Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Hercog, istaknuti akademik, filozof istorije romantičarskih ideja, koji je dvaput doživio neuspjeh kao muž i nesigurni ljubavnik, živi u eri kulture kao spektakla. U romanu, on osporava uslove dostupne stvarnosti, pokušavajući da pronađe `novi pogled na moderna stanja, koji bi pokazao kako život može da se živi sa obnavljanjem univerzalnih povezanosti; preokretanje posljednjih romantičarskih grešaka o jedinstvenosti sopstva`. Ključni pasus ga postavlja u središte američkog stanja i kasne moderne misli. Zašto, pita on, osjeća svoj neobuzdani unutrašnji poremećaj?
Sol Belou (engl. Saul Bellow; Montreal, 10. jun 1915 — Bruklin, 5. april 2005)[1] bio je američki književnik. Za svoj književni rad Belou je dobio Pulicerovu nagradu, Nobelovu nagradu za književnost i Nacionalnu medalju za umetnost.[2] On je jedini pisac koji je tri puta osvojio Nacionalnu nagradu za književnost,[3] i dobio je medalju za životno delo Nacionalne fondacije za knjigu za izuzetan doprinos američkoj književnosti 1990. godine.[4]
Prema rečima švedskog Nobelovog komiteta, njegovo pisanje je pokazivalo
Mešavinu bogatog pikarskog romana i suptilne analize naše kulture, zabavnih avantura, drastičnih i tragičnih epizoda u brzom nizu ispresecanih filozofskim razgovorom, a sve to razvija komentator sa duhovitim jezikom i prodornim uvidom u spoljašnje i unutrašnje komplikacije koje nas podstiču na delovanje, ili nas sprečavaju da delujemo, i to se može nazvati dilemom našeg doba.[5]
Njegova najpoznatija dela su Avanture Ogi Marča, Henderson Kralj kiše, Hercog, Planeta gospodina Samlera, Iskoristi dan, Humboltov dar i Ravelštajn.[6]
Belou je izjavio da je od svih njegovih likova, Judžin Henderson, iz Hendersona kralja kiše, bio najsličniji njemu.[7] Belou je odrastao kao imigrant iz Kvebeka. Kako to opisuje Kristofer Hičens, Belouova fikcija i glavni likovi odražavaju njegovu sopstvenu čežnju za transcendencijom, bitku „da se prevaziđu ne samo uslovi u getu već i geto psihoze.”[8][9] Dekanov decembar, nazvan „velikim ludostima 20. veka“. Ova transcendencija „neizrecivo sumornog“ (fraza iz Dangling Man) postiže se, ako se uopšte može postići, „svirepom asimilacijom učenja“ (Hičens) i isticanjem plemenitosti.
Biografija
Rođen kao četvrto dete imigranata jevrejskog porekla, rođen blizu Montreala u Kvebeku[10][11] i odrastao u Čikagu. Njegovi roditelji[12] su se 1913. doselili iz Petrograda Rusija u Kanadu.[10][11] He had three elder siblings - sister Zelda (later Jane, born in 1907), brothers Moishe (later Maurice, born in 1908) and Schmuel (later Samuel, born in 1911).[13] Do svoje devete godine živeo je u siromašnom delu Montreala nastanjenom Rusima, Poljacima, Ukrajincima, Grcima i Italijanima. Još od detinjstva bio je pod uticajem jidiša i hebrejskog jezika,[14][15] kasnije je bio i poznavalac francuskog. Njegova porodica preselila se u Čikago 1924. kada je imao devet godina; tamo je odrastao i završio koledž a zatim je nekoliko godina proveo u Njujorku da bi se ponovo vratio u Čikago kao profesor. Studirao je antropologiju i sociologiju na univerzitetima američkog srednjeg Zapada, a kasnije je i predavao na Prinstonu, Univerzitetu Čikago i Univerzitetu Njujork.
Pored romana, pisao je i drame, kritičke članke i kraća prozna dela. Na početku karijere bio je pod uticajem Lava Trockog. Kasnije se bavio i proučavanjem kulture i tradicije rusko-jevrejskog nasleđa. Njegova dela su ga predstavila kao jevrejsko-američkog pisca, postala su veoma značajna u američkoj književnosti posle Drugog svetskog rata. Belou se bavi tematikom modernog urbanog čoveka, koga je društvo oštetilo, ali čija je duša ostala nedirnuta; njegova originalnost je delom u kulturnoj sofisticiranosti, a delom u uličnoj mudrosti. U književnom smislu, poštovao je Drajzera, Foknera i Hemingveja ali i Servantesa, Balzaka i Tolstoja. Kritičari su ga svrstavali među velike realističke pisce, sledbenike Drajzera i američke urbane naturalističke tradicije.
Pažnju kritike skrenu je već prvim romanima „Čovek u očekivanju“ i „Žrtva“ a treći roman „Avanture Ogija Marča“ ga je već uvrstio među značajne pisce njegovog vremena. Šezdesete godine su bile era velikih političkih i društvenih promena u Americi koje su znatno uticale i na umetnost. To je decenija u kojoj se američki roman okreće fantastičkim činjenicama.
Bio je u poseti Srbiji, gde je posetio Beograd i manastir Mileševu. Prema jednog anegdoti, tokom puta ka Beogradu je u Raškoj morao sačekati jedan čas dok se nije završilo svadbeno kolo mladoženje Milisava Savića.[16]
Godine 1975. dobio je Pulicerovu nagradu za roman „Humboltov dar“.
„Za razumevanje ljudske prirode i za suptilne analize savremene kulture koje prožimaju njegovo celokupno delo“ Sol Belou je 1976. dobio Nobelovu nagradu za književnost.[17]
Uz Vilijema Foknera smatra se najznačajnijim i „najtemeljnijim` romansijerom moderne američke književnosti 20. veka {{|činjenica}}. Tema gotovo svakog njegovog dela je „smrt kao izazov“ koju je još kao mlad „dva puta slučajno izbegao“. Njegovi opisi u delima često prolaze granice stvarnog, pa se sukobi pojedinaca ili grupa pretvaraju tada u simbole otuđenosti, sa teskobama u dušama i podsvesnim krivicama koje rasna mržnja često izaziva.
U govoru nakon dobijanja Nobelove nagrade 12. decembra 1976.[18], rekao je: „Nobelova nagrada nije učinila srećnim ni jednog američkog dobitnika, naročito ne književnika. Sinkler Luis i Džon Stajnbek odmah su postali neverovatno sumorni, a što se tiče Ernesta Hemingveja, on je tada i prestao da piše“! Pored toga Belou je tada citirao Alena Rob-Grijea koji je rekao da roman likova u celini pripada prošlosti i postavio je pitanje mora li pisac nužno da prekine s ispitivanjem likova. Umetnost se, po Belou, nužno bavi središnjim čovekovim energijama a iz te borbe u središtu proizlazi velika, bolna želja za širim, fleksibilnijim, potpunijim, smislenijim, sveobuhvatnijim prikazom šta smo mi kao ljudska bića, ko smo i čemu služi ovaj život. U tom smislu, lik je fundamentalna komponenta koja omogućava piscu da se bavi onim što je u središtu opšteg zanimanja, a to je čovečanstvo koje pokušava da u neredu i tami ustanovi da li će da opstane ili propadne. Zbor tog razloga romanopisac se ne može da odrekne svih onih stvari koje čine čoveka - njegov karakter, čovečnost, istoričnost, potrebu za kulturom, shvatanje sveta, njegove činjeničnosti (materijalnosti) itd.
Umro je 5. aprila 2005. u Bruklinu (Masačusets, SAD).
Izabrana dela Sola Belou objavljena su u Sarajevu u 7 knjiga 1990. Izdavači su bili Veselin Masleša i Svjetlost.
Političko gledište
Kako je odrastao, Belou se odlučno udaljio od levičarske politike i poistovetio se sa kulturnim konzervativizmom.[19][20] Njegovi protivnici su obuhvatali feminizam, kampuski aktivizam i postmodernizam.[21] Belou se takođe udubio u često spornu oblast jevrejskih i afroameričkih odnosa.[22] Belou je bio kritičan prema multikulturalizmu i, prema Alfredu Kazinu, jednom rekavši: „Ko je Zulu Tolstoj? Papuanski Prust? Bilo bi mi drago da ga pročitam.“[23][24] Belou se donekle distancirao od ovih opaski, koje je okarakterisao kao „očigledno van okvira i svakako pedantičke“. On je, međutim, ostao pri svojoj kritici multikulturalizma, pišući:
U svakom razumno otvorenom društvu, apsurd sitne misaono-policijske kampanje izazvane besmislenim uvećanjem „diskriminatornih“ primedbi o Papuancima i Zuluima bi se smejao. Biti ozbiljan u ovom fanatičnom stilu je neka vrsta staljinizma – staljinističke ozbiljnosti i odanosti partijskoj liniji koje se stariji građani poput mene previše dobro sećaju.