ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!



Porterhaus koledž je svetski poznat po svojoj gastronomskoj izvrsnosti, aroganciji svojih kolega, akademskoj osrednjosti i društvenom bogatstvu koje daje atletskim sinovima seoskih porodica. Ser Godber Evans, bivši ministar u kabinetu i novi gospodar, odlučan je da sve ovo promeni. Podstaknut svojom politički uglađenom suprugom, ledi Meri, on osporava uspostavljeni poredak i izaziva gnev dekana, višeg tutora, burzara i, najnepopustljivije od svega, Skuljona glavnog portira - sa urnebesnim i katastrofalnim rezultatima.



Thomas Ridley Sharpe (30. ožujka 1928. - 6. lipnja 2013.) [1] bio je engleski satiričar, najpoznatiji po svojoj seriji Wilt, kao i Porterhouse Blue i Blott on the Landscape, od kojih su sva tri adaptirana za televiziju.


Pembroke College, Sveučilište Cambridge
Život
Sharpe je rođen u Hollowayu u Londonu, a odrastao u Croydonu.[2] Sharpeov otac, velečasni George Coverdale Sharpe, bio je unitaristički svećenik koji je 1930-ih bio aktivan u krajnje desnoj politici.[3] Bio je predsjednik ogranka The Linka u Actonu i Ealingu i član Nordijske lige. Izjavio je da mrzi Židove `u smislu da je mrzio svu korupciju`.[4] Sharpe je u početku dijelio neke poglede svog oca, ali je bio užasnut gledajući filmove o oslobađanju koncentracijskog logora Bergen-Belsen.[5][6]

Sveučilište u Cambridgeu
Sharpe se školovao u školi Bloxham, na kojoj je temeljio Groxbourne u Vintage Stuffu, nakon čega je slijedio Lancing College. Zatim je služio nacionalnu službu u Kraljevskim marincima prije nego što je primljen na koledž Pembroke u Cambridgeu, gdje je učio povijest i socijalnu antropologiju.[3]

Južna Afrika
Sharpe se preselio u Južnu Afriku 1951. [7] gdje je radio kao socijalni radnik i učitelj.[7] [8] Bio je prijatelj s aktivistom i umjetnikom Haroldom Strachanom sve dok se nisu posvađali zbog jedne žene.[9] Sharpeovo vrijeme u Južnoafričkoj Republici inspiriralo je njegove romane Riotous Assembly i Indecent Exposure,[7] u kojima je ismijavao režim apartheida. Napisao je i dramu, Južnoafrikanac, koja je bila kritična prema režimu. Nakon što je izvedena u Londonu, Sharpe je uhićen zbog pobune 1961. i deportiran iz Južne Afrike. [10][7][11]

Nastava i kasniji život
Nakon povratka u Englesku, Sharpe je preuzeo mjesto predavača povijesti na Cambridge College of Arts and Technology, kasnije Sveučilištu Anglia Ruskin.[7] Ovo iskustvo nadahnulo je njegovu seriju Wilt. Od 1995. nadalje on i njegova supruga Amerikanka, Nancy, dijelili su svoje vrijeme između Cambridgea i svog doma u Llafrancu, u Španjolskoj,[6] gdje je napisao Wilt in Nowhere.[12] Par je imao tri kćeri.[10] Unatoč životu u Kataloniji, nije naučio ni španjolski ni katalonski. `Ne želim učiti jezik`, rekao je, `ne želim čuti kolika je cijena mesa.`[12]

Smrt
Sharpe je umro 6. lipnja 2013. u Llafrancu od komplikacija dijabetesa u dobi od 85 godina.[13] Prijavljeno je da je radio na autobiografiji.[10] Također je rečeno da je nekoliko tjedana ranije doživio moždani udar.[14] Odajući počast, autor Robert McCrum napisao je `Tom Sharpe kojeg sam poznavao bio je velikodušan, oštar, privlačan i pun opake zabave.` [15] Susan Sandon, Sharpeova urednica u Random Houseu, primijetila je da je bio `duhovit, često nečuven, uvijek izrazito duhovit o apsurdnostima života.` [16] Njegov pepeo sahranjen je na groblju u udaljenoj crkvi u Thockringtonu, Northumberland, gdje je njegov otac bio propovjednik.[17]

Adaptacije
Blott on the Landscape adaptirao je BBC TV 1985. godine i emitirao ga u šest epizoda od po 50 minuta. Scenarij je napisao Malcolm Bradbury, a glumio je George Cole kao Sir Giles Lynchwood, Geraldine James kao Lady Maud i David Suchet kao Blott.[18]

Godine 1987. Porterhouse Blue adaptiran je za televiziju, ponovno od strane Bradburyja, u četiri epizode za Channel 4. U njemu su glumili David Jason kao Skullion i Ian Richardson kao Sir Godber Evans.

Godine 1989. LWT je snimio Wilta u filmu, s Griffom Rhysom Jonesom kao Henryjem Wiltom, Melom Smithom kao inspektorom Flintom i Alison Steadman kao Evom Wilt.[20][21]

Kritički odgovor
Michael Dirda je u intervjuu rekao: `Tom Sharpe je vrlo smiješan – ali iznimno vulgaran, grub i uvredljiv. Mnogi ga smatraju najsmješnijim živućim britanskim piscem. Većina ljudi smatra da su njegova prva dva romana, smještena u fikcionaliziranu Južnu Afriku, njegova najbolja : Riotous Assembly and Indecent Exposure.` [22] Leonard R. N. Ashley napisao je u Encyclopedia of British Humorists da `Sharpeove šaljive tehnike prirodno proizlaze iz njegovog temeljnog pristupa, a to je pristup bijesnog farseura koji spaja bijes i zabavu.` [23] i `Njegov je dijalog vješt i suzdržaniji od njegove karakterizacije, koja je ponekad puka karikatura...`[23] Ashley također citira recenzije i komentare mnogih kritičara, te citira 21 objavljenu recenziju ili kritički komentar na Sharpeov rad, s kratkim sažetcima ili citati iz svakog.[24]

Utjecaj
Martin Levin, u recenziji Porterhouse Bluea, napisao je da je `Sharpe jedan od najsmješnijih engleskih pisaca. On je u tradiciji satiričara iz 19. stoljeća Thomasa Lovea Peacocka, koji je pisao romane s idejama prožetim fizičkom, šamarskom farsom.`[25] ] Adrian Mourby napisao je da su `Porterhouse Blue and Vintage Stuff Toma Sharpea knjige koje podsjećaju na zlatno doba akademske šarenila, one vrste koja je skoro nestala od 1940-ih kada je i sam Sharpe bio student.` [26] Caroline Moorehead piše (u recenziji Faculty Towers: The Academic Novel and its Discontents): `Kad sam bio Peterhouseov stipendist, još u osamdesetima, pitali su me zamorna redovitost bilo da je iskustvo sličilo Porterhouse Blueu, groteskno prenapuhanoj satiri Toma Sharpea. Ali čak i dok sam to (istinito) poricao, nekoliko bi migova promaknulo iz vida – poput mog prvog sastanka Upravnog tijela, kada su, mračno odjeveni, kolege raspravljali, žustro i s očitom zlonamjernošću, je li bljuvotina od strane kapela se temeljila na pivu ili klaretu.` [27]

Naslijeđe
Los Angeles Times je o Velikoj potjeri napisao: `Nitko, od autora do kritičara, ne ostaje neozlijeđen u ovoj satiri na izdavački posao s obje strane Atlantika. Agent Frensic nailazi na izvrsno prljav, ali anoniman rukopis koji obećava bestseler . Frensic dobavlja lažnog autora i oni su krenuli niz stazu jaglaca. Velik dio ove knjige je smiješan i poražavajuće točan sve dok se radnja ne rasprši...`[28] Još kritičnije, Tom Payne je napisao o Wiltu in Nowhere: `Čak i pola sat vremena nakon čitanja 14. romana Toma Sharpea, teško se sjetiti što se u njemu dogodilo. ... Wilt je žrtva našeg vremena, a čini se da ga Sharpe ne voli previše. ... Sharpe bi mogao biti sretniji u drugom dobu – 18. stoljeće, možda – ali čak i tada bi se našao protiv čega. Primamljivo je vidjeti ga kao suvremenog Smolletta: njegovi su zapleti vođeni bilo kojim porocima koje želi uključiti, ili bilo kojim slikama u njegovoj glavi... .. Wilt in Nowhere nije Sharpeovo najbolje djelo. Njegove najbolje priče stavljaju čitatelja čvrsto u svijet: možemo njegovati sjećanja na atavističke donove u Porterhouse Blueu ili jurišati na južnoafričku policiju u Nepristojnom izlaganju (1973.). Ovaj roman jednostavno je nesretna tura po djelićima Engleske i Floride, u kojoj se šarene stvari događaju i zbunjuju policiju.” [29]

Sharpe je poslao klasno svjesnog engleskog pisca Dornforda Yatesa u Nepristojnom izlaganju. Radio je na adaptaciji Yatesova trilera She Fell Among Thieves za BBC 1977., koji je sadržavao slične elemente parodije.