ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta!

Arkadije i Boris Strugacki

Niko ne zna odakle su došli Posetioci, ni zašto su nas posetili, pošto kontakta sa njima nije bilo. Iza sebe su ostavili Zone, opasne, pune divnih i nepoznatih stvari, koje stalkeri kradu.

Koji je značaj Posete? Koja je svrha tih stvari, zašto su one ostavljene čovečanstvu? Šta tera stalkere da ih, često po cenu života, prikupljaju? Da li samo materijalna dobit, ili nešto drugo? Možda su Zone, a i cela Zemlja, najobičnije stajalište na kojem su Posetioci stali da se odmore, a svi ti predmeti đubre što je ostalo nakon piknika pored puta? (A stalkeri samo pacovi koji rovare po napuštenom smeću, ne znajući ništa o civilizaciji koja je to smeće tu ostavila?) Sva ta pitanja ostaju bez odgovora.

Čemu nas vodi ovaj roman? Prateći istoriju „posećenog“ grada Harmonta, prateći život stalkera Šuharta, dolazimo do glavnog - Zlatne kugle, mašine za ispunjavanje želja. Sve je nevažno pred tom mašinom koja je stalkerima postala nekakav alternativan Bog ili čak zamena za Boga. Ona je poslednja Šuhartova nada. Bog ili vanzemaljci od kojih očekujemo spas... „Ali ako si ti zaista takav - misli Šuhart - svemoguć, sveznajuć... shvatićeš sve i sam. Pogledaj u moju dušu, a ja znam da je tamo sve što ti treba.“ Naučnici smatraju da treba da uspostavimo kontakt sa vanzemaljcima - da bismo uspostavili kontakt treba prvo da ih razumemo. A kako ćemo razumeti „njih“ ako ne razumemo ni sami sebe? I to je ono što nam poručuju svi pisci SF romana o neuspelim kontaktima sa (još uvek hipotetičkim) civilizacijama: sporazumejmo se prvo međusobno. Kontak sa njima ne može biti ostvaren ako smo mi ovakvi kakvi smo. I onda nam postaje jasno šta se dešava sa Šuhartom koji je iskreno, celim svojim bićem poželeo „sreću za sve besplatno i da svima bude dobro“, i šta se dešava sa svetom kojem je Šuhart to poželeo? Ne dešava se ništa. Svet je ostao, ostaje, ostaće kakav je bio - dok ne zaželimo svi, ili bar veći deo čovečanstva, isto to i dok ne počnemo, bez pozivanja u pomoć bogova ili vanzemaljaca, sami da radimo ozbiljno na tome.


Braća Arkadij Strugacki (28. kolovoza 1925. – 12. listopada 1991.) i Boris Strugacki (14. travnja 1933. – 19. studenog 2012.) bili su sovjetski i ruski autori znanstvene fantastike koji su surađivali veći dio svojih karijera. Njihova značajna djela uključuju Teško je biti Bog (1964.), Ponedjeljak počinje u subotu (1965.) i Piknik uz cestu (1971.), koji je kasnije Andrej Tarkovski adaptirao u film Stalker (1979.).

Život i djelo

Prevedena priča o Strugackima pojavila se u časopisu Amazing Stories 1959. godine.
Braća Strugacki (братья Стругацкие ili jednostavno Стругацкие) rođeni su Natanu Strugackom, likovnom kritičaru, i njegovoj supruzi, učiteljici. Njihov otac bio je Židov, a majka Ruskinja pravoslavka.[potreban citat] Na njihov rani rad utjecali su Ivan Jefremov i Stanisław Lem. Kasnije su razvili vlastiti, jedinstveni stil pisanja znanstvene fantastike koji je proizašao iz razdoblja sovjetskog racionalizma u sovjetskoj književnosti i razvio se u romane interpretirane kao djela društvene kritike.[1]

Njihov najpoznatiji roman, Piknik na obočine, preveden je na engleski kao Piknik uz cestu. Andrej Tarkovski adaptirao je roman za ekran kao Stalker (1979.).

Algis Budrys usporedio je njihov roman `Hitni slučaj` i Arkadijeve `Lutalice i putnici` s djelom Eanda Bindera.[2] Nekoliko drugih njihovih djela prevedeno je na engleski, njemački, francuski i talijanski jezik, ali nisu dobila istu razinu kritičkog priznanja kao ona koju im je dala ruska publika. Braća Strugacki, međutim, bila su i još uvijek jesu popularna u mnogim zemljama, uključujući Estoniju, Mađarsku, Poljsku, Bugarsku, bivše republike Jugoslavije i Njemačku, gdje je većina njihovih djela bila dostupna i u Istočnoj i u Zapadnoj Njemačkoj. Oni su poznati ruski pisci znanstvene fantastike s dobro razvijenom bazom obožavatelja.[potreban citat]

Braća Strugacki bili su počasni gosti na Conspiracy `87, Svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike 1987. godine, održanoj u Brightonu u Engleskoj.

Godine 1991., Text Publishers objavio je sabrana djela Arkadija i Borisa Strugackih.[3][4]

Arkadij
Arkadij Strugacki rođen je 25. kolovoza 1925. u Batumiju; obitelj se kasnije preselila u Lenjingrad. U siječnju 1942. Arkadij i njegov otac evakuirani su iz opsade Lenjingrada, ali Arkadij je bio jedini preživjeli u njegovom vagonu; njegov otac je umro po dolasku u Vologdu. Arkadij je pozvan u sovjetsku vojsku 1943. Prvo se školovao u topničkoj školi u Aktjubinsku, a kasnije na Vojnom institutu za strane jezike u Moskvi, gdje je diplomirao 1949. kao prevoditelj engleskog i japanskog jezika. Radio je kao učitelj i prevoditelj za vojsku do 1955. Godine 1955. počeo je raditi kao urednik i pisac. Godine 1958. počeo je surađivati sa svojim bratom Borisom, a ta je suradnja trajala do Arkadijeve smrti 12. listopada 1991.[5] Arkadij Strugacki postao je član Saveza sovjetskih pisaca 1964. Osim vlastitog pisanja, s bratom je prevodio japanske kratke priče i romane, kao i neka djela na engleskom jeziku.

Boris

Boris Strugacki 2006.
Rođen 14. travnja 1933., Boris Strugacki ostao je u Lenjingradu s majkom tijekom opsade grada tijekom Drugog svjetskog rata. Završio je srednju školu 1950. i prijavio se na odjel za fiziku na Lenjingradskom državnom sveučilištu, ali je umjesto toga studirao astronomiju. Nakon što je diplomirao 1955., radio je kao astronom i računalni inženjer u Pulkovskom opservatoriju. Godine 1960. sudjelovao je u geodetskoj i astronomskoj ekspediciji na Kavkazu. Boris Strugacki postao je članom Saveza pisaca SSSR-a 1964. Godine 1966. postao je stalni pisac.[6] Od 1972. djelovao je kao voditelj Lenjingradskog seminara mladih pisaca spekulativne fikcije, koji je kasnije postao poznat kao `Seminar Borisa Strugackog`. Osnovao je književnu nagradu `Brončani puž`. Bio je agnostik.[7] Nakon bratove smrti objavio je još dva romana pod pseudonimom. Boris Strugacki umro je u Sankt Peterburgu 19. studenog 2012.