Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

jako lepo očuvano


Ne bez opravdane plahosti jedan se Argentinac, vrlo daleko potomak Rima, usuđuje italijanskoj publici predstaviti jednu knjigu... Smatram da je Papini nezasluženo zaboravljen. Priče ove knjige potiču iz razdoblja kada se čovek rado naginjao nad svojom setom i svojim sutonima, ali seta i sutoni nisu iščezli, mada ih umetnost danas oblači u drugačije ruho.

Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1982. Strana 117.



Giovanni Papini (9. siječnja 1881. - 8. srpnja 1956.) bio je talijanski novinar, esejist, romanopisac, pisac kratkih priča, pjesnik, književni kritičar i filozof. Kontroverzna književna ličnost s početka i sredine dvadesetog stoljeća, bio je najraniji i najentuzijastičniji predstavnik i promicatelj talijanskog pragmatizma.[1] Papiniju su se divili zbog njegova stila pisanja i vodio je žestoke polemike. Upleten u avangardne pokrete poput futurizma i postdekadentizma, prelazio je s jedne političke i filozofske pozicije na drugu, uvijek nezadovoljan i nelagodan: prešao je s antiklerikalizma i ateizma na katolicizam, a s uvjerenog intervencionizma – prije 1915. na averziju prema ratu. Tridesetih godina prošlog stoljeća, nakon prelaska iz individualizma u konzervativizam, konačno postaje fašist, zadržavši averziju prema nacizmu.

Kao jedan od utemeljitelja časopisa Leonardo (1903.) i Lacerba (1913.), književnost je shvaćao kao `akciju` i svojim spisima dao oratorski i bezbožan ton. Iako se samoobrazovao, bio je utjecajan ikonoklastički urednik i pisac, s vodećom ulogom u talijanskom futurizmu i ranim književnim pokretima mladih. Djelujući u Firenci, aktivno je sudjelovao u inozemnim književnim filozofskim i političkim kretanjima poput francuskog intuicionizma Bergsona i angloameričkog pragmatizma Peircea i Jamesa. Promičući razvoj talijanske kulture i života s individualističkim i sanjarskim poimanjem života i umjetnosti, djelovao je kao glasnogovornik rimokatoličkog vjerskog uvjerenja.

Papinijev književni uspjeh započeo je djelom `Il Crepuscolo dei Filosofi` (`Sumrak filozofa`), objavljenim 1906., i njegovim objavljivanjem autobiografskog romana Un Uomo Finito (`Gotov čovjek`) 1913. godine.

Zbog njegovih ideoloških opredjeljenja, Papinijev rad bio je gotovo zaboravljen nakon njegove smrti[2], iako je kasnije ponovno vrednovan i cijenjen: 1975. godine argentinski pisac Jorge Luis Borges nazvao ga je `nezasluženo zaboravljenim` autorom.

Rani život

Kuća Giovannija Papinija u Firenci
Rođen u Firenci kao sin skromnog trgovca namještajem (i bivšeg člana crvenokošuljaša Giuseppea Garibaldija) iz Borgo degli Albizi, Papinija je u tajnosti krstila njegova majka kako bi izbjegao agresivni antiklerikalizam svog oca. Gotovo potpuno samoobrazovan, nikada nije stekao službenu sveučilišnu diplomu, a njegova najviša razina obrazovanja bila je učiteljska svjedodžba.[3] Papini je imao rustikalno, usamljeno djetinjstvo. Osjećao je snažnu odbojnost prema svim vjerovanjima, prema svim crkvama, kao i prema svakom obliku ropstva (koje je vidio kao povezano s religijom); postao je očaran idejom da napiše enciklopediju u kojoj bi bile sažete sve kulture.

Školovao se na Istituto di Studi Superiori (1900–2), godinu dana je predavao u anglo-talijanskoj školi, a zatim je bio knjižničar u Muzeju antropologije od 1902. do 1904. [4] Književni život privukao je Papinija, koji je 1903. godine osnovao časopis Il Leonardo, za koji je objavljivao članke pod pseudonimom `Gian Falco`.[5] Njegovi suradnici bili su Giuseppe Prezzolini, Borgese, Vailati, Costetti i Calderoni.[6] Kroz Leonardova djela Papini i njegovi suradnici predstavili su Italiji važne mislioce kao što su Kierkegaard, Peirce, Nietzsche, Santayana i Poincaré. Kasnije će se pridružiti osoblju Il Regna, [7] nacionalističke publikacije kojom je upravljao Enrico Corradini, koji je osnovao Associazione Nazionalistica Italiana, kako bi podržao kolonijalni ekspanzionizam svoje zemlje.

Papini je upoznao Williama Jamesa i Henrija Bergsona, koji su uvelike utjecali na njegove rane radove.[8] Počeo je objavljivati kratke priče i eseje: 1906. `Il Tragico Quotidiano` (`Svakodnevna tragika`), 1907. `Il Pilota Cieco` (`Slijepi pilot`) i `Il Crepuscolo dei Filosofi` (`Sumrak filozofi`). Potonji je predstavljao polemiku s etabliranim i raznolikim intelektualnim ličnostima, kao što su Immanuel Kant, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Auguste Comte, Herbert Spencer, Arthur Schopenhauer i Friedrich Nietzsche.

Papini je proglasio smrt filozofije i rušenje samog mišljenja. Nakratko je koketirao s futurizmom [9] [10] i drugim nasilnim i oslobađajućim oblicima modernizma [11]

Papini se 1907. oženio Giacintom Giovagnoli; par je imao dvije kćeri, Violu i Giocondu.[12]

Prije i tijekom Prvog svjetskog rata

`Karikatura Papinija`, Carlo Carrà i Ardengo Soffici, iz Brooma, 1922.
Nakon što je 1907. napustio Il Leonardo, Giovanni Papini je osnovao još nekoliko časopisa. Prvo je 1908. objavio La Voce, zatim L`Animu zajedno s Giovannijem Amendolom i Prezzolinijem. Godine 1913. (neposredno prije ulaska Italije u Prvi svjetski rat) pokrenuo je Lacerbu (1913–15). Od tri godine Papini je bio dopisnik za Mercure de France, a kasnije književni kritičar za La Nazione.[13] Oko 1918. stvorio je još jednu reviju, La Vraie Italie, s Ardengom Sofficijem.

Iz njegovog pera izašle su i druge knjige. Njegov Parole e Sangue (`Riječi i krv`) pokazao je njegov temeljni ateizam. Nadalje, Papini je nastojao kreizazvao skandal nagađajući da su Isus i Ivan apostol imali homoseksualnu vezu.[14] Godine 1912. objavio je svoje najpoznatije djelo, autobiografiju Un Uomo Finito (`Neuspjeh`).

U svojoj zbirci pjesničke proze Cento Pagine di Poesia iz 1915. (za kojom slijede Buffonate, Maschilità i Stroncature), Papini se suočio s Giovannijem Boccacciom, Williamom Shakespeareom, Johannom Wolfgangom von Goetheom, ali i suvremenicima poput Benedetta Crocea i Giovanni Gentile, te manje istaknuti učenici Gabrielea D`Annunzia. Kritičar je o njemu napisao:

Giovanni Papini [...] je jedan od najboljih umova u današnjoj Italiji. On je izvrstan predstavnik moderne nemirne potrage za istinom, a njegov rad pokazuje osvježavajuću neovisnost utemeljenu, ne kao toliko tzv. neovisnost, na neznanju prošlosti, već na proučavanju i razumijevanju iste.[15]

Stihove je objavio 1917. okupljene pod naslovom Opera prima. Godine 1921. Papini je najavio svoje novopronađeno rimokatolicizam, [16] [17] objavljujući svoju Storia di Cristo (`Priča o Kristu`), knjigu koja je prevedena na dvadeset i tri jezika i imala je svjetski uspjeh.[ 18]

Nakon daljnjeg stihovnog stvaralaštva, objavio je satiru Gog (1931.) i esej Dante Vivo (»Živi Dante«, ili »Kad bi Dante bio živ«; 1933.).

vavilonska biblioteka horhe luis borhes fantastika ogledalo