ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 419
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Fali nulta stranica. Pecat!

Očaravajuća priča o Minaguči-ja, drevnoj gostionici na Tokaido putu, osnovanoj uoči uspostavljanja Tokugava šogunata. Putnici i gosti ulivaju se u gostionicu i pored njih – ratnici u maršu, ljubavnici koji beže u novi život, hodočasnici na svojim veselim pohodima, velikani koji idu u prestonicu i iz nje. Priča o Minaguči-ja je društvena istorija Japana kroz 400 godina, sedište pored prstena za neke od najuzbudljivijih događaja u uzbudljivom periodu.



Oliver Statler

Rođen 21. svibnja 1915. Oliver Hadley Statler bio je jedino dijete Mae (Hadley) i dr. Olivera I. Statlera. Odrastao je u Huntleyju, Illinois, maloj mljekarskoj zajednici od oko 700 stanovnika koja se nalazi otprilike 50 milja sjeverozapadno od Chicaga i 25 milja od Elgina, Illinois. Njegov je otac više od četrdeset godina služio zajednici kao liječnik i kirurg.

Oliver H. Statler pohađao je javne škole u Huntleyju prije nego što je diplomirao na Elgin Academy kao izvanredan učenjak i vođa u svojoj klasi. Bio je član Cum Laude Honor Society i osvojio je nagradu za izvrsnost u engleskom jeziku, zlatnu medalju za svoju sposobnost kao debatant i još jednu zlatnu medalju kao govornik kada je diplomirao na Akademiji 1932. Nastavio je školovanje na Sveučilište u Chicagu tijekom uzbudljivih godina kada je Robert M. Hutchins bio predsjednik. Aktivirao se u Drama Clubu i sudjelovao u produkciji predstava uključujući i onu u kojoj je George Orwell igrao Hamleta. Godine 1936. Oliver je diplomirao na sveučilištu i započeo ono što će biti doživotna veza sa svojom alma mater.

Nakon što je diplomirao, radio je u poslovnom odjelu na Sveučilištu u Chicagu kao pomoćnik bursara od 1937. do 1941. kada je pozvan u vojsku. Uvršten je u pripadnika Nacionalne garde Illinoisa, 33. pješačke divizije, gdje je brzo promaknut u glavnog narednika i služio je od 1941. do 1945. godine.


Tijekom Drugog svjetskog rata bio je stacioniran na Pacifiku, uključujući Novu Gvineju i Filipine, ali je bio kod kuće na dopustu kada je rat završio. Zatražio je povratak u svoju jedinicu na dužnost tijekom okupacije Japana, ali je otpušten. Ostatak njegovih iskustava najbolje je opisati Statlerovim riječima:

“Osjećajući se prevarenim jer mi je uskraćen pogled na Japan, preuzeo sam položaj državne službe u vojsci kako bih tamo stigao. Stigao sam u Yokohamu u travnju 1947., vrlo neupućen u Japan, ali istovremeno fasciniran njime. Ostao sam u vojsci kao proračunski i fiskalni administrator do prosinca 1954., živeći i radeći u Yokohami i Tokiju. Nakon umirovljenja iz državne službe, ostao sam u Japanu još četiri godine kako bih istraživao i pisao.

Rano tijekom svog boravka vidio sam malu izložbu suvremenih japanskih grafika, uglavnom drvoreze. Zaljubio sam se u njih, upoznao mnoge umjetnike i započeo zbirku koja sada broji više od tisuću grafika i nalazi se na Institutu za umjetnost u Chicagu. Moje zanimanje za te tada sasvim nepoznate grafike dovelo je do poziva da pročitam rad o njima pred Azijskim društvom Japana u Tokiju u veljači 1955.

Naša zajednička ljubav prema japanskim grafikama dovela je do trajnog prijateljstva s Jamesom A. Michenerom. Michener je Charlesu Tuttleu preporučio da se moj rad proširi u knjigu i rezultat je bila moja prva knjiga, Modern Japanese Prints: An Art Reborn (Tuttle, 1956.). Kasnije sam pisao eseje za knjige o pojedinačnim umjetnicima, uključujući Koshiro Onchi, Kiyoshi Saito, Shiko Munakata i Umetaro Azechi, au međuvremenu sam radio kao umjetnički kritičar za Asahi Evening News na engleskom jeziku.

Povratak na vrh

Rođenje remek-djela
(nastavljaju se Statlerove riječi)
Tijekom mog prvog ljeta u Japanu, 1947., pobjegao sam od vrućine Yokohame posjetivši Minaguchi-ya, gostionicu na staroj cesti Tokaido između Tokija i Kyota. Prvi posjet doveo je do mnogih drugih, do prijateljstva s obitelji gostionice i saznanja o njihovoj povijesti. Ovo početno izlaganje povijesti Japana bilo je potaknuto mojim entuzijazmom za Kabuki kazalište, čije su mnoge predstave izvedene iz povijesnih događaja.

Minaguchi-ya bila je stara četiri stoljeća i uvijek ju je vodila jedna stalna obitelj; budući da je ležao na onome što bi se moglo nazvati glavnom japanskom ulicom, Tokaido Roadom, mnogo je povijesti prošlo pred njegovim vratima i ponekad ušlo. Michener me potaknuo da napišem priču o gostionici, a 1958. ponio sam kući veći dio rukopisa za Japanese Inn (Random House, 1961.), koji sam posvetio Micheneru u znak priznanja za njegovo prijateljstvo i pomoć.

Godine 1961. vratio sam se u Japan kako bih dvije godine živio u Shimodi, luci koju je otvorila pomorska ekspedicija komodora M. C. Perryja 1853.-1854. i mjestu prvog konzulata SAD-a u Japanu. Ovdje sam napisao tekst za The Black Ship Scroll (Weatherhill, 1963), koji reproducira drske skice Amerikanaca anonimnog japanskog umjetnika. Tijekom ovog boravka obavio sam velik dio istraživanja za Shimoda Story (Random House, 1969.), prikaz japanskog i prvog američkog generalnog konzula i kasnijeg ministra u Japanu, Townsenda Harrisa.

Godine 1976. radio sam na scenarijima za ambicioznu televizijsku seriju o japanskoj povijesti i kulturi koju je producirao konzorcij pod nazivom Sveučilište Srednje Amerike. Serija je bila zamisao profesora Edwina O. Reischauera, koji je služio kao viši savjetnik; bio je okosnica tečaja za učenje kod kuće, ali je također trebao biti zanimljiv općem gledatelju i koristan u učionici.