Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Odlično

biblioteka hit



Josef Škvorecky: Humor i tenk
Umjesto da dugo i neutješno žali za domovinom, praška glumica i pjevačica Zdena Salivarova, čim je stigla u emigraciju u Toronto, osniva izdavačku kuću Sixty Eight Publishers. Bilo je to 1969. U sljedećih dvadesetak godina, Sixty Eight Publishers na češkom objavljuje djela pisaca koji su zabranjeni u domovini, i bezmalo postaje najvažniji češki izdavač uopće. Zdena Salivarova, osim što uređuje knjige, u međuvremenu prevodi s francuskog i pomalo piše prozu. U znak zahvalnosti, čehoslovačke joj vlasti 1978, kad i njezinom mužu, oduzimaju državljanstvo. Ali to je za jednu Čehinju samo administrativna stvar: i kao državljanka Kanade ostaje ono što je prethodno bila, bez previše patetike ili osvetoljubivosti, blago i gorkohumorno.

Trećega dana nove godine umro je muž Zdene Salivarove, očajno slabi džez saksofonist, veliki češki pripovjedač, pisac koji je smiješkom, humorom i šašavom dobrotom razarao komunistički totalitarizam. Josef Škvorecky je peruškom tukao po sovjetskim tenkovima i po državnome monolitu slovačkoga kvislinga i radničkog sina Gustava Husaka, i na kraju, što se dogodilo: tenkovi su zahrđali, komunizam se raspuknuo.

Godina je bila 1989, kada su Zdena Salivarova i Josef Škvorecky putovali u Prag, da posjete autora svoje izdavačke kuće, koji je upravo postao predsjednik republike. Ganutljiv doživljaj, ali to se ne može vidjeti na dokumentarnim televizijskim snimkama. Na njima Vaclav, mladolik i veseo, odjeven kao za izlet, dočekuje svoju nakladnicu i njezina muža, koji onako sijed, sa zulufima do pola obraza, nalikuje gastarbajteru ili bosanskome i beogradskom pjesniku Skenderu Kulenoviću. Kada je odlazio u emigraciju takva je, naime, bila moda. Čupavi zulufi i karirani sakoi. I stoje tako jedan pred drugim, dvojica Čeha, raduju se slobodi, ali tako da njihova radost i njihova sloboda nikome, pa ni dojučerašnjim neprijateljima, onima koji su ih hapsili, ne padne kao olovo na dušu.

Prije emigracije Josef Škvorecky radio je kao nastavnik u školi, bivao je zabranjivan, da bi na kraju dopao ilegale, i izdržavao se kao prevoditelj američkih i engleskih pisaca. Ali dva su, za njegovu prozu, važna mjesta u biografiji: početkom Drugoga svjetskog rata se, kao gimnazijalac, zagrijao za džez, a između 1952. i 1954. služio je vojni rok u oklopnim jedinicama čehoslovačke vojske. Džez ne samo da je trajno obilježio njegovu prozu, nego mu je u velikoj mjeri odredio pogled na svijet, a onda i odnos prema dva totalitarizma, nacističkom i staljinističkom. Ne samo da su i jedni i drugi zabranjivali džez, nego su ga zabranjivali uz skoro iste argumente. Za Škvoreckoga fašizam i komunizam nikada nisu isto – isto su samo za slabo prikrivene fašiste – ali od činjenice da su nastupali s jednakih estetskih pozicija, on je stvarao svoju osobnu ideologiju.

Služenje vojske opisao je u romanu “Oklopni bataljon”, podnaslovljenom s “Fragmenti iz doba kulta ličnosti”. Riječ je o jednoj od najrazornijih, ali i uvjerljivo najsmješnijoj knjizi o staljinizmu i crvenom totalitarizmu. Objavljena je čim su Škvorecky i Zdena Salivarova stigli u Kanadu, a u nas je, u Zagrebu, u prijevodu Nikole Kršića, tiskana već 1972. “Oklopni bataljon” će godinama, praktično sve do ratova u devedesetima, u nas ostati jedna od najutjecajnijih knjiga s temom komunizma i totalitarizma, ali će se, s generacije na generaciju, prenositi kao kultni humoristički roman, tako da će u vrijeme punka i novog vala ovaj roman biti u istoj naraštajnoj poputbini s Alanom Fordom, filmovima Slobodana Šijana i, recimo, romanom Dragoslava Mihailovića “Kad su cvetale tikve”. Na romanima Josefa Škvoreckog, više nego na Bogumilu Hrabalu, u Jugoslaviji se učilo češkome humoru, ili onoj dobroćudnoj, svima razumljivoj, a politički razornoj pripovjedačkoj gesti, koju će u hrvatskoj književnosti znati i moći prihvatiti jedino Ante Tomić.

Kao tragično neuspjeli saksofonist (ovo ponavljamo, jer je pisac i sam na tome insistirao), Škvorecky je pokušavao pisati prozu u ritmu džeza, improvizirati i ogoliti fabulu do skeleta i do kafanske pripovijesti. Tako je radio u ranim pričama, objavljivanim tokom pedesetih, a kasnije sabranim u briljantnoj knjizi kratkih priča “Bas saksofon”. Eliptične, s jasnom, uvijek naglašenom poantom, ispričane onako kako bi ih ispričao dobar usmeni pripovjedač, ove su priče, redom, remek djelca, i opet su, u prijevodima, silno utjecale na kratku priču u jugoslavenskim književnostima, osamdesetih i devedesetih.

Na žalost, bio je on iz nekoga drugog, možda kulturnijeg, a možda samo snošljivijeg svijeta nego što je bio ovaj u kojem smo mi odrastali. Recimo, u priči “Eine kleine Jazzmusik”, na žalost istinitoj, Škvorecky je pripovijedao o jednome češkom džez orkestru koji je, iz estetskih i muzičkih razloga, završio po koncentracijskim logorima. A pjevačica, slavna Suzi Braun, zaručnica trubača, kojeg su Nijemci strijeljali, umjesto da postupi u skladu s moralnim načelima koja propisuju oni koji o svemu sude strogo i sa strane, i umjesto da život da za domovinu ili barem umre od tuge, završi s trubačevim krvnikom. Na koncu ga, pred kraj rata, ubije iz pištolja koji su mogli nositi samo arijevci, i na kraju sebi puca u usta. “Tako je umrla sirota, mila Suzi, a njena slatka usta više nikada neće zapevati promuklim slasićem: Moje telo i moju dušu ritam svinga k’o đavo uze. Zbog toga što su njenu dušu odneli anđeli. A njeno slatko telo primila je u svoje krilo uvek gostoljubiva majka zemlja… Spavaj slatko, slatka Suzi!” Ova je priča u Čehoslovačkoj objavljena još 1957. A čini se da naše književnosti sve do danas nisu imale takve milosti za narodne izdajnike.

Četvrtoga prosinca 2009. probudio sam se u pola šest i uzeo toplomjer, da izmjerim temperaturu. Ako sam zdrav, u osam ću letjeti za Varšavu, pa za Wroclaw, gdje se poljski prijevod “Rute Tannenbaum” našao među sedam knjiga, u finalu nagrade Angelus. A to je prilika da se upoznam s Josefom Škvoreckim, da se rukujemo, da ga vidim, zapravo, kao živoga čovjeka. Ništa više od toga ne očekujem, ali i to je mnogo, jer mi se ne događa često, ili mi se ne događa nikad, da se tako susretnem s protagonistom vlastite sentimentalne i mitološke povijesti.

Međutim, termometar pokazuje 38.2, i izvjesnim postaje da ne putujem u Poljsku i, vjerojatno, nikada neću vidjeti Josefa Škvoreckog. Osim ako ne otputujem u Toronto, i tamo ga nađem, kao što sam 1982, kao šesnaestogodišnjak, putovao u Ljubljanu, da sretnem Vitomila Zupana. I stvarno sam ga sreo, prošao je pokraj mene, vozeći poni bicikl, ali nisam se usudio zazvati ga. Samo što mi više nije šesnaest, a Toronto je nešto dalje od Ljubljane.

Ostao sam tako u postelji, više sam tugovao nego što sam bolovao, ili me je bolest na kraju prošla jer je tuga jača i od tamiflua. Iste večeri saznajem da nisam dobio tu veliku i važnu srednjoeuropsku nagradu, što se dodjeljuje u gradu koji je pregazila povijest dvadesetog stoljeća, iz kojeg su iseljeni jedni, da bi bili useljeni drugi, i svi su pritom bili emigranti, prognanici i tuđinci, i svima je trebalo samo malo milosti, kao što se milosti uzalud nadala Suzi Braun, nagradu koja nosi ime po Angelusu Silesiusu, sinu poljskoga plemića i majke Njemice, pjesniku, liječniku i svećeniku, koji je u sedamnaestome stoljeću u sebi ponio više identiteta i pripadnosti, noseći ih kao jedno i jedino. Evo kako je Angelus vjerovao: “Ja sam kao Bog, a Bog je kakav sam i ja. Ja sam velik koliko je velik i On. A On je mali, isto kao ja. On ne može iznad mene biti, niti mogu ispod njega ja.”

Nagradu Angelus za tu 2009. dobio je Josef Škvorecky. Nagrađen je poljski prijevod “Slučaja inžinjera ljudskih duša”. No, ne bih ga sreo i da sam se tog jutra probudio zdrav. Nije mogao doći u Wroclaw, ali je poslao ganutljivo i duhovito pismo zahvale u kojemu je, naravno, stajalo i obećanje da će jednom, ipak, doći.

Za mene je velika stvar, najveće priznanje, što sam se tog dana u Wroclawu našao u istoj rečenici s Josefom Škvoreckim. I što je ta rečenica doprla do glumice i pjevačice Zdene Salivarove, koja je, po logici sovjetskih tenkova i inih historijskih nevolja, ili samo po logici ljubavi i moralne čvrstine, postala velika urednica, veliki izdavač. Ne znam za važnija priznanja od tog, svejedno dodjeljuju li se za književnost, za ono što se napiše ili ono što se pročita, ili se dodjeljuju za godine odrastanja i sazrijevanja, kada nas je Škvorecki džezom, pripovijedanjem i smijehom učio da na ovoj zemlji nema, niti smije biti, boga koji je od tebe veći. Na ovoj zemlji nema, niti smije biti, boga koji bi iznad tebe bio.

miljenko jergović


skvorecki