ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Izdavač: VBZ
Godina izdanja: 2017
Broj strana: 352
Format: 20 cm
Povez: Broširani

Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt „vrati u život“ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje „Predsmrtnog dnevnika“. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – tj. o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom dajdžestiranju, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnoga konteksta. Propuštajući te velike teme kroz filtar osobne i obiteljske sudbine, Mandić je ovdje čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa… Dakako, na impuls pisanja u prvom je redu utjecalo osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao „nagnuće prema smrti“ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajčeni (I. M. rođen je 1939. g.).
Srećom, nije pogodio, pa kako se taj slućeni kraj nije dogodio ni tijekom pisanja ni po zapisivanju (IV./2014. – VIII./2015.), umjesto loših vijesti dobili smo ovakav dnevnik, prvi i jedini takav u povijesti hrvatske (i šire) tekstualnosti. Nasuprot mogućoj sumnji kako je biološko klonuće prouzročilo i slabljenje pisma, ovdje se čita kako se iskazano „nagnuće prema smrti“ često samo od sebe pobija. Stoga ovdje zatječemo i onoga „staroga“ (tj. mlađega) Mandića, poznatog nam desetljećima po polemičkim knjigama (npr. „Nježno srce“; „Policajci duha“; „Sloboda lajanja“; „Za našu stvar“; „Hitna služba“; „Bijela vrana“ itd.). Dakle i u predsmrtnom ozračju – koje se priviđa autoru – njegov intelektualno-biološki nerv tome se opire. Možda hoće reći kako se smrti najbolje može napakostiti tako da joj, makar i u posljednji čas – opalimo pljusku.


Igor Mandić (Šibenik, 20. novembar 1939 — Zagreb, 13. mart 2022) bio je hrvatski književnik, esejista, feljtonista, polemičar, kao i književni i muzički kritičar.[1]

Biografija
Završio je studije komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine. Od 1966. bio zaposlen u Vjesniku, kao kritičar u dnevnim novinama, kao kolumnist Vjesnika u srijedu, interni recenzent, urednik i autor tekstova u pojedinim Vjesnikovim izdanjima. Od 1993. do 1995. pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, a 1997. prešao u slobodne umetnike, i objavljivao je u raznim listovima, između ostalih i u Novom Plamenu. Bio je glavni urednik novina Vjesnik (2000). Dugogodišnji je saradnik mnogih radio-televizijskih centara. Godine 2005. dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva za životno delo.[1] Živeo je i radio u Zagrebu.

Nakon što mu je u popodnevnim časovima 13. marta 2022. godine pozlilo u stanu u kome je živeo, završio je u bolnici „Sveti Duh” u Zagrebu u kojoj je ovaj hrvatski novinar, književni kritičar i kolumnista preminuo istog dana u 82. godini života.[2]

Politička delovanje i stavovi
Mandić je u emisiji Nedjeljom u dva rekao da je u Hrvatskoj nazvani Domovinski rat bio `građanski rat` i da se nije radilo o agresiji nego o regresiji jer je bilo normalno očekivati pobunu Srba na stanje u Hrvatskoj. Protivio se nezavisnosti Kosova jer je smatrao da je Kosmet srpska zemlja. Takođe je izjavio kako se protivi nezavisnosti Crne Gore. Smatrao je da su Srbi i Hrvati `dva plemena istoga naroda` i naglašavao da je za ponovno stvaranje federalne zajednice.

Deo Mandićeve izjave s komemoracije u Jadovnu 26. juna 2011. (prema pisanju srpskih Novosti): `Ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike.` ... `Dok god postoje zloćudni povici na stadionima, grafiti... a iza toga mržnja i iracionalno bjesnilo potpomognuti politikom, neće biti sreće. Što je najgore, iza svega se krije i interes cijele fašističke Europe.`