ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 276
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Justo Jorge Padrón (Las Palmas de Gran Canaria, 1. listopada 1943. - Madrid, 11. travnja 2021.)1 bio je španjolski pjesnik, esejist i prevoditelj te važna figura pjesničke generacije sedamdesetih.

Biografija
Nakon završetka studija prava, filozofije i književnosti na Sveučilištu u Barceloni, vratio se u svoj rodni grad 1967., gdje je sedam godina prakticirao pravo. U tom razdoblju objavljuje svoje prve pjesme u raznim književnim prilozima i dolazi u dodir s novim španjolskim pjesničkim promicanjima. Godine 1968. uključio ju je José Agustín Goytisolo u svoju antologiju Nueva poesía española. Godine 1974. napušta pravni poziv da bi se potpuno posvetio poeziji. Dvije godine kasnije odabrali su ga Ministarstvo vanjskih poslova i Institut za hispansku kulturu da predstavlja novu španjolsku poeziju na turneji kroz dvanaest zemalja Latinske Amerike. Ne bi to bila jedina prilika u kojoj je predstavljao novu pjesničku generaciju svoje zemlje. Tako je 1979. sudjelovao na IV. svjetskom kongresu pjesnika održanom u Južnoj Koreji i na Prvom festivalu europske poezije u Leuvenu. Njegove knjige prevedene su na više od trideset jezika, uključujući švedski, engleski, makedonski, srpskohrvatski, ruski, albanski i bugarski. I sam je prevoditelj, uglavnom skandinavskih autora.

Dobitnik je važnih domaćih i međunarodnih nagrada među kojima se ističu: Druga nagrada Adonáis Award (1970.), Međunarodna nagrada Švedske akademije (1972.), Boscánova nagrada (1973.), Fastenrathova nagrada Royal Spanish Akademija (1976.), Zlatna medalja u Bruxellesu (1981.), Zlatna medalja za kinesku kulturu (1983.), Europska nagrada za književnost (1986.), Međunarodna nagrada za književnost Sofije (1988.), nagrada Orfej (1992.), Kanari Nagrada za književnost (1997.), Međunarodna nagrada u Trstu (1999.) i Nagrada za poeziju Senghor (2003.). Godine 1977. u Stockholmu je preuzeo Nobelovu nagradu za književnost, dodijeljenu pjesniku Vicenteu Aleixandreu, koji iz zdravstvenih razloga nije mogao prisustvovati svečanosti. U devedesetima je bila postavljena njegova kandidatura za mjesto u Kraljevskoj španjolskoj akademiji, ali bez uspjeha. Godine 2005. dobio je titulu doktora honoris causa Sveučilišta u Valparaísu.