ISBN: Ostalo
Jezik: Poljski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Ilustracije:
Tadeusz Gronowski


Gospodin Tadija (polj. Pan Tadeusz) - ep poljskog književnika Adama Mickiewicza. Službeno se zove `Gospodin Tadija: Posljednji nasrt u Litvi: Plemićka pripovijest iz godine 1811.-1812. u dvanaest knjiga u stihovima`[1]

Knjiga je prvi put objavljena u lipnju 1834. u Parizu. Smatra se jednim od posljednjih velikih epova u europskoj književnosti.[2] Nacionalni je ep Poljske. Reformirao je poljski jezik te bitno utjecao na njegovu standardizaciju.[3] Poljski redatelj Andrzej Wajda snimio je istoimeni film 1999. na temelju ovog epa.

Radnja
Radnja se odvija tijekom pet dana 1811. godine i jednog dana 1812., kada je Poljsko-Litavska Unija već podijeljena između Rusije, Pruske i Austrije i briše se s političke karte Europe, iako je 1807., baš prije nego što priča počinje, Napoleon Bonaparte osnovao satelitsko Varšavsko vojvodstvo.

Mjesto radnje je selo Soplicowo, ladanjsko imanje pod ruskom upravom. Gospodin Tadija pripovijeda priču o dvije posvađane plemićke obitelji i o ljubavi između Tadije Soplica iz jedne obitelji i Zosije iz druge posvađane obitelji. Drugi podzaplet uključuje spontane pobune domaćeg stanovništva protiv okupatorske ruske vojske. Različite fabularne niti dinamično se prekidaju i prepleću, donoseći cijelu galeriju likova onodobnoga poljskoga društva, osjećaj punine života i predokus vječnosti.[4]

Mickiewicz koristi pojam `Litva` u drugačijem značenju od današnjeg, ne kao državu, nego kao zemljopisno područje, koje uključuje i Poljsku i Bjelorusiju. Poljaci, Litvanci i Bjelorusi smatraju Mickiewicza svojim piscem.


Adam Bernard Mickjevič[1] ili Adam Mickijevič (polj. Adam Bernard Mickiewicz; 24. decembar 1798 — 26. novembar 1855) je poljski književnik i pesnik, izrazita ličnost poljske književne romantike i borac za slobodu Poljske. On se smatra nacionalnim pesnikom u Poljskoj, Litvaniji i Belorusiji. Kao jedna od glavnih figura poljskog romantizma, on se smatra jednim od tri poljska velikana (Trzej Wieszcze).[2]

Adam Mickjevič je, prema mišljenju mnogih, ne samo najveći poljski pesnik,[3][4][5] jedan od velikih slovenskih[6] i evropskih[7] romantičarskih pesnika i intelektualaca, već i najveći duhovni autoritet, čije je sveukupno delovanje bilo odlučujuće za formiranje poljske kolektivne nacionalne svesti. Ovu nacionalnu počast on deli sa poljskim bardovima Žigmuntom Krasinskim i Julijusom Slovackim.[8][9]

Biografija
Za razliku od mnogih romantičarskih pesnika, njegov život je bio relativno lagan i bez potresa. Živeo je u emigraciji u Rusiji, Italiji, Francuskoj i Švajcarskoj. U Nemačkoj je upoznao Getea. Oženio se 1834. Selinom Šimanovskom, koja je kasnije mentalno obolela, što je uticalo da Mickjevič pokuša samoubistvo. Od 1840. predavao je slovenske jezike i književnost na Francuskom koležu u Parizu. U svojim predavanjima o slovenskoj književnosti u Parizu, Mickjevič je koristio i primere srpske narodne književnosti i tragediju „Obilić“ Sime Milutinovića Sarajlije.[10] Ovo mesto je napustio 1844. ponesen idejama religioznog misticizma. Tada je zapao u porodičnu, psihološku i zdravstvenu krizu. Zabeleženo je da ga je u zimu 1848−1849. posetio Frederik Šopen, i sam veoma bolestan, i svirao mu muziku da bi ga umirio.[11]

Jedno vreme prebivao je u ruskoj Odesi, gde je bio premešten po nalogu ruskih organa, koji su nakon podele Poljske 1795. Poljake selili po Ruskoj Imperiji. U Odesi bio je u romansi sa Poljakinjom Karolinom Sobanskom. Kasnije se pokazalo da je Sobanska bila ruski špijun, koja je u Odesi tražila poljske revolucionare. Mickjevičeva supruga Selina je umrla 1855. Kada je izbio Krimski rat, ostavio je svoju maloletnu decu u Parizu i otišao u Konstantinopolj da organizuje poljske i jevrejske jedinice u borbi protiv Rusije. Dok je na azijskoj strani Bosfora Florens Najtingejl spašavala ranjenike krimskog rata od kolere, na zapadnoj strani Bofora kolerom se zarazio i Mickjevič. Umro je 26. novembra 1855. kao žrtva epidemije kolere. Njegove posmrtne ostatke sa parnim brodom prenjeli su u Pariz da bi 1890. prenjeli u Poljsku i sahranili u Krakovu u poznatoj katedrali Vavel, pored ostalih velikana poljske istorije.

Njegovo literarno delo stvoreno je za samo 15 godina. Inspiracija mu je uvek bila poljska tradicija i katolicizam. Balade i romanse iz 1822. su obojene folklorom, ciklus drama Zadušnice bavi se litvanskom istorijom, dok je Konrad Valenrod istorijsko i patriotsko poetsko delo, gde prikazuje borbu Poljaka protiv germanskog tevtonskog reda.

Danas po Mickjeviču nosi ime Univerzitet u Poznanju i institut za poljsku kulturu, koji služi za njenu međunarodnu promociju.

Rane godine

Dvorac Zaoše, njegovo moguće rodno mesto
Adam Mickjevič je rođen 24. decembra 1798, na imanju svog ujaka u Zaošu (danas Zavos) u blizini Navagruda (na poljskom, Nowogródek) ili u samom Navagrudu[a] u tadašnjem delu Ruskog carstva, a sada Belorusiji. Taj region je bio na periferiji uže Litvanije i bio je deo Velikog vojvodstva Litvanije sve do Treće podele Poljsko-litvanske zajednice (1795).[12][13] Viša klasa, uključujući Mickjevičevu porodicu, bila je ili poljska ili polonizovana.[12] Pesnikov otac, Mikolaj Mickjevič, advokat, bio je pripadnik poljskog[14] plemstva (szlachta)[15] i nosio je nasledni grb Poraj;[16] Adamova majka je bila Barbara Mickjevič, rođena Majevska. Adam je bio drugorođeni sin u porodici.[17]

Mickjevič je proveo detinjstvo u Navahrudu.[15][17] U početku su ga podučavali njegova majka i privatni učitelji. Od 1807. do 1815. pohađao je dominikansku školu po nastavnom planu i programu koji je osmislila sada nefunkcionalna poljska Komisija za nacionalno obrazovanje, koja je bila prvo svetsko ministarstvo obrazovanja.[15][17][18] On je bio osrednji student, iako aktivan u igrima, pozorištu i slično.[15]

Septembra 1815, Mickjevič se upisao na Carski univerzitet u Viljnusu, gde je studirao za učitelja.[19] Nakon diplomiranja, prema uslovima njegove vladine stipendije, predavao je u srednjoj školi u Kaunasu od 1819. do 1823. godine.[17]

Godine 1818, objavio je svoju prvu pesmu „Zima miejska“ („Gradska zima“) u časopisu Tygodnik Wileński (Vinjnus nedeljno) na poljskom jeziku.[20] U narednih nekoliko godina njegov stil će sazrevati od sentimentalizma/neoklasicizma do romantizma, prvo u njegovim pesničkim antologijama objavljenim u Viljnusu 1822. i 1823. godine; ove antologije uključivale su pesmu „Gražina“ i prve objavljene delove (II i IV) njegovog glavnog dela Dziady (Veče predaka).[20] Do 1820. već je završio drugu veliku romantičnu pesmu, „Oda do młodości“ („Oda mladosti“), ali se smatralo da je previše patriotska i revolucionarna za objavljivanje, te se nije zvanično pojavljivala dugi niz godina.[20]

Otprilike u leto 1820, Mickijevič je upoznao ljubav svog života, Marilu Vereščakovnu. Nisu mogli da se venčaju zbog siromaštva njegove porodice i relativno niskog društvenog statusa; pored toga, već je bila verena za grofa Vavrinjeka Putkamera, za koga će se udati 1821. godine.



Tadeusz Lucjan Gronowski (rođen 5. listopada 1894.[1] u Varšavi, umro 20. veljače 1990., ibid.) - poljski grafičar, slikar, dizajner interijera, kreator plakata, dizajner poštanskih maraka, ilustrator knjiga. Povremeno je izrađivao i ekslibrise.

Smatra se jednim od pionira moderne poljske plakatne umjetnosti.

Životopis
Sin Leopolda i Tekle rođene Kozłowske[1]. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Tehničkog sveučilišta u Varšavi, gdje je studirao 1917.–1925., te na École nationale supérieure des beaux-arts u Parizu, gdje je studirao slikarstvo. Od vremena studija u Varšavi pripadao je Akademskoj korporaciji Welecja.

Kao grafički dizajner surađivao je s časopisima kao što su `Pro Arte et Studio`, `Skamander` i `Życie Literackie`. Bio je dizajner reklama za prijeratne tvrtke, uključujući: Wedel, Orbis, Tvornica čokolade Fruziński i trgovine Herse. Tvorac je još uvijek korištenog logotipa LOT Polish Airlinesa, koji je 1929. godine pobijedio na natjecanju koje su organizirali ovi zrakoplovni prijevoznici za odabir svoje nove robne marke. Sudjelovao je u izradi polikroma na stambenim zgradama na Starogradskom trgu u Varšavi. Autor je kristalnih svijećnjaka u Sabornoj dvorani i lustera u nekim prostorijama Sejma[2]. Surađivao je i s varšavskim kazalištima kao scenograf. Godine 1929. oženio se s Madeleine Planchon[1].

Bio je član Udruge poljskih umjetnika `Rytm`. Godine 1933. bio je jedan od suosnivača Kruga reklamnih grafičara. Dok je također bio aktivan u Udruženju poljskih grafičara, suuređivao je sindikalni časopis `Grafika`. Velik dio međuratnog razdoblja proveo je u Parizu, gdje je radio kao dizajner dekoracije za poznate i ekskluzivne trgovine, uključujući: `Galerije Lafayette`.

Godine 1950. izdavačka kuća `Książka i Wiedza` objavila je luksuzno izdanje Pana Tadeusza Adama Mickiewicza s ilustracijama Gronowskog.

Počiva na groblju Powązki u Varšavi (odjeljak 231-4-25)