ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 435
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Edicaija Arapi

Ilustracije:
Mersad Berber

Abul ʿAla Al-Maʿarri (arapski أبو العلاء المعري Abū al-ʿAlāʾ al-Maʿarrī, full name أبو العلاء أحمد بن عبد الله بن سليمان التنوخي المعري Abū al-ʿAlāʾ Aḥmad ibn ʿAbd Allāh ibn Sulaimān al-Tanūẖī al-Maʿarrī, 973 - 1058 bio je slijepi arapski filozof, pjesnik i pisac.[1][2] Za života je izazivao kontroverze racionalizmom neuobičajenim za njegovo doba, napadom na religijske dogme i tvrdnjama da islam ne posjeduje monopol na istinu.




Abū al-ʿAlāʾ al-Maʿarrī (arapski: أبو العلاء المعري, puno ime أبو العلاء أحمد بن عبد الله بن سليمان التنوخي المعري Abū al-ʿ Alāʾ Aḥmad ibn ʿAbd Allāh ibn Sulaymān al-Tanūkhī al-Maʿarrī, također poznat pod svojim latinskim imenom Abulola Moarrensis; [1] prosinac 973. - svibanj 1057.) [2] bio je arapski filozof, pjesnik i pisac.[3] Zbog svog kontroverzno nereligioznog svjetonazora, poznat je kao jedan od `najistaknutijih ateista` svog vremena prema Nasseru Rabbatu.[3]

Rođen u gradu al-Ma`arra (današnji Ma`arrat al-Nu`man, Sirija) tijekom kasnije abasidske ere, oslijepio je u mladosti od velikih boginja, ali je unatoč tome studirao u obližnjem Alepu, zatim u Tripoliju i Antiohije. Snimajući popularne pjesme u Bagdadu, odbijao je prodavati svoje tekstove. Godine 1010. vratio se u Siriju nakon što je njegova majka počela slabiti, te je nastavio pisati što mu je priskrbilo lokalno poštovanje.

Opisan kao `pesimistički slobodni mislilac`, al-Ma`arri je bio kontroverzni racionalist svog vremena, [3] odbacujući praznovjerje i dogmatizam. Njegova pisana djela pokazuju fiksaciju na proučavanje jezika i njegovog povijesnog razvoja, poznatog kao filologija.[2][4] Bio je pesimističan u pogledu života, opisujući sebe kao `dvostrukog zatvorenika` sljepoće i izolacije. Napadao je vjerske dogme i običaje, [5][6] bio je podjednako kritičan i sarkastičan prema judaizmu, kršćanstvu, islamu i zoroastrizmu, [4][5][6] i postao deist.[4][6] Zagovarao je socijalnu pravdu i živio povučeno, asketskim načinom života.[2][3] Bio je vegan, poznat u svoje vrijeme kao moralni vegetarijanac, preklinjući: `Nemojte željeti kao hranu meso zaklanih životinja / Niti bijelo mlijeko majki koje su svoje čisto mlijeko namijenile svojim mladima`.[7] Al-Ma`arri je imao antinatalističko stajalište, u skladu sa svojim općim pesimizmom, sugerirajući da se djeca ne bi trebala rađati kako bi ih se poštedjelo boli i patnje života.[2] Saqt az-Zand, Luzūmiyyāt i Risalat al-Ghufran su među njegovim glavnim djelima.

Život
Abu al-`Ala` rođen je u prosincu 973. u al-Ma`arra (današnji Ma`arrat al-Nu`man, Sirija), jugozapadno od Halepa, odakle potječe njegova nisba (`al-Ma`arri`). U njegovo vrijeme grad je bio dio Abasijskog kalifata, trećeg islamskog kalifata, tijekom islamskog zlatnog doba.[8] Bio je član Banu Sulayman, ugledne obitelji Ma`arra, koja je pripadala većem plemenu Tanukh.[2][9][10] Jedan od njegovih predaka je vjerojatno bio prvi kadija Ma`arre. Pleme Tanukh činilo je dio aristokracije u Siriji stotinama godina, a neki članovi Banu Sulaymana također su bili poznati kao dobri pjesnici.[11]

U dobi od četiri godine izgubio je vid od velikih boginja. Kasnije u životu sebe je smatrao `dvostrukim zatvorenikom`, što se odnosilo i na ovu sljepoću i na opću izolaciju koju je osjećao tijekom života.[3][12]

Svoju pjesničku karijeru započeo je u ranoj mladosti, s otprilike 11 ili 12 godina. Isprva se školovao u Ma`arri i Aleppu, a kasnije iu Antiohiji i drugim sirijskim gradovima. Među njegovim učiteljima u Halepu bili su drugovi iz kruga Ibn Khalawayha.[11][12] Ovaj gramatičar i islamski učenjak umro je 980. godine, kada je al-Ma`arri još bio dijete.[13] Al-Ma`arri ipak oplakuje gubitak Ibn Khalawayha snažnim riječima u pjesmi svoje Risālat al-ghufrān.[14] Al-Qifti izvještava da je na putu za Tripoli al-Ma`arri posjetio kršćanski samostan u blizini Latakije gdje je slušao rasprave o helenističkoj filozofiji, koja je u njemu posijala sjeme njegovog kasnijeg skepticizma i nereligioznosti; ali drugi povjesničari poput Ibn al-Adima poriču da je bio izložen bilo kojoj teologiji osim islamske doktrine.[14]

Godine 1004-05 al-Ma`arri je saznao da mu je otac umro i, kao reakciju na to, napisao je elegiju u kojoj je hvalio svog oca.[14] Godinama kasnije otputovat će u Bagdad gdje je postao dobro prihvaćen u književnim salonima tog vremena, iako je bio kontroverzna osoba.[14] Nakon osamnaest mjeseci u Bagdadu, al-Ma`arri se vratio kući iz nepoznatih razloga. Možda se vratio jer mu je majka bila bolesna ili je ostao bez novca u Bagdadu jer je odbio prodati svoja djela.[2] Vratio se u svoj rodni grad Ma`arra oko 1010. i saznao da mu je majka umrla prije njegovog dolaska.

Ostao je u Ma`arri do kraja života, gdje se odlučio za asketski način života, odbijajući prodavati svoje pjesme, živeći povučeno i držeći se stroge moralne vegetarijanske prehrane.[15] Njegova osobna zatvorenost u kući prekinuta je samo jednom kada je nasilje pogodilo njegov grad.[14] U tom incidentu, al-Ma`arri je otišao u Alep kako bi posredovao kod njegovog mirdasidskog emira, Saliha ibn Mirdasa, da oslobodi njegovog brata Abuʿl-Majda i nekoliko drugih muslimanskih uglednika iz Ma`arre koji su bili odgovorni za uništavanje vinarije čiji je kršćanski vlasnik je optužen za zlostavljanje muslimanke.[14] Iako je bio zatočen, proživio je svoje posljednje godine nastavljajući svoj rad i surađujući s drugima.[16] Uživao je veliko poštovanje i privukao mnoge lokalne studente, a također se aktivno bavio dopisivanjemh znanstvenika u inozemstvu.[2] Unatoč svojim namjerama da živi povučeno, u svojim sedamdesetim se obogatio i bio najcjenjenija osoba u svom kraju.[8] Al-Ma`arri se nikada nije ženio i umro je u svibnju 1057. u svom rodnom gradu.[2][12]

Filozofija
Suprotstavljanje vjeri
Al-Ma`arri je bio skeptik[3] koji je osuđivao praznovjerje i dogmatizam u religiji. Zbog toga, zajedno s njegovim općim negativnim pogledom na život, opisali su ga kao pesimističnog slobodnog mislioca. Kroz njegova filozofska djela, jedna od ponavljajućih tema koju je opširno izlagao bila je ideja da razum ima privilegiran položaj nad tradicijama. Prema njegovom mišljenju, oslanjanje na predrasude i utvrđene norme društva može ograničavati i spriječiti pojedince u potpunom istraživanju vlastitih sposobnosti.[12][17] Al-Ma`arri je učio da je religija `bajka koju su izmislili stari`, bezvrijedna osim za one koji iskorištavaju lakovjerne mase.[18]

Ne pretpostavljajte da su izjave proroka istinite; sve su to izmišljotine. Ljudi su udobno živjeli dok nisu došli i pokvarili život. Svete knjige samo su takav skup ispraznih priča koje je bilo koje doba moglo imati i koje je doista proizvelo.[19]

Al-Ma`arri je kritizirao mnoge dogme islama, kao što je hadž, koji je nazvao `paganskim putovanjem`.[20] Odbacio je tvrdnje o bilo kakvom božanskom otkrivenju i njegova je vjera bila filozofija i asketa, za kojega razum osigurava moralni vodič, a vrlina je sama sebi nagrada.[21][22]

Njegov vjerski skepticizam i antireligijski pogledi proširili su se izvan islama i uključili su i judaizam i kršćanstvo. Al-Ma`arri je primijetio da su redovnici u svojim samostanima ili bhakte u svojim džamijama slijepo slijedili vjerovanja svog mjesta: da su rođeni među Magima ili Sabijcima, postali bi Magi ili Sabijci.[23] Sažimajući svoj pogled na organiziranu religiju, jednom je izjavio: `Stanovnici Zemlje su dvije vrste: oni s mozgom, ali bez religije, i oni s religijom, ali bez mozga.`[24][25]

Asketizam
Al-Ma`arri je bio asketa, odricao se svjetovnih želja i živio povučeno od drugih dok je stvarao svoja djela. Protivio se svim oblicima nasilja.[8] U Bagdadu, iako je bio dobro primljen, odlučio je ne prodavati svoje tekstove, što mu je otežavalo život.[2] Ovaj asketski način života uspoređen je sa sličnim mišljenjem u Indiji u njegovo vrijeme.