ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: Ho
Jezik: Srpski
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Mileva Simić (Novi Sad, 15. februar 1859 — Novi Sad, 1946) bila je srpska učiteljica, književnica i prevodilac. Za rad na polju pedagogije i književnosti, dodeljen joj je orden Orden kralja Aleksandra I stepena.
Biografija
Rođena je 1859. godine u Novom Sadu, u veoma imućnoj i uglednoj porodici. Milevin otac bio je srpski akademski slikar Pavle Simić, a majka Jelisaveta, ćerka novosadskog advokata i gradonačelnika Grigorija Jovšića. Porodica Simić se često selila zbog posla Pavleta Simića, koji je oslikavao ikonostase širom Srbije.
Mileva se za života nikada nije udavala.
Obrazovanje
Godine 1871-72, Simići su živeli u Somboru, gde je Pavle Simić radio na ikonostasu, na crkvi Svetog Georgija. Po dolasku u Sombor, Mileva je sa svojih 12 godina saznala za učiteljsku školu, za koju se izuzetno zainteresovala, zbog velike želje za učenjem, koju je imala još od ranog detinjstva. Sa posebnom dozvolom profesora i katihete Nikole Đ. Vukićevića i dozvolom od Školskog saveta, Milevi je dozvoljeno školovanje u Srpskoj učiteljskoj školi, iako je sa svojih 12. godina bila premlada za upis. Učiteljsku školu završila je u roku, sa odličnim uspehom[1].
Profesija
Nakon završetka Srpske učiteljske škole u Somboru, Mileva je sa 15. godina izabrana za nastavnicu Više srpske devojačke škole u Novom Sadu, koja se u to vreme tek otvarala. U toj školi je radila trideset i dve godine, a jedno vreme je bila i i njena upravnica.
Veliki uticaj na njen odabir profesije i život imale su Milica Stojadinović Srpkinja, srpska književnica i poznanica njenog oca, kao i Dafina Nana Natašović, Milevina tetka sa majčine strane, u čijoj kući je bilo srečište srpske intelektualne elite.[2]
Rad na polju književnosti
Mileva je na polju književnosti krenula da radi 1876. godine. Napisala je nekoliko dela, kao što je Knjiga za narod, u izdanju Matice Srpske, šaljivu igru Retka sreća, nagrađenu od strane Matice Srpske. Pored književnih radova, dok je radila kao učiteljica, napisala je dve školske knjige, Kućarstvo i Pedagogija, koju su na osnovu procene Školskog saveta svrstane u svim srpskim i učiteljskim školama, širom Srbije`.[3]
Pored toga, Mileva se oprobala i na polju dečije književnosti. Pored pedagoških književnih pripovedaka za decu, izdatim u listovima Neven i Spomenik, Mileva je napisala je šest dečijih pozorišnih komada, a od njih su Drugarice (Sombor), Dobrovoljni prilozi (Mostar) i Plaćenik (Novi Sad) objavljeni, dok ostali kao što su Sirotica i pozorišni komad U laži je plitko dno, ostali neobjavljeni.
Pored pisanja i učiteljskog posla, bavila se i prevođenjem dela. Za života prevela je nekoliko dela More Jokai, o kome je dosta i pisala, a i poznat je i njen prevod knjige Tajni useljenici, 1882. godine
Pored pripovedaka Nada Maksim Crnojević i Priviđenje, u listu Javor objavljeni su njeni tekstovi o Hajnrih Hajneu, nemačkom pesniku i o srpskom slikaru Jovan Klajiću.
Za svoj rad na polju pedagogije i književnosti, Mileva je nagrađena Ordenom kralja Aleksandra I stepena.[3] List Srpkinja iz Iriga je 1913. godine uvrstio Milevu Simić među prve četiri najboljih saradnica književnih društava tog doba, a više puta proglašavana je i za uzornu učiteljicu.[3] Bila je počasna članica Dobrotovorne zadruge Srpkinja- Novosatkinja.
Mileva je za života skupila veliki broj srpskih narodnih ženskih pesama iz Srema, Banata i Bačke i insistirala na očuvanju srpskog jezika.[3]
Tokom pisanja, koristila je pseudonime Milka i Pavlovka.
Starost i smrt
Poslednje godine života, Mileva je provela u rodnom Novom Sadu u svom domu u Grčkoškolskoj ulici broj 10. Preminula je 1946. godine, a sahranjena na Almaškom groblju[2].
Dodeljena joj je ulica u Novom Sadu, koja nosi ime Ulica Mileve Simić
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`