, kolažiranje, unutrašnji monolog) ostvaruje karakterisičan stil, koji je često na granici prevodivosti.
Njeno pisanje se zasniva na dugoj austrijskoj tradiciji lingvistički sofisticirane društvene kritike, sa prethodnicima kao što su Johan Nepomuk Nestroj, Karl Kraus, Odon fon Horvat, Elijas Kaneti, Tomas Bernhard i Viner grupa.
Godine 1975. izlazi roman “Ljubavnice”. Autorka se okreće kritičkom prikazivanju društva i odnosa među polovima iz ženske perspektive. Mediji na temelju čestih autorkinih javnih istupa prenaglašavaju provokativnost njena pisanja, pa usled toga briljantnost stila i inovativnost pripovednog i dramatičarskog postupka katkada s nepravom dospevaju u drugi plan.
Kruna njenog književnog stvaralaštva su romani “Pijanistkinja” (1983), po kojem je 2001. Mišel Hanek snimio film sa Izabel Iper u glavnoj ulozi, “Naslada” (1983) i “Deca mrtvih” (1995).
Osim kod nas već iscenirane drame “Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svoga muža ili potpornji društava”, napisala je više izvrsnih drama među kojima se ističu “Klara S.” (1982), “Burgteatar” (1986), “Totenauberg” (1992), “Odmorište” (1997), “On ne kao on” (1998), “Sportski komad” (1998) i dr.
Prirodu njenih tekstova često je teško definisati. Prebacuju se između proze i poezije, inkantacije i himne, sadrže pozorišne scene i filmske sekvence. Međutim, primat u njenom pisanju prešao je sa pisanja romana na dramatiku. Njena prva radijska drama, “Kad sunce zađe za mene je već kraj radnog dana” (1974.) proglašena je radio-dramom godine i veoma je povoljno primljena 1974.
Od tada je napisala veliki broj komada za radio i pozorište, u kojima je sukcesivno napuštala tradicionalne dijaloge radi svojevrsnih polifonih monologa, koji ne služe za razgraničenje uloga, već omogućavaju da se glasovi sa različitih nivoa psihe i istorije čuju istovremeno.
Najnovija objavljena dramska dela Elfride Jelinek, takozvane „drame princeze“ (Der Tod und das Madchen I–V, 2003), predstavljaju varijacije na jednu od osnovnih tema pisca, nemogućnost žena da u potpunosti ožive svet, gde su prefarbani stereotipnim slikama.
Jelinek je prevodila tuđa dela, a takođe je napisala filmske scenarije i operski libreto. Pored svog književnog rada, stekla je reputaciju neustrašive polemičarke na društvenim mrežama.
Nagrade
Za svoj književni rad dobila je brojne ugledne nagrade i priznanja. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost za 2004. godinu. Ček na 10 miliona kruna (1,1 milion evra), zlatna medalja i diploma, laureatima se uručuju 10. decembra, na godišnjicu smrti Alfreda Nobela, izumitelja i filantropa koji je umro 1896. godine.[3]
Zbog socijalne fobije najavila je da se neće pojaviti na dodeli Nobelove nagrade u Stokholmu i da će nagradu preuzeti njen izdavač.